Majke Srebrenice: Osam kapija dženeta

Povezani članci

• Tko je od vas Srbin?
• Što nas ima, mašala
• Tužilaštvo Srbije odstupa od slučaja Divjak
• Globalizacija u svijetu a kod nas nema stranih investicija
• Slavo Kukić: Studente se koristi kao instrument nacionalističkih politika
• Antifašističko nasleđe bosanskih Muslimana: Knjiga koja razbija stereotipe o Drugom svetskom ratu

foto: arhiva

Majke Srebrenice nisu mogle uroniti njihove sinove u vode Gubera, Zelenog Jadra i Drine, kako je grčka nimfa Tetida u rijeku Stiks uronila njenog sina, najvećeg antičkog heroja Ahileja, da bi postao besmrtan. Srebrenički muškarci i dječaci nisu imali smo ranjivu petu, čitava njihova tjela su bila prepuštena beštijama, a kosti su im razbacane po masovnim grobnicama širom Podrinja. Mapa genocida je mapa čišćenja duša. A tu mapu su najviše otkrile majke, žene koje su antičke heroine našeg vremena i koje bez mržnje svoju bol pretaču u vapaj, ne toliko za pravdom koliko za istinom o njihovoj djeci i muževima.

Piše: Amer Obradović

U Srebrenici smo svi suvišni, pomislim. Osim srebreničkih majki i onih koji su preživjeli genocid. Njihova bol i dostojanstvo su antički. Opet, majke Srebrenice nisu mogle uroniti njihove sinove u vode Gubera, Zelenog Jadra i Drine, kako je grčka nimfa Tetida u rijeku Stiks uronila njenog sina, najvećeg antičkog heroja Ahileja, da bi postao besmrtan. Srebrenički muškarci i dječaci nisu imali smo ranjivu petu, čitava njihova tjela su bila prepuštena beštijama, a kosti su im razbacane po masovnim grobnicama širom Podrinja. Mapa genocida je mapa čišćenja duša. A tu mapu su najviše otkrile majke, žene koje su antičke heroine našeg vremena i koje bez mržnje svoju bol pretaču u vapaj, ne toliko za pravdom koliko za istinom o njihovoj djeci i muževima. Nakon Auschwitza, njemački filozof Theodor Adorno se pitao ima li smisla pisati poeziju, i to isto pitanje smo mogli postaviti i nakon genocida u Srebrenici, ali dovoljno je, mislim, pročitati pjesmu ”Hatidža” Mile Stojića, i odgovor o nezamjenjivosti poezije, prvenstveno zbog njene ljekovitosti, stoji kao spomenik istini.

Rahmtli Hatidžu Mehmedović Džidžu sam vidio par puta i oko sebe je imala auru dostojanstva – djelovala je poput svetice koja je izašla iz neke Rafaelove slike. I Stojićeva spomenuta pjesma je nastala nakon što ju je vidio u Narodnom pozorištu u Sarajevu. ”U jednom razgovoru, objavljenom u nekim novinama, Hatidža je pričala kako svake noći sanja svoje umorene sinove da su negdje otputovali i s njima razgovara i kako je u dvorištu svoje kuće posadila tri srebrena bora, kao neko simbolično sjećanje na svoje najdraže. Te njene riječi ja sam doživio kao jednu veličanstvenu pjesmu i doslovno ih prenio u jedan prozodijski jezik. U Hatidžinim riječima ja sam osjetio epifaniju, onaj jezik koji sam po sebi govori o smislu i besmislu naših života, o jednom oceanu tuge, što, po mom mišljenju jedino poezija može artikulirati”, zapisao je o nastanku poeme ”Hatidža” Stojić. Džidža je za mene najvažnija žena poslijeratne Bosne i Hercegovine, upravo zbog njene moći da tako dostojanstveno i prkosno upravlja tragedijom. Njena misija nije bila osveta, nego istina. U islamu, džehenem ima sedam kapija i ona su uvijek otvorena, a dženet ih ima osam i ona su zatvorena, sve dok na njih ne pokuca Muhamed alejhi selam. Džidžino srce i srca svih srebreničkih majki sve su dženetske kapije otvorila.

Memorijalni centar Srebrenica radi važan posao na memorijalizaciji, ali i internacionalizaciji onoga šta se dogodilo devedesetih godina. Vidi se pristup baziran na nauci, ali i nasljeđu onog kojeg predstavljaju majke i preživjeli. Srebrenica je, bez obzira na sva stradanja u Ukrajini, i dalje velika otvorena rana na prostoru Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Milorad Dodik i službena Srbija više od dvije decenije rade na relativizaciji i negaciji ratnih zločina i genocida, što za posljedicu, između ostalog, vodi i u nasilje nad povratnicima, čemu svjedočimo ovih dana u Višegradu gdje su brutalno napadnuti i pretučeni starci Ajša i Fadil Memišević. Ovdje međunarodne presude za ratne zločine i genocid ne znače ništa i dok god je rana otvorena, novi sukobi su mogući. Kopanje po mrtvima je sramota i nacionalističke beštije iz devedesetih su u tome dosljedne i danas. Bijeg od istine je nešto od čega ni Beograd, a ni službeni Zagreb, ne odustaju. Njihove ruke su i dalje na zacrtanom plijenu. Oni igraju na kartu novih geopolitičkih odnosa i ako se stvari na međunarodnom planu otvore, oni čekaju spremni da plijen u potpunosti zgrabe, zanemarujući silne žrtve, nepravdu i tragediju.

Antičke tragedije su pisali veliki Eshil, Sofokle i Euripid, a mi smo naše tragedije gledali uživo. Srebrenica je postala planetarno poznata i sinonim je za ljudsku bol, za genocid počinjen u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. Majke Srebrenice neće dočekati svoje sinove. Ponekad majke pričaju sa njima kao što je rahmetli Džidža u snovima pričala sa svojim sinovima i mužem, ali i borovima u avliji. Prazne kuće u Srebrenici, u praznoj Bosni i naša prazna srca mogu popuniti samo majke, dostojanstvene i hrabre. Pred njihovom snagom, obaveza je biti ponizan, jer svojim životima i djelima nisu sačuvale samo vlastito dostojanstvo, nego i dostojanstvo njihovih ubijenih, ali i dostojanstvo čovjeka, svoje zemlje i tradicije kojoj pripadaju. Čovječanstvo je dalo i Marie Curie koja je naukom pomogla ljudima, i Rosu Parks koja je pokrenula lavinu borbe za ljudska prava u Americi tako što je odbila da sjedi u zadnjem dijelu autobusa predviđenom za Afroamerikance, i princezu Dianu koja je prkosila kraljevskim normama i nije joj bilo teško netom nakon rata doći u Bosnu, u Olovo, da humanitarno pomaže žrtve koje su stradale od mina, ali je dalo i majke Srebrenice koje su svojim suzama i naboranim rukama zagrlile svijet. Isti onaj koji ih je izdao.