Agresivna islamistička filozofija je najveća prijetnja budućnosti Bosne i Hercegovine

Autor/ica 👤Slavo Kukić 10.1.2017. u 09:41

Povezani članci

Hrvatsko-srpski udarni dvojac se, da budem još precizniji, udara u nacionalna prsa zbog straha za vlastitu kožu – ali i svjestan da su mu, i jednom i drugomu, realne mogućnosti krajnje ograničene. Maksimalan domet im je, zapravo, status quo – produžavanje agonije dakle. S agresivnom islamističkom filozofijom, koja se hoće nametnuti kao obvezni stil života, priča je bitno kancerogenija – a smrt BiH kao multietničkoga, multikonfesionalnog i multikulturalnog društva puno izvjesnija.

Iz sarajevske čaršije svakodnevno odjekuju plotuni prema rušilačkim pohodima na BiH – posebice onima koje poduzimaju Dodik i Čović. I s pravom, da se razumijemo – jer, uopće nije sporno da je taj tip ataka sve veća opasnost za opstojnost ove zemlje. O tome, uostalom, godinama i sam govorim i pišem. Ali, tome se mora dodati da oni nisu i jedina, a nisam siguran da su i najveća prijetnja koja se nad budućnošću BiH nadvila.

Godinama, recimo, i desetljećima dugo, uvjeravam javnost, i bosanskohercegovačku i svjetsku, da je glavni grad moje zemlje jedan od rijetkih primjera tolerancije prema drugom i drugačijemu – mjesto jedinstva u različitostima. A razlog tome je vlastito mi iskustvo – koje je preko 40 godina dugo. Živjeli su u glavnom gradu moje zemlje, barem u vremenima do devedesetih, kao dijelovi iste obitelji pripadnici i svih njegovih etnija i svih njegovih konfesija – i oni kojima ni etničko ni konfesionalno nisu dio osobnoga identiteta dakako.

Danas mi je, nažalost – a zasluge za to pripadaju isključivo „borcima za bošnjačku nacionalnu stvar“ – takvo uvjerenje ozbiljno uzdrmano. Dapače, siguran sam da grad, za koji mi je vezan život, sve manje nalikuje onom u kojeg se kao tinejdžer zaljubih. Zašto? Jer mu, da skratim, etnoideologija s mirisom filozofije radikalnog i agresivnog islama uništava dušu – i umjesto kozmopolitskoga usisava mu duh balkanske etnokasabe.

Sve ove godine to se, priznajem, ima zahvaliti političkim protuhama – kojima je, umjesto plovidbe trećim milenijem, srcu više prirasla želja za prizivanjem, pa i resetiranjem „slavne“ prošlosti. Dokaza za to imate do mile volje. Prisjetimo se, recimo, prakse prekidanja rada federalnog i državnog parlamenta u vrijeme džume. Zbog prava na religijsku obrednu praksu jednih svi ostali se, dok tom i takvom pravu ne bude udovoljeno, imaju strpjeti – kao, dakle, u najrigidnijim teokratskim režimima. Prisjetimo se, potom, poruka o Erdoganu kao našem bratu – i našem predsjedniku dakako. Prisjetimo se i slijepog izvršavanja naloga u vezi sa svim što u prilog „našem bratu“ ne ide – onih, recimo, u vezi s otvorenim turskim školama i univerzitetima kao centrima „gulenističkog terorizma“. Prisjetimo se, na koncu, i različitih oblika manifestacije erdoganizacije domaćeg života – onoga što gospođa predsjednikovica čini u „preodgoju“ sarajevskog zdravstva i koječega tome slična.

