Vesna Rajnović: Muzej udruženog zločinačkog poduhvata

Povezani članci

• Nas i Rusa 300 milijuna
• Razotkrivanje demagoga
• Je li vrijedilo?
• Nepodnošljiva lakoća iskrivljivanja
• Deset godina europske CRO-fatamorgane
• Nidžara Ahmetašević: Dok šutimo i gledamo Raspotočje

foto: analiziraj.ba

Razina nemorala i okrutnosti potrebnih da bi čovjek pomislio kako je baš dobra ideja izgraditi muzej osuđenim ratnim zločincima na mjestu na kojem su planirali i počinili zločine, nije mala. Time HNS BiH poručuje da aktivnosti HVO-a na prostoru Heliodroma ne smatra ratnim zločinima, no, to i nije neka novost. Doček Darija Kordića kao heroja jasno je pokazao kakav je stav krovne udruge bosanskohercegovačkih Hrvata prema osuđenim ratnim zločincima. Nisu mu iskazali poštovanje usprkos njegovim zločinima, nego baš zbog njih.

Piše: Vesna Rajnović

Dragan Čović je sretan čovjek. Možda i najsretniji čovjek u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ili bi valjalo prigodno reći – u cijeloj Herceg-Bosni? Stupanj sreće i samozadovoljstva vidljiv je u opušteno-nezainteresiranom izrazu lica pri svakom javnom nastupu uz fascinantno neuznemirenu intonaciju glasa kojim odgovara na prilično uznemirujuća novinarska pitanja. Pitala ga je tako prošlog tjedna novinarka televizije N1 o tome kakva se poruka šalje žrtvama, Bošnjacima koji su prošli kroz logor Heliodrom, izgradnjom muzeja njihovim mučiteljima na samom mjestu zločina. No, čini se da Čović mirno spava snom pravednika, ne muče ga noćne more ni sjećanja na krv, znoj i suze ratnih zarobljenika koje je pretvorio u roblje. Zna da je to bilo za njihovo dobro jer „rad oslobađa”, kako su to nacisti objasnili židovskim i ostalim zarobljenicima na ulazu u koncentracijski logor Auschwitz. Moralo se, kaže Čović, „bila je potreba”.

Imao je kad razmisliti u ovih tridesetak godina pa u duhu europskih vrijednosti za koje se uvijek, ali samo deklarativno zalaže, iskazati kajanje i sućut obiteljima žrtava, no sve što je uspio smisliti bilo je tek: „Meni je žao što je uopće bila potreba za mjestima gdje je u Domovinskom ratu bilo onih koji su morali biti lišeni svoje slobode”. Ovom izjavom dao je do znanja da mu nije žao što su postojali koncentracijski logori u kojima su pripadnici HVO-a po nalogu udruženih zločinaca iz vrha hrvatske i hercegovačke politike lišili slobode na hiljade bošnjačkih civila, mučili ih, izgladnjivali, držali u neprimjerenim sanitarnim i medicinskim uvjetima, fizički i psihički maltretirali, tukli, puštali na njih pse, tjerali ih na prisilan rad, koristili za razminiranje minskih polja, kao živi štit na prvim linijama borbe i slično. Žao mu je samo što je za takvim logorima „bila potreba”, a potreba je bila zato što su „morali biti lišeni svoje slobode”. Problem, dakle, nije u zatvaranju i mučenju civila protivno Ženevskoj konvenciji, nego u tome što su ti civili provocirali toliko da ih se moralo lišiti slobode. Provokacija se sastojala u tome što su bili Bošnjaci. Kvarili su poželjnu sliku jednog naroda, jedne vjere i jednog tla na čelu s jednim vođom, a on nije puno pitao za moralnost sredstava gledajući prema željenom cilju. Nikakva kultura sjećanja? Nikakva grižnja savjesti? Da bi čovjek bio sretan, izgleda da je nužno imati dobru probavu i loše pamćenje.

