Turska, lekcije iz Japana (dvije katastrofe)

Povezani članci

• Lucić: Marš na Drinu i demarš na dronu
• Bilježnica Robija K.: Električki romobil
• IZDAJTE TUĐMANA AKO BOGA ZNATE
• Puni krug zločina
• Renato Baretić: Trg Hrvata trg ovaca: Milijun Prvi, papa Ivan Pavao Drugi
• Tomislav Jakić: ZABORAVOM U BUDUĆNOST?

fotografije screenshot

Osiguranje većeg stepena transparentnoti tj. demokratičnosti uz inzistiranje na stručnosti, umjesto pukog partijskog podaništva, nije samo od bitnog značaja za Tursku i njenu budućnost. Od toga ovisi i njen vanjskopolitički status, kao i njena sposobnost i uloga u rješavanju brojnih regionalnih pitanja od kojih je, možda, najvažnije pitanje sudbine regiona Bliskog Istoka. Milioni i milioni ljudi širom svijeta, sa velikom pažnjom, pratiti će šta će se narednih dana dešavati u Turskoj.

Piše: Fuad Đidić

Džinovske gomile ruševina. Smrt nezamislivih razmjera. Broj stradalih koji se skokovito mijenja iz časa u čas. Cifre koje lede krv u žilama. Šokantne procjene, možda i preko sto hiljada mrtvih, odnose pamet. Neizreciva bol. Tuga. Tragedija biblijskih razmjera. Bijes koji se miješa sa očajem.

 Trenuci olakšanja. Kratko. Osmijeh, povici pobjede ili aplauz zbog spašenog života. Spasioci na trenutak vraćaju nadu u humanizam ovog svijeta. Preživjeti, biti živ, najkraće je sažeti u riječ “čudo”. Zbog toga nije slučajno što je ova riječ  najčešće spominjana u svim dnevnim izvještajima iz Turske.

Plač, krik ili samo tupi jecaj u susretu sa tijelom srodnika tek izvađenog iz ruševina. Nade se u isti čas rađaju i umiru. Strepnja, pogledi preživjelih ispunjeni strahom i nadom lebde nad kilometrima ruševina. Nadrealne scene. Očajnici traumatizirani  gubitkom najbližih, hodaju ulicama zakrčenim kesama mrtvih tijela i govore kako iz ruševina čuju pozive svojih najbližih. Tragično.

I sada, pet dana kasnije odlaze posljednje kapi nade. Možda još negdje duboko u ruševinama kuca neko srce, ali i te će nade već noćas biti na izdisaju. Spasioci danonoćno kopaju ruševine. Teško je reći kada za njih završava dan, a kada pada noć. Tokom dana zaudara i širi se nesnosan miris mrtvih tijela, a u noći, kada temeperature padaju do minus dvadeset, taj miris nestaje.

Otac danima sjedi na ruševinama i čuva ruku svoje mrtve 15-godišnje kćeri. Stoicizam neizdrživog bola. Dokument o nikad zatamnjenoj ljubavi oca prema kćeri. Fotografija teško usporediva. Vjerujem da je to slika koja će dugo ostati u kolektivnom sjećanju svijeta. U ovoj sceni sabrala se sva bol Turske, sva dubina njenog emocionalnog i fizičkog razaranja.

Šta ostaje poslije katastrofe ovih razmjera, koja je svojom snagom potresla same temelje jednog društva i jedne civilizacije? Što će ostati u decenijama koje dolaze? Kakva budućnost je pred jednom velikom zemljom? Što još može očekivati petnaest miliona ljudi koji su direktno pogođeni i čija je budućnost neizvjesna?

Kojim putem će sve krenuti? Gdje je izlaz?

Dok gledam prizore ove neizrecive tragedije, pred oči mi dolaze slike i sjećanja iz Japana.

Tamo sam, tih presudnih dana, sa suprugom ostao na službi u našoj ambasadi iako su drugi bili pobjegli sa dužnosti. Na taj sudbinski dan, 11.marta 2011. u petak, u 14:50 časova, zemlju je zadesio strašan zemljotres. Njegova jačina je bila – 9.0 stepeni. To je bio jedan od, možda, najjačih zemljotresa ikada u svijetu. I da zlo bude još gore, Japan su u naredna dva, tri dana, pogodile još dvije velike katastrofe. Obale Japana zapljusnuo je val tsunamija visine do 9 metara i, potom, eksplozija četvrtog i petog bloka nuklearke Fukushima. Zemlja je bukvalno bila suočena sa nestankom. U jednom trenutku, treptaju oka, izbrisana su brojna mjesta i gradovi, ponos zemlje, na obali mora u regionu Tohoku koji se brzo razvijao.

