Ako nam nema druge, naka „igranka“ otpočne – pa, kom’ obojci, kom’ opanci

Izdvajamo

• Gdje će sve to završiti? Iskreno, to vam se ne zna bez „mudre ciganke“. Ali, da s osmišljenim planom pljačke društvene imovine i neće ići tako glatko kako su konstruktori planirali, gotovo sam pa siguran. I ne samo to. Sve to bi moglo zakotrljati i još jednu grudvu – pobunu protiv vlastitih „nacional-osloboditelja“. A, dogodi li se to – što nije izvan sfere realno mogućega – i najnoviji bi pljačkaški pohod mogao biti u funkciji napretka. Narod bi rekao, nije svako zlo za zlo. Ili, prevedeno, pravda je u konačnici, koliko god spora bila, ipak dostižna. Ako je, dakle, tako, neka „igranka“ otpočme – pa, kom' obojci, kom' opanci. Jer, kad-tad, do toga je moralo doći. Ako je tako, bolje danas nego sutra – ili za tek deset godina.

Povezani članci

• Igrale se ustaše nasred zemlje Srbije
• BiH: Non-paper je živući
• MEDIJI SRBIJE I HRVATSKE PLEŠU TANGO
• Strah od sirotinje
• Smije li Čović uopće pristati na reduciranje Doma naroda ili je upao u zamku vlastitog maksimalizma?
• BLAGO ONOM KOG RADONČIĆ BRANI

Gdje će sve to završiti? Iskreno, to vam se ne zna bez „mudre ciganke“. Ali, da s osmišljenim planom pljačke društvene imovine i neće ići tako glatko kako su konstruktori planirali, gotovo sam pa siguran. I ne samo to. Sve to bi moglo zakotrljati i još jednu grudvu – pobunu protiv vlastitih „nacional-osloboditelja“. A, dogodi li se to – što nije izvan sfere realno mogućega – i najnoviji bi pljačkaški pohod mogao biti u funkciji napretka. Narod bi rekao, nije svako zlo za zlo.

prof.dr. Slavo Kukić

Prošli smo se tjedan, doista, na bivšim jugoslavenskim prostorima u prilici svašta bili i nagledati i naslušati. Hrvatskoj, primjerice, nakon što su joj definitivno otvorena vrata velike evropske obitelji, ponovo prijeti opasnost eksplozije žala za vremenima endehazije i vrijednostima koje je obilježavaše. Na to analitičari hrvatske zbilje, istina, upozoravaju već izvjesno vrijeme, gotovo pa od dolaska na čelo tamošnjega HDZ-a – ako je jednom od osnivača ove stranke vjerovati – suradnika bivše UDBA-e. Na to, međutim, čitav svijet, i to na najuvjerljiviji mogući način, upozori i splitsko iskustvo s kukastim križem na travnjaku nogometnog stadiona u vrijeme utakmice hrvatske nogometne reprezentacije s Italijom. Na to, na koncu, upozorava i činjenica da splitska opomena nije rezultirala nacionalnim konsenzusom o potrebi organiziranog suprotstavljanja avetima endehazijske prošlosti nego, naprotiv, međusobnim optužbama tko bi sve iza toga mogao stajati i daljim podjelama na one koji žele biti dio antifašističke Evrope i one druge – kojih uopće nije malo – koji preko zazivanja tih istih aveti žele zagospodariti ovom zemljom. Da takve podjele postoje, da su sve intenzivnije, da ih potiče čak i Katolička crkva, svjedoče i najnoviji istupi tamošnjih biskupa – prvo sisačkog biskupa Košića, a potom i njegova kolege Bogovića, prvog čovjeka gospićko-senjske biskupije – da je trenutačna hrvatska vlast, usprkos činjenici da iza nje stoji gotovo dvotrećinska potpora biračkog tijela, nenarodna. A to bi, kako uvaženi mi splitski kolega primijeti, moglo značiti koješta – pa čak i to kako je narodna samo ona i onakva kakvu je Hrvatska imala u vremenu 1941.-1945.

S druge strane, srbijanski je premijer, hvala Svevišnjemu da i to dočekasmo, konačno preko usta uspio prevaliti da je u Srebrenici učinjen stravičan zločin – i da je to, dolaskom na mjesto zločina, i osobno, saginjanjem glave pred nedužnim žrtvama, pred cijelim svijetom spreman priznati. Za sada, doduše, nije poznato i što je točno spreman priznati. Jer, bivši generalni sekretar Šešeljevih radikala i, ako je po Vojinom haškom pripovijedanju suditi, dobrovoljac u četničkom odredu na sarajevskom židovskom groblju, još uvijek izbjegava i priznanje koje svijet od njega iščekuje – da je u Srebrenici, što je utvrdio i Haški tribunal u procesima za ratne zločine u ovom mjestu, počinjen genocid. Ali, sudi li se po prolaznom vremenu, do Srebrenice bi se, ako ne ove onda barem slijedeće godine, i to moglo dogoditi.

Pitanje je, međutim, hoće li se srbijanskom premijeru dolazak u Srebrenicu uopće dopustiti. Jer, najednom je od toga važnije švicarsko uhićivanje jednog od simbola obrane ovog istočnobosanskoga mjestašca – koje je, ako dobro razumjeh, izvršeno po inoviranoj optužnici srbijanskog tužiteljstva za ratne zločine. A, u simbole se, hvalim te Bože, ne smije dirati. Jer, oni nisu nikoga napadali nego su se od drugih branili. I, u tim uvjetima, to je priča na koju su ovi prostori navikli već desetljećima, ne mogu počiniti ni ratne zločine – pa taman da su poubijali i tisuće nedužna svijeta.

