AFERIM, JUNAČINO!

Povezani članci

• Iz FUCZ više od 2 miliona za Patrio Visoko: Krije li se Kadrija Kolić advokat direktora Solaka iza ove firme
• Rektor Univerziteta u Tuzli posjetio IFIMES
• Koji HDZ? Kakva Europa?
• ŠEŠELJ ILI NEPOPRAVLJIVA SRBIJA
• Emir Suljagić: Ako Bošnjaci nestanu kao narod to će biti zbog SDA
• Znaju li u Briselu šta se radi u BiH?

Jutros pročitah naslov: U zgradi Općine Odžak: Šef Odsjeka katastar šakom udario staricu. Pomislih prvo kako se sve više piše o sličnim “junaštvima“ jačih nad slabijima. Sjećam se nekih: Pop ubio povjerenog mu štićenika; Otac silovao ćerku; Svećenik ubio lokalnog političara; Sin tajkuna pijan pregazio djevojku i nije ni dana odležao u zarvoru niti je ostao bez vozačke dozvole; Premlaćena novinarka… Onda pomislih, pošto sam Posavac, poznajem li aktere ovog događaja? Nastavih čitati.

Ipak, nisam ih prepoznao, bar što se imena tiče. Na mogu vjerovati da se nekada nismo sreli, ali odavno sam odsutan, možda sam ih zaboravio. Šef odsjeka je Blaž Terzić, a starica je navedena kao J. S. Z. Učini mi se da je i bolje što ne znam o kome je riječ, jer želim nešto napisati o tome, a bolje je, lakše i objektivnije pisati o nepoznatima.

Dakle, šta reći na činjenicu da je opet jači nasrnuo na slabijega; muškarac na ženu; mlađi na starijega; vlast na građanina, i tako dalje? To je samo ono što se vidi iz teksta, ali u ovakvim slučajevima često postoji i mogućnost da ima još više „opravdanih“ razloga za nasilje, kao što su, recimo: da napadač pripada vladajućoj stranci, a žrtva opozicionoj, ili da ne pripada ni jednoj; da je napadač pripadnik većinske nacije na tom području, a napadnuti manjinske; ako su iste vjere i nacionalnosti, da je napadač „veliki i pravi“, a napadnuti „mali ili niikakav“; da je napadač materijalno obezbijeđen, najčešće zahvaljujući nepoštenom radu i državnim jaslama, a žrtva nezaposlena koja u svojoj neimaštini mora još davati tom i takvima mito da bi dobila ono što joj po zakonu pripada, i tako dalje. Ne znam ima li u ovom slučaju i neki od nevedenih, dodatnih razloga, ali iz dosadšnjeg iskustva, ne bi me iznenadilo ako se pokaže da ih ima. Ali, zanemarimo sve navedene, stvarne i pretpostavljene razloge, vratimo se samo činjenici da je tamo neki šef udario staricu, stranku tog radnog mu dana. Pretpostavimo čak i da je starica bila stvarno dosadna, naporna, da je provocirala, da je prešla mjeru. Pa rješava li se takav proble šakom? Šta će nam onda policija i pravosuđe, ako sami presuđujemo, izričemo kaznu i sankcioniramo osuđenika? Treba li sad ova starica unajmiti nekog gorilu koji će prebiti agilnog šefa i time produžiti „parnicu“ na tako uspostavljenom novom „sudu“? Ako bi svi državni službenici tako reagirali, onda bi službu hitne pomoći trebalo premjestiti u zgradu Općine jer bi svakodnevno imali na desetine intervencija.

Posebno se pitam kako se sad osjeća taj šef-junačina – misli li da je „uradio dobar posao“? On priznaje da je staricu udario i kaže da ga je isprovocirala. Zanima me je li taj udarac bio rezultat afekta, trenutka smanjene uračunljivosti, ili smišljen, namjeran? Kaje li se šef zbog svog postupka sad, nakon što je imao vremena da se smiri i razmisli? Ako smatra da nije pogriješio, onda tu nema trenutka neuračunljivosti, i treba ga shvatiti kao nepopravljivog nasilnika koji treba odgovarati za svoje postupke. Ako misli da je pogriješio, zanima me hoće li se ispričati starici, a i javnosti, strankama koje opslužuje i građanima koji ga plaćaju za njegov rad? Zanima me i hoće li šefov pretpostavljeni poduzeti išta protiv takvog službenika? Ako neće, znači da smatra da je to normalno, primjereno ponašanje i da je samo pitanje trenutka kad će se ponoviti, a ponavljanje obično bude još drastičnije. I onaj pop sa početka ovog teksta je prvo samo motkom tukao štićenike, pa pošto nije bilo sankcija, on je tukao jače i više sve dok nije i ubio. Zanima me i kako će reagirati šira javnost, hoće li nešto poduzeti ili će čekati da i oni dobiju batine?

Ne razmišljam sad o tome, mada bi možda trebalo najprije o tome razmisliti: zašto je starica provocirala, ako je provocirala? Da nije bila u pravu? Je li joj možda šef uskraćivao njena prava? Teško je baš povjerovati olako da slabiji napada jačega bez povoda, bez argumenata. Čak je mnogo češći slučaj da se prilično suzdržava, ako ne iz drugih razloga, a ono zbog one izreke po kojoj se „s rogatima ne bode“. Nije li jadna starica toliko iziritirana da je i ona rekla svašta izgubivši kontrolu nad sobom, jer ako na to ima pravo šef, mogla bi imati i stranka, zar ne? I ona j ljudsko biće koje osjeća. Ako neko rizikuje i da dobije batine, možda da mu je stvarno prekipilo?

Pitanja je mnogo, a i odgovora će, nadajmo se, uskoro biti više. Želim sve ovo napisati baš sad, kad ne znam te odgovore. Ali ono što znam je to da smo preduboko zapali u blato. Osjećaj za pravdu, poštenje, hrabrost, solidarnost, suosjećajnost, volju da se drugome pomogne, sve nam je bljeđi. Čini se da se te vrijednosti sve više smatraju smetnjom, da ih više ne cijene dovoljno ni u obitelji, ni u školama, ni u političkim institucijama, a što je posebno simptomatično, ni u vjerskim. Zabrinjavajuće je što za svaki prekršaj, pa i zločin, ne samo neki pojedinci, nego i institucije nalaze opravdanje. I najokorjeliji ratni zločinnci su slavljeni kao junaci, a bogme i istinski junaci proglašavani zločincima. Zavisi samo ko i iz kog ugla gleda. Nekada nije potrebno ni gledati, ni znati bilo kakvu činjenicu osim toga ko kaže da je neko junak ili izdajnik. Ako jedna strana kaže da je neko crn, druga će odmah biti sigurna da je bijel, i to je sva logika.

Znam i ovo: dok su nama zaštićeni moćni, a nezaštićeni nemoćni; dok imamo podobne i nepodobne; dok imamo „tatine sinove“ i ostale; dok u zatvore idu oni koji su se pobunili protiv lopova, a lopovi slobodno hodaju; dok za ono što „raja“ mora nekoga podmićivati za ono što joj po zakonu pripada, članovi „stranke“ to isto i višestruko dobiju bez problema i uz brojne povlastice – ne samo da nam nema napretka, nego ćemo i dalje nazadovati.

Samo, neka obespravljeni, potlačeni, kojih je znatna većina, ne kukaju previše. Oni biraju vlast, i pošto uporno biraju iste – bit će da im takva vlast odgovara. Slušao sam prije desetak godina jednog političara koji je pred izbore bio tako samouvjeren u pobjedu govoreći:  „Ama, mi da ove svoje tučemo svaki dan, oni bi opet glasali za nas!“ Ispostavilo se da je bio u pravu, na izborima su ponovo pobijedili. Možda narod zaista želi ovakvu vlast? Ako je tako, onda šta drugo poručiti šefu Blažu i sličnima, nego: aferim, junačino! Ti znaš kako se postupa s rajom, a oni koji nisu to ni shvatili, neka trpe batine.