I tada se desilo ono najstrašnije – nuklearni blokovi izgubili su dotok elektro napajanja. Nastupilo je topljenje uljanih šipki u samom središtu reaktora. Krenula je radijacija. Brzo je dostigla Tokijo, metropolu sa 20 miliona ljudi. Voda u gradskom vodovodu već je postala radioaktivna. Životi su visili o koncu. Trenuci odluke.

Broj žrtava iz Turske i Sirije  davno je premašio broj od osamnaest hiljada mrtvih koliko ih je tih dana nađeno pod ruševinama u sjevernom regionu Japana. Vlada Japana nije  tada otkrivala stvarnu cifru stradalih, kao što nije govorila ni o stvarnoj jačinu radioaktivnosti.

U ovom trenutku nad Turskom lebdi ledena strepnja da bi broj stradalih mogao biti veći od sto hiljada ljudi. Vlada ne prestaje korigovati cifre mrtvih sa kojima izlaze u javnost strane medijske kuće ili neke NGO sa terena. Službeno je već potvrđeno 25.500 žrtava te više od 85 hiljada povrijeđenih u 10 provincija. Vjeruje se da je stvarni broj mnogo veći. Poslednje neslužbene izjave kažu da je možda riječ i o trideset hiljada stradalih.

Hiljade i hiljade tijela pod naslagama betona i željeza neće, niti mogu biti izvađene. Ruševine su duge stotine kilometara. Spasilačke ekipe iz više od 65 zemalja možda neće imati snage završiti ovaj gigantski posao – pretražiti svaku gomilu, svaki metar ruševine.

Što će odlučiti Vlada? Ostaje da vidimo. Hoće li preživjeli u tim ruševinama, u toj sili građevinskog otpada, mjesecima ili godinama kasnije, kao što je bio slučaj u Tohoko regionu, nastaviti tražiti ostatke svojih najbližih, tragati za dijelovima njihove odjeće, za slikama, detaljima koji bi bili njihova ovosvjetska veza sa mrtvima.

Velika lekcija Japana jeste da katastrofe ovih razmjera nikada nemaju svoj zaključak. Nikad nemaju konačan i tačan broj stradalih. Na ova poglavlja boli i traume nikad se ne može staviti zadnja tačka. Ostat će uvjerenje da ništa nije završeno i pouzdano. Svaka katastrofa ostaje vječno lebdjeti nad sudbinom zemlje.

Godinama kasnije, Japan je sa svojom velikom birokratijom nastojao utvrditi konačan broj stradalih, no nisu uspjeli. Službenom broj stradalih nije moguće dodati sve koji su umrli od posljedica radijacije, od posljedica stresa, srčanih udara i slično. Taj se broj godinama kasnije samo uvećava i multiplicira.

Lijep i utješan govor političara “mi ćemo sve obnoviti za godinu dana” ni tada u “perfektnom” Japanu, ali ni sada u Turskoj, nemaju uporište u stvarnosti i, na kraju, se pokazuju kao lažna politička utjeha u trenucima nesigurne i neizvjesne budućnosti.

Uprkos milijardama dolara koje će biti  uložene u rekonstrukciju zemlje, ništa više neće biti isto. Smisao svakog mjesta je promijenjen. I pored radišnog i vrijednog duha Japanaca i danas, dvanaest godina kasnije, ostala su prazna i nenaseljena mnoga mjesta i oblasti. Farme nisu podignute, a mnogi  se više nikada nisu vratili na ta područja.

To što slijedi i što čeka Tursku je posao Tantalovih muka. To je historijska zadaća koja će promijeniti samu sudbinu ove zemlje. Na ovome će Turska odmjeriti veličinu svoje snage i nacionalnog ponosa. Ulog je ogroman. Promijeniti percpeciju svijeta o sebi i demonstrirati  sposobnost  uspješnog vođenja frustriranog naroda u doba odlučujućih i najžešćih kriza, to će za Tursku “biti ili ne biti”. Hoće li zemlja uspjeti ostati značajna regionalna sila Bliskog Istoka i druga sila unutar NATO-snaga prema snazi kopnene vojske?

Događaji ovih razmjera temeljno mijenju i oblikuju nacionalnu psihu, ali i određuju budući sveukupan