Sve to je, nema dvojbi, u funkciji vjetra u leđa „našem bratu“ i neoosmanskim mu ambicijama. Ali, ideologija koja duh glavnog grada moje zemlje ubija, ne zadovoljava se samo uskrsavanjem filozofije neoosmanizma u njegovoj bosanskohercegovačkoj verziji. Dapače. Posljednjih godina ona čini sve kako bi izmijenila i demografsku sliku zemlje. Pogledajte, uostalom, što se događa na prostoru sarajevskog kantona. Niču čitava arapska naselja, predgrađa glavnog grada sve manje liče na ona kakvima ih se desetljećima, neke i stoljećima pamti. Ili, ako je medijima vjerovati, preko 150 duluma zemlje na Vlašiću, na prostoru oko atraktivnog zimskog centra je već pod kontrolom „braće“ iz Saudijske Arabije i inih „pravovjernih“ dijelova ove planete.

Godinama sam, priznajem, želio vjerovati da su dometi radikalizma te vrste ograničeni – i da će mu se normalan svijet u konačnici oduprijeti. Danas mi je, nažalost, i to uvjerenje splasnulo. Jer, tko bi se trebao oduprijeti? Što očekivati od raje ako na otpor nisu spremni ni najumniji? A nisu. Najnovije iskustvo sarajevskog univerziteta, koji je po vlastitom ljudskom potencijalu ispred svih ostalih, u prilog tome najzornije svjedoči.

Zbog čitatelja – jer, siguran sam da je mnogima od njih informacija u vezi s tim promakla – na neke detalje višak ne bi bilo i podsjetiti. Na jednoj od rujanskih sjednica Senata sarajevskog univerziteta, dakle, u ime Studentskoga parlamenta iznijet je, i to pod točkom razno, zahtjev da se petkom, u vrijeme džume – i to, kako je pojašnjeno, zbog poštivanja vjerskih sloboda – ne zakazuju ni predavanja ni ispiti. Ako je medijima vjerovati, zahtjev je izazvao mučninu i komešanje među članovima Senata, a istom nije ni udovoljeno obzirom na multietničnost i studenata i akademskog osoblja. Zahtjev je, na koncu, neopravdanim ocijenila i Asocijacija studenata.

Svega koji mjesec nakon toga, međutim, uoči same Nove godine, priča se stubokom mijenja. Inicijativa Studentskoga parlamenta je ponovo pred umnim senatlijama, a njezin ishod sada s potpuno suprotnim predznakom. Umjesto ranije mučnine i komešanja sada se, i to jednoglasno, k tome još i s pozivom na poštivanje ljudskih prava, usvaja podnesena inicijativa i organizacijskim jedinicama Univerziteta preporuča da u pripremi akademskog kalendara vode računa da u vrijeme džume oslobode od bilo kakvih obveza i studente i nastavnike. Razlog tome je, tobože, spoznaja da su do sada svi oni, studenti posebice, oni koji su na džumu odlazili – a takvih je koliko vam drago, ima ih barem stotinu u masi od preko 30.000 – dovedeni u poziciju da biraju „između obavljanja vjerske obveze i obrazovanja zbog kojega su i upisali fakultet“. A tu vrstu izbora im ne treba testirati. Jer, iznad džume na ovom svijetu ne može i ne smije biti ništa – ni obrazovanje zbog kojeg na fakultet dođoše, ni pravo najmanje devet desetina ostalih studenata kojima je želja za znanjem važnija, ni kako će se zbog svega toga osjećati oni koji religijskom krugu džume ne pripadaju. Bukvalno, dakle, ništa. Džuma i šaka džumatlija je sve, sve ostalo je ništa.

Otkuda ovakav zaokret kod najumnijih? A samo koji mjesec prije su se zgražali nad drskošću klinca koji, pod točkom razno, zahtjev i iznese – i nad činjenicom da im o ljudskim pravima lekciju drži osoba koja na temeljna prava čitave jedne skupine ljudi, i to na prava koja su zajamčena svim međunarodnim konvencijama na koje se i sama poziva, atakira gotovo svakodnevno?

