Ajna Jusić: Šutnja nije spas

Autor/ica 👤Milan Ilić 3.3.2020. u 12:04

Izdvajamo

Živimo u dobu iskrivljene percepcije, pogrešnih stavova i plitkog mišljenja. Isto tako, živimo u dobu kada se poslije porodičnog nasilja nad ženom i djetetom, žena i dijete izuzimaju i smještaju u sigurne kuće, dok muškarci ostaju u svojim sigurnim zonama, doma. Gdje su nam ti rehabilitacijski centri za muškarce koji su podložni činjenju nasilja i gdje nam je edukacije da imamo 1 dan u godini koji slavimo kao Dan žena, a 364 dana muškaraca

Povezani članci

Ajna Jusić: Šutnja nije spas

Zamislite samo, preživite silovanje, pa preživljavate rat i dalje, i onda dođete u trenutak kad vam se nametne da preživljavate sramotu, diskriminaciju, stigmu, pa uz sve to snalazite se za posao, da imate hranu i sve osnovno za život. Imate dijete, kao što moja majka ima mene, pa se borite da dijete ima sve, da ne bude bar po tome „drugačije“ od drugih jer su vas već naučili da vaše dijete nije kao ostala djeca. Borite se da to dijete ima priliku vidjeti sve što druga djeca vide, pa se borite da pomognete porodice, pa idete na šaltere i pognute glave stojite, slušate kako je sramota to što ste vi doživjeli, pa onda idete na drugi šalter slušate kako ne postoji niti jedno pravo u ovoj državi na osnovu kojeg vi možete dobiti pomoć za svoje dijete jer ih se država odrekla. I onda odete kući, a tamo „narod“ priča kako imate dijete a niko ne zna odakle vam, pa onda opet pokušavate sve to da progutate i progutate to na kraju jer vaša snaga, borba i hrabrost nemaju jedinicu mjere jer nije sa ovog svijeta. E toliko žene preživjele imaju snage i hrabrosti u cijelom tom procesu gdje su im nametnuli da šute iako u sebi vrište. Ne zaboravite, ovakvu snagu ne možete vidjeti na svakom ćošku, a pogotovo ne u našim državnim, udobnim, glasnim stolicama. I ne zaboravite na činjenicu da ova snaga postoji 365 dana u godinu, a ne samo za 8 mart.

Kroz istoriju, žene su se borile za emancipaciju i ravnopravnost kroz različite vidove otpora. Danas, položaj je malo povoljniji, ali se žena opet suočava sa različitim predrasudama, stereotipima, osuđujućim pogledima. Patrijarhalne sredine za žene su u velikoj mjeri i dan danas problem. Predsjednica udruženja “Zaboravljena djeca rata” Ajna Jusić i njena majka su se izborile sa svim ovim problemima i jasno i glasno rekle da ne žele nikome ćutati. Film “Grbavica”Jasmile Žbanić inspirisan je potresnom pričom Ajne Jusić i njene majke. Ajnina majka silovana je tokom rata u Bosni i Hercegovini. Imala je tada 22 godine.

Razgovarao: Milan Ilić

U kakvom stanju je položaj žene danas?

Mislim da je položaj žena danas u BiH loš, još uvijek loš. Jednostavno, ako pogledamo samo načine na koje se izvještava o ženama, to dovoljno govori o tome kakav im je položaj, afera 1, afera 2, a to što je ona visokoobrazovana, to je ovdje manje važno. Živimo u državi gdje etnonacionalne političke partije „ubacuju“ žene u svoje redove jer im je nametnuto to da rade, ali pogledajmo kako žene u bilo kojem području napreduju. Jako sporo u odnosu na muškarce. S druge strane, ako smo pratili broj ubijenih žena u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme, to nam daje jasnu poruku, a to je da zajedno sa patrijarhalnom normom i neadekvatnim krivičnim zakonom, nasilje je izbjeglo dobijanje status posebnog krivičnog djela. Nasilje se tretira samo kao element cjelokupnog djela čime po automatizmu onaj koji vrši samo nasilje dobija manju kaznu jer prema zakonu, nasilje nije imalo konačan ishod što u ovom slučaju može da bude femicid. Ubistvo jeste rodno neutralno krivično djelo, međutim izuzetak među ubistvima jeste femicid čije je nasilje i upravo rezultat nasilja, isključivo usmjeren prema ženama po osnovu rodnog identiteta i rodne uloge. Upravo ovako definisanje ubistva u Bosni i Hercegovini još uvijek nije niti poznato niti priznato. Kao prvi i osnovni uzrok femicida zasigurno možemo navesti položaj žena u društvu, odnosno patrijarhat kao jedini oblik mogućeg poretka u društvu što zajedno sa neadekvatnim krivičnim zakonom čini glavnu prepreku u shvatanju neophodnosti definisanja femicida kao posebnog krivičnog djela – rodno zasnovano ubistvo. Samim tim, dok ne postoji jasna definicija rodno zasnovanog ubistva, time ne postoji ni adekvatan pristup niti adekvatna kazna za počinioce. Upravo ovo, jako često predstavlja prepreku i u samom procesu prevencije ovih nemilih događaja. Da bi se uopšte shvatio problem rodno zasnovanog ubistva, neophodno je uzeti u obzir politički kao i društveni kontekst države u kojem se femicid dešava. Kada govorimo o BiH, jasno je da stavovi muškaraca o osnaživanju žena, njihovoj političkoj i pravnoj ulozi nisu na najboljem nivou, zatim primjetno je da, nasilje nad ženama jeste najčešći oblik nasilja u BiH, strukturalna diskriminacija i nejednakost su skoro pa i način života većine žena u bosanskohercegovačkog društvu što sve zajedno objašnjavaju krizu „femicida“ koja će trajati onoliko dugo koliko ženska prava budu zanemarena, sve dok položaj žene u društvu bude zanemaren. I svi znamo da femicid kao oblik nasilja nije jedini problem ovog društva kad govorimo o položaju žena.