Ni na kraj mi pameti, dakako, nije pomisao kako bi takvo što mogao počiniti i komandant obrane Srebrenice u prvoj polovici devedesetih. Takvu mogućnost, doduše, ne bih ni isključivao. Ali, najnovija priča o Oriću je također pokazatelj trendova koji nas, kao i oni u Hrvatskoj i oni u Srbiji, a i neki ovdje, u vlastitoj nam zemlji, vraćaju tamo gdje smo koncem osamdesetih, a i nakon toga, također bili – u ambijent fašističke pomahnitalosti.

Za razliku, međutim, od onoga što opterećuje bosanskohercegovačke susjede, i one istočno od Drine i one zapadno od Dinare, ovdje taj, dakle trend ponovne fašizacije prati još jedan – upinjanje iz petnih žila da se opljačka i ono što do sada nije. I, gotovo da bi se moglo reći kako se fašizacija zbog njega i ciljano potiče.

Na prostoru Republike Srpske to, istina, i nije tako izraženo – jer, u prethodnih osam-devet godina tamo je opljačkano sve što se opljačkati dalo. A to, drugim riječima, znači da su političkoj klasi ostale još samo mrvice. Ali, zato pripreme za pljačku u Federaciji upućuju na realnu mogućnost da bi ona mogla dostići razmjere koje nitko ozbiljan nije mogao ni pretpostavljati.

Opiranje tome vlasti je, naime, koštalo Demokratsku frontu. Istina, ona je čitavu priču zakočila. Iako, odolijevati je organiziranoj ambiciji uspjela svega koji mjesec – a onda je, narodski rečeno, „počišćena“. Hoće li mjeseci deefova odolijevanja biti i dovoljni da se upali fitilj svenarodnog otpora? Odgovora na tu vrstu pitanja, priznajem, nemam ni sam. Ali, da će uklanjanje Komšićevih iz izvršne vlasti procese organizirane pljačke – i to, u ime bošnjačkog i hrvatskog „nacionalnog interesa“ – ubrzati, u vezi s tim nemam nikakvih dvojbi. U prilog tome, uostalom, svjedoči i silina s kojom se ušlo u osvajanje javnih poduzeća, i to samo onih koja još uvijek podsjećaju na koke koje nose „zlatna“ jaja. Nema, hoću reći, trke za Šumama Herceg-Bosne – ni za drvnom industrijom uopće, nema trke za rudnicima uglja. Ali, zato se, zbog elektroprivreda, telekoma, namjenske industrije, mostarskoga Aluminija i njima sličnih, i na ubijanje spremno.

Za sada, mora se priznati, uspijeva im. Interesne zone su, izgleda, dogovorene. Iz vokabulara se, kako stvari stoje, uspjelo ponovo protjerati termin javnih poduzeća s državnim kapitalom, i vratiti onaj kojim se godinama operiralo – poduzeća s hrvatskim, odnosno bošnjačkim nacionalnim interesom. Proces preuzimanja, istina, još uvijek nije i završen. Ali, ni na to se neće dugo čekati.

Hoće li, međutim, sve ići k’o „po loju“, ostaje za vidjeti. Postoje, hoću reći, naznake da bi ponegdje mogli izbiti i problemi – u Aluminiju prije svega. Federalna vlada je, naime, državni udio u ovoj kompaniji odlučila prodati. Za koliko? Ako je po „premijerovim“ riječima suditi, i za jednu konvertibilnu marku ne može li više – jer, eto, Aluminij nije od strateškog interesa za Federaciju. Dano je, dakle, s vrha piramide zeleno svijetlo za kriminogene dealove – poput, primjerice, onih u Sokolu, ili onih u vezi s Eronetom.

Ovaj put će, međutim, barem je takav dojam, to ići nešto teže – jer, na samoubojstvo neće tako jednostavno pristati i u Aluminiju zaposleni. Na to, uostalom, upućuje i njihova reakcija na odluku federalne vlade. Hercegovačkog industrijskog diva, poručiše joj, ocjenjuje se mesom za krpanje proračunskih rupa – i bez da se trepne nad sudbinom skoro tisuću radnika ove tvrtke i preko četiri tisuće članova njihovih obitelji.

Reakciji zaposlenih se pridruži i uprava. Premijer je pozvan na odustajanje od najavljene urote i na uklanjanje s vrata Aluminija „političkih utega besramnih smicalica“. U protivnom, zaprijeti uprava, moglo bi se dogoditi ono o čemu se sve glasnije razmišlja – da mali dioničari pokrenu postupak raskidanja Sporazuma s Vladom, „ponovnog revidiranja vlasničkih omjera i vraćanja dominantne moći odlučivanja o sudbini Aluminija u ruke malih dioničara“.

Gdje će sve to završiti? Iskreno, to vam se ne zna bez „mudre ciganke“. Ali, da s osmišljenim planom pljačke društvene imovine i neće ići tako glatko kako su konstruktori planirali, gotovo sam pa siguran. I ne samo to. Sve to bi moglo zakotrljati i još jednu grudvu – pobunu protiv vlastitih „nacional-osloboditelja“. A, dogodi li se to – što nije izvan sfere realno mogućega – i najnoviji bi pljačkaški pohod mogao biti u funkciji napretka. Narod bi rekao, nije svako zlo za zlo. Ili, prevedeno, pravda je u konačnici, koliko god spora bila, ipak dostižna. Ako je, dakle, tako, neka „igranka“ otpočme – pa, kom’ obojci, kom’ opanci. Jer, kad-tad, do toga je moralo doći. Ako je tako, bolje danas nego sutra – ili za tek deset godina.