Odgovori se, po mome sudu, skrivaju u činjenicama koje se od javnosti nije dalo sakriti. Dio odgovora je, recimo, u činjenici da odluku Senata brže-bolje pohvali sam muftija sarajevski. No, glavnina je ipak drugdje. Treba je, naime, tražiti u činjenici da odluku Senata, i također po principu hitno, pohvali i ministar obrazovanja, znanosti i mladih sarajevskog kantona – koji je, kao i mlađahni predsjednik Studentskoga parlamenta, jedna od SDA perjanica. A perjanica joj je, u sferi znanosti posebice, i prvi čovjek Univerziteta – koji je, ne lažimo se, u konačnici i presudio u vezi s odlukom o kojoj je riječ.

Što o članovima Senata sarajevskog univerziteta mislim bolje da i ne govorim. Uostalom, oni više ni nisu važni. Jer, za ljude iz intelektualne zajednice koji postupaju tako, koji podvijaju rep pred ideologijama, u svijetu se koristi termin koji im najbolje i pristaje – intelektualni škart. Stoga, o njima ne bih. Ali, grijeh bi bio izbjeći pitanje kako tretirati prednovogodišnju odluku ovog tijela?

Nasrtajem na sekularizam i princip odvojenosti vjere i države – ali i činom nasrtaja na „prava nemuslimana“, poručiše u zajedničkom saopćenju stranke političke ljevice. Ili, što je još točnije, sastavnim dijelom „ideološkog marša prema institucijama obrazovanja, koje sada obuhvaća od jaslica do visokog školstva jednu vrstu identitetskog discipliniranja“, kako se izrazi jedan od uglednih sarajevskih sveučilišnih nastavnika.

Ne mogu, doduše, sa sigurnošću i tvrditi na što je sve, izgovarajući to, uvaženi kolega i mislio. No, ako bih sebi dopustio slobodu, izgovoreno bih mu u vezi sa sarajevskim slučajem mogao iskoristiti i kao instrument za projekcije budućnosti. A one nisu nimalo ohrabrujuće. Jer tko, recimo, može jamčiti da se na sarajevsko zeleno svijetlo, koliko sutra, Zahiragiću slične SDA nade neće pozvati i na drugim sveučilištima – u Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću? Tko, potom, može jamčiti da, iako je to posljednje što priželjkujem, slično sarajevskom neće postupiti i njihovi senati. Jer, ako to učini univerzitet iz kojega su nastali i oni, postupanje suprotno njegovom je isto kao pljuvanje u zrak – jedino što ti se može dogoditi je da popljuvan budeš sam.

Ali, tu se priča i ne završava. Slijedom iste logike, naime, zašto se na isti korak ne bi odlučili i u srednjim i osnovnim školama – tamo gdje ih kontrolira Izetbegović i njemu slični. A tada je, budimo pošteni, sekularna država ovdje definitivno odbrojila svoje – ako je država, kakva god, u tom slučaju i moguća. Jer, u tom slučaju se, zakonom logike dakako, nameće pitanje, što s dijelovima zemlje u kojima ista rješenja, zbog činjenice da su tamo neki drugi – i što se moći i što se religijske mantre tiče?

Pita li se mene, ne znam. Na čisto teorijskoj ravni, mogući su različiti scenariji – i različita rješenja dakako. Moguće je, recimo, pretvaranje čitave zemlje u balkansku erdoganiju. Praktično, međutim, to je, jasno je svakome tko išta zna, nemoguća misija. Moguća je, potom, i podjela BiH. A to je koncept koji uopće nije nezamisliv – i kojemu bi, da se razumijemo, mnogi i aplaudirali. No, i jedno i drugo je protiv budućnosti građana ove zemlje. Pri tome sam, ako mi se dopusti, sve uvjereniji da je grobna jama, koju joj kopa agresivna islamistička ideologija, i dublja i zloćudnija od one Dodikove i Čovićeve.

Stoga, i time bih završio, ništa prirodnije no da se takvim ideološkim matricama kaže – dosta. I da to učine svi normalni ljudi, neovisno o njihovom etničkom ili konfesionalnom podrijetlu. U protivnom, cijenu će platiti oni sami, od prvog do zadnjega – a i naraštaji koji čari života tek trebaju osjetiti.