ENG
Ako Tito nije zavrijedio ulicu, nije niti knez Branimir ili kralj Tomislav
Autor/ica
Povezani članci
Građanska inicijativa Krug za Trg i nekoliko stotina uglednika podnijeli su Gradskoj skupštini Zagreba zahtjev za promjenu imena Trga maršala Tita. Iza te inicijative vjerojatno stoje demokratski i civilizacijski motivi i humanistička tankoćutnost koja ne trpi da trgovi i ulice nose imena ljudi koji su se bilo kako i bilo kada ogriješili o načelo zaštite ljudskih prava ili bilo koju drugu demokratsku i ljudsku vrijednost.
Utoliko je Inicijativa za svaku pohvalu, no šteta je što svoje vrijeme i energiju posvećuje isključivo Josipu Brozu. Kada bi se humanistički i demokratski kriteriji za imenovanje ulica proveli dosljedno, valjalo bi preispitati i promijeniti nazive mnogih ulica i trgova. Naime, ukoliko Josip Broz ne zaslužuje ulicu ili trg, podjednako je ne zaslužuju ni kneževi Branimir ili Domagoj, ni kraljevi Tomislav, Petar Krešimir Četvrti ili Dmitar Zvonimir.
Ti su ljudi bili srednjovjekovni, feudalni vladari i jamačno nisu imali nikakvih demokratskih ili humanističkih skrupula. Nisu bili ni bolji ni gori od svojih europskih suvremenika jer u to prljavo, mračno, nepismeno i praznovjerno doba, na vlast su dolazili beskrupulozni krvoloci, a i sâm pojam vlasti bio je drugačiji nego danas. Svodio se na nečiju sposobnost da na određenom području sije strah i smrt. Bilo je to vrijeme u kojem je vlast kao takva bila zločin i doba kada je jedina ustanova kaznenog postupka bio kotač za lomljenje kostiju.
Gledati na te vladare kroz prizmu bajkovite nacionalističke mitologije (koja je nastala tek u devetnaestom stoljeću) znači čitati povijest unatrag. Prikazati ih kao umivene dostojanstvenike – kakvima će ih, čini se, prikazati ambiciozni serijal državne televizije Hrvatski kraljevi – spada u banalni povijesni falsifikat koji podsjeća na srpski nacionalistički mit o zlatnom priboru za jelo. Kada je John Boorman u filmu Excalibur posegnuo za umjetničkom slobodom i srednjovjekovne vitezove prikazao kao ljepotane u blistavim oklopima, za to je imao svoje razloge jer Excalibur je bajka koja se bavi univerzalnim i trajnim ljudskim pitanjima kakva su prijateljstvo, lojalnost i ljubavni trokut – nešto neusporedivo zanimljivije od državotvornih djetinjarija.
Kada se Ivo Banac retorički pita zastupaju li pristaše Trga maršala Tita i Titovu ideologiju, ostaje nam da se zapitamo zastupaju li pristaše Trga kralja Tomislava ili Branimirove ulice ideologiju feudalizma, samovlašća, srednjovjekovnih okrutnosti, pa i ropstva koje je ukinuo tek kralj Dmitar Zvonimir (što mu svakako treba upisati u zaslugu). Nije teško složiti se s profesorom Bancem kada kaže da je nedopustivo da u Zagrebu postoji spomenik komunizmu, ali ako želimo biti dosljedni jednako je nedopustivo da u Zagrebu, ili bilo gdje, postoje spomenici feudalizmu, nacionalizmu i bilo kakvoj sličnoj vladavini ili ideologiji koje su po svojoj naravi sklone posezanju u ljudski život, integritet i svakodnevicu. Zar su u tom posezanju feudalizam i nacionalizam i njihovi vladari i izvršitelji bili manje surovi od komunizma i komunista? Nesretni Slavonski Brod koga Ulica Mile Budaka sramoti urbi et orbi suvišno je i spominjati. Taj primjer moralnog kretenizma toliko je upadljiv da čak i prestaje biti zanimljiv.
Sporan pristup
Problematičnost inicijative Krug za trg leži u njenoj nedosljednosti. Nije bitan naziv trga između Pravnog fakulteta i Hrvatskog narodnog kazališta nego je sporan pristup. Meritum nije u ovom ili onom imenu nego u spremnosti ili nevoljkosti nekog društva da nekome zbog zasluga oprosti zločine. Ako, pak, nema tako vrhunaravne zasluge zbog kojih bi se nekome oprostilo i jedno jedino ubojstvo ili najmanja surovost, tada ni ulicu ni trg nedvojbeno ne zaslužuje komunistički diktator ali je ne zaslužuje nijedan feudalni i ne samo feudalni vladar. Tada bi svoje ulice i trgove izgubio, primjerice, i Josip Jelačić koji jest ukinuo kmetstvo ali je u krvi gušio mađarsku revoluciju. Ničim ni ulicu ni trg nije zaslužio ni operetni diktator i skandalozni nacionalist Franjo Tuđman za koga demokracija i građanske slobode nikada nisu bili ništa više od verbalnog trika ili vanjskopolitičkog ustupka.
Mnogi toponimi u Europi i Hrvatskoj nazvani po feudalnim vladarima i drugim besprizornim, ali ‘zaslužnim’ gangsterima, svjedoče da je pristup koji oprašta zločine i honorira zasluge dominantan. To svakako nije moralno besprijekorni pristup ali je postao uobičajen u ovom nesavršenom svijetu koji bi nesumnjivo bio bolji kada bi oduzeo ulicu svakome tko je bilo kome ikada nanio zlo, svakom tiraninu, samodršcu, krvoloku i diktatoru i svim ideolozima i vladarima koji nisu bili odani načelu nepovredivosti ljudskog života.
Budući da je to zahtjevan ideal i da bi izazvao troškove (nove oznake, promjene sjedišta i prebivališta) nema smetnji da i kralj Tomislav zadrži svoje trgove, barem kao začetnik pomorstva na Jadranu iako je legenda o osamdeset velikih i stotinu manjih brodova tehnički nevjerojatna. Čak i Franjo Tuđman ima stanovitih zasluga. Obožavao je graševinu.
U takvom tolerantnom i moralno relaksiranom ozračju u kojem feudalni smutljivci i opsesivni nacionalisti ne izazivaju sablazan, trgove i ulice valjda zaslužuje i čovjek koji je imao značajnu ulogu u pobjedi koju je civilizacija izvojevala nad fašizmom i koji se hrabro, u nemogućim okolnostima, suprotstavio Hitleru i Staljinu – dvojici najvećih zločinaca svih vremena – usprkos svojoj krivnji za Bleiburg i Goli otok, koja nije ni veća ni manja od krivnje Winstona Churchilla za Dresden, Harryja Trumana za Hiroshimu ili Petra Krešimira Četvrtog za surovi progon svećenika koji su se protivili celibatu.
Kada netko po crti svoje moralne i demokratske tankoćutnosti – s punim pravom – osuđuje strahote Bleiburga i Golog otoka tada je u ime te iste moralne i demokratske tankoćutnosti dužan osuditi i vizije Velike Srbije i neovisne Hrvatske čija provedba je dva puta u dvadesetom stoljeću izazvala besprimjerne pokolje i patnje. Kada netko u ime civilizacijskih i humanističkih vrednota osuđuje totalitarnu narav komunizma dužan je jednakim žarom osuditi i nedemokratsku, diskriminacijsku, uvredljivo nehumanu i idiotski samodovoljnu narav nacionalizma, onog istog nacionalizma kojem je Josip Broz suprotstavio moralno superiornu ideju pomirenja, zajedništva, suradnje, ravnopravnosti i sinergije.
Tijekom Titove vladavine Zapadni Balkan je doživio epohalnu modernizaciju, trajao je u kontinuiranom privrednom i kulturnom napretku i postao je ravnopravna sastavnica europske civilizacije, no najveće humanističko i civilizacijsko dostignuće njegovog režima bila je izvjesnost da će svaka protuha koja bi u krčmi ili javnom zahodu ismijavala etničku, takozvanu ‘pripadnost’ nečijeg osobnog imena doživjeti kazneni progon i da neće doživjeti aplauz na otvorenoj sceni.
U takvoj politici – koja se ni po čemu ne razlikuje od politike bilo koje civilizirane države prema etničkoj, rasnoj i vjerskoj mržnji – Broz je vidio jamstvo protiv nacionalističkih sukoba, jamstvo protiv ubijanja, razaranja i patnje. Taj iskreni i aktivni borac za svjetski mir stvarao je društvo u kojem su tragedije Vukovara i Srebrenice bile nezamislive, upravo zato što je znao da su moguće. Točno, nije bio liberalni demokrat ali to nisu bili ni knez Trpimir i Gojko Šušak, ljudi čije je humanističke i povijesne zasluge jako teško dokazivati.
Prijedlog da se Trg maršala Tita nazove po Republici Hrvatskoj je jeftina moralna ucjena koja one koji bi takav prijedlog odbili, unaprijed optužuje za manjak domoljublja, kao da sumnjičavost prema domoljublju nije znak elementarne moralne i intelektualne prisebnosti i kao da Republika Hrvatska nije samo država, dakle banalna ustanova čija jedina svrha je da svojim građanima bude na usluzi. Nema ničeg neupitno vrijednog niti epohalnog u pukoj uspostavi nužnog zla kakvo je država. Čak i kada se ta ustanova ponizno stavi u službu svojih građana to još uvijek ne znači ništa drugo nego da je na putu da opravda svoje postojanje.
Autor/ica