Trenutno ste predsjednica udruženja Zaboravljena djeca rata. Koliko je bilo teško kao žena izaći u javnost, sa ovako izrazito teškom temom i izboriti se za svoje mjesto?

Meni je bilo teže izaći kao dijete rođeno kao posljedica ratnog silovanja jer sam unazad 25 godina, evo neka je 15 od kako sam svjesna sebe, imala sam priliku vidjeti i osjetiti diskriminaciju koju je majka preživljavala, a i ja zajedno s njom. Što se tiče borbe za mjesto, mogu reći da se jesam izborila donekle da se moj glas čuje, ali opet s druge strane, zaista moram postaviti pitanje „da li je uopšte fer da sam morala ovako da dobijem svoje mjesto“ što opet na koncu dolazimo do toga, da je država napravila ogroman propust. Ali da sam sretna, najsretnija što priča djece rođene zbog rata korača sigurno i stabilno, jesam sretna sam. Još uvijek nisam imala neke velike probleme, osim naravno standardnih poruka preko društvenih mreža koje dobijam. Ali, jednostavno, ponekad se pitam šta da uradim sa tim negativnim porukama. U mom slučaju, ja se tad trudim da svim tim negativnim porukama pokažem da nisu upravu i nađem izvor motivacije u tome.

Jeste li razmišljali koliko ste pomogli i drugim ženama koje su slično iskustvo imali kao Vaša majka da ustanu i kažu “Šutnja nije spas”?

Jesam, o tome razmišljam 24/7. Sve što radim, radim za njih i za nas djecu. Radim za to da im vratim dostojanstvo, da im dam priliku da podignute glave prođu ulicama svojih sredina, ulicama svih gradova, bez obzira da li su sredine i gradovi u FBiH ili RSu ili Brčko Distriktu. Ja se nadam da će one osjetiti koliko nisu same, jer nisu same. Ako su dosad bile, ne moraju više. Kako sam rekla u UN-u, spremna sam da uložim i tri puta po 26 godine, ako ne i više, samo da pokažem da nisu same i da postojimo mi djeca, da ovaj svijet učinimo ljepšim mjestom za njih.

Vaša majka je preživjela silovanje tokom rata. Koliko je teško uopšte pričati o tome, jer svjesni smo situacije da se danas žene čak plaše prijaviti muža koji je zlostavlja?