Još jedan detalj njegove izjave vrlo je zanimljiv. Rat devedesetih na prostoru Bosne i Hercegovine ne može se nazivati „Domovinskim ratom” budući da se tim izrazom označava isključivo rat za neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Moguće da je ideju komadanja BiH, „humanog” preseljenja nehrvatskog stanovništva, stvaranja etnički čistog teritorija i njegovo pripojenje Republici Hrvatskoj doživio kao dio rata za teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske. Problem je samo u tome što je takva nastojanja osudio Međunarodni sud za ratne zločine obilježivši ih kao udruženi zločinački pothvat.

Muzeji se uobičajeno dižu veličanstvenim ljudskim djelima koja reprezentiraju ono najbolje što je čovjek stvorio tijekom svog postojanja. Remek djela umjetnosti, znanstvena otkrića i iznimna djela humanosti čine baštinu čovječanstva, koju želimo spasiti od propadanja i zaborava da bi uvijek iznova mogla odgovoriti na pitanje o tome što je čovjek. No, ništa nije toliko strašno kao kad onaj koji u sebi nosi potencijal za najviše, unizi sebe svojim odlukama i postupcima. Zato ima i takvih muzeja koji su podignuti da budu svjedoci zla, upozorenje na ono najgore u čovjeku, opomena da se bešćutnost i okrutnost više nikad ne ponove. Planirani muzej Hrvatskom vijeću obrane na Heliodromu, međutim, nije zamišljen kao upozorenje na ratne zločine koje su počinili pripadnici HVO-a, a jedino bi takav muzej na tom mjestu imao smisla i vodio oporavku teško narušenih međuljudskih odnosa. Ovaj muzej, čija bi gradnja trebala biti financirana iz državnog proračuna Republike Hrvatske (Znaju li to uopće hrvatski građani?) uz sufinanciranje Ministarstva obrane BiH, ima samo jednu svrhu, a ona nije nimalo časna. Osmišljen je radi revizionizma, prekrajanja i krivotvorenja činjenica koje je utvrdio Haški sud.

Kome je takvo što uopće palo na pamet? Razina nemorala i okrutnosti potrebnih da bi čovjek pomislio kako je baš dobra ideja izgraditi muzej osuđenim ratnim zločincima na mjestu na kojem su planirali i počinili zločine, nije mala. Time HNS BiH poručuje da aktivnosti HVO-a na prostoru Heliodroma ne smatra ratnim zločinima, no, to i nije neka novost. Doček Darija Kordića kao heroja jasno je pokazao kakav je stav krovne udruge bosanskohercegovačkih Hrvata prema osuđenim ratnim zločincima. Nisu mu iskazali poštovanje usprkos njegovim zločinima, nego baš zbog njih.

HNS ovim poručuje i to da ne priznaje autoritet ni legitimitet suda u Haagu. Vidljivo je i to da presude za ratne zločine kod počinitelja i njihovih štovatelja nisu proizvele efekt suočavanja i kajanja. Na kraju, uzimajući sve u obzir, ne čini se nemogućim da bi sve i ponovili.  Zastave „Hrvatske Republike Herceg-Bosne” i danas vijore zapadnim Mostarom pokazujući kako skice na salveti nisu zastarjele, već su itekako aktualne i upotrebljive. Na sva pitanja o zločinima odgovor je uvijek isti, relativiziranje vlastitih pozivanjem na tuđe, kao da bi jedni zločini mogli opravdati druge.

Pokušajmo sada zamisliti kako neonacisti sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća tj. tridesetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, na tlu koncentracijskog logora Auschwitz podižu muzej vojsci Trećeg Reicha. Ako nam je to teško ili nemoguće zamisliti, pokušajmo zamisliti da se u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Busovači, Trusini, Bugojnu ili nekom drugom mjestu u kojem su nastradali bosanskohercegovački Hrvati, podigne muzej Armiji BiH. Ne ide, je li tako?

„Ni mrtvi neće biti sigurni pred neprijateljem, ako pobijedi”, Walter Benjamin (šesta Povijesno-filozofska teza).