O tome je preteško pričati. Dok pričate o tome, trauma čini svoje. Bude teško, mnogo. Dok pričam o tome, jedino što u svojoj glavi čuvam su dvije stvari: da se nikad nikom ne ponovi, jer bol koju je moja mama preživjela i preživljava, ovo što ja nosim u sebi, je nešto što drugom ne želite. I s druge strane, u svojoj glavi uvijek imam malu djecu, ove bebice, buduće generacije. Smatram svojom dužnošću ovaj svijet ostaviti boljim mjestom za njih i ne dozvolit da se njihova čistoća prlja od ranog djetinjstva, nije fer i to je to. Porodično nasilje koje žene preživljavaju danas je i dalje problem patrijarhata jer često ćete čuti „da je slušala ne bi batine dobila“. Znači, batine se opravdavaju. Ili kako kažu, batina je iz raja izašla, ali ne smijemo zaboraviti da je batina samo način kako se sila prosipa i zadovoljavaju trenutni nagoni ohrabreni i naučeni patrijarhatom da je žena pravo mjesto za zadovoljavanje tih nagona. Uostalom, u nekom pogledu, bukvalno shvaćena ova rečenica „batina je iz raja izašla“ pa neka je, zato svi želimo da idemo u raj, jer tamo nasilje nema ili ako drugačije postavimo batina da je valjala iz raja izašla ne bi. Živimo u dobu iskrivljene percepcije, pogrešnih stavova i plitkog mišljenja. Isto tako, živimo u dobu kada se poslije porodičnog nasilja nad ženom i djetetom, žena i dijete izuzimaju i smještaju u sigurne kuće, dok muškarci ostaju u svojim sigurnim zonama, doma. Gdje su nam ti rehabilitacijski centri za muškarce koji su podložni činjenju nasilja i gdje nam je edukacije da imamo 1 dan u godini koji slavimo kao dan žena, a 364 dana muškaraca. Kad već sve tretiramo kao broj u ovoj državi, hajde da i ovu statistiku malo bolje pogledamo 364:1, nije li grozno?

Koliki je problem za ženu danas konzervativna sredina koja je gleda kao objekt, a ne kao ženu?

U momentu kada nam je nametnuta teorija da je žena „teritorija“ koja se mora čuvati, tad je žena postala „teritorija“ koji se mora napadati. Onog trenutka kada je patrijarhat odlučio ženu deklarisati kao objekat i posjed muškarca, od tog trenutka je žena meta nasilja. I onda se pitamo zašto postoji ženski pokret na našim prostorima. Postoji, jer ja sebe lično ne smatram objektom niti želim da budem objekat. Ali evo ako pogledamo bivšu Jugu, uspon etnonacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije je rastao uporedo sa mizoginijom, imajući u vidu da je baziran na izrazito herojskoj i maskulinoj mitologiji. Mi u BiH imamo visok procenat obrazovanih i sposobnih žena koje nisu članice političkih partija, ali to ih automatizmom sprječava da postanu kandidatkinje. Mi živimo u dobu kada je tradicionalno uspostavljeno da je politika muški zanat. A opet, ako govorimo o Bosni i Hercegovine, koja je država gdje je većina žena starije od 15 godine preživjela određeni oblik nasilja shvatamo da je to direktna posljedica patrijarhalnog shvatanja da žene imaju podčinjen položaj unutar porodice i društva. Mislim da je nasilje najbolji pokazatelj kako ova sredina utiče na ženu koja je definisana kao objekat, a ne ljudsko biće koje MORA imati jednaka prava.

Zaboravljena djeca rata su izašla u javnost i rekla “Dosta je”. Koliku hrabrost imaju silovane žene danas da urade isto to ili je zapravo problem društva i osude društva i zbog toga uglavnom ne žele da izađu u javnost?

Na meni je da skrenem pažnju koliko je snage, borbe i hrabrosti trebalo i još uvijek treba da se stane na noge nakon što se preživi najgori oblik nasilja, a to je silovanje. Zamislite samo, preživite silovanje, pa preživljavate rat i dalje, i onda dođete u trenutak kad vam se nametne da preživljavate sramotu, diskriminaciju, stigmu, pa uz sve to snalazite se za posao, da imate hranu i sve osnovno za život. Imate dijete, kao što moja majka ima mene, pa se borite da dijete ima sve, da ne bude bar po tome „drugačije“ od drugih jer su vas već naučili da vaše dijete nije kao ostala djeca. Borite se da to dijete ima priliku vidjeti sve što druga djeca vide, pa se borite da pomognete porodice, pa idete na šaltere i pognute glave stojite, slušate kako je sramota to što ste vi doživjeli, pa onda idete na drugi šalter slušate kako ne postoji niti jedno pravo u ovoj državi na osnovu kojeg vi možete dobiti pomoć za svoje dijete jer ih se država odrekla. I onda odete kući, a tamo „narod“ priča kako imate dijete a niko ne zna odakle vam, pa onda opet pokušavate sve to da progutate i progutate to na kraju jer vaša snaga, borba i hrabrost nemaju jedinicu mjere jer nije sa ovog svijeta. E toliko žene preživjele imaju snage i hrabrosti u cijelom tom procesu gdje su im nametnuli da šute iako u sebi vrište. Ne zaboravite, ovakvu snagu ne možete vidjeti na svakom ćošku, a pogotovo ne u našim državnim, udobnim, glasnim stolicama. I ne zaboravite na činjenicu da ova snaga postoji 365 dana u godinu, a ne samo za 8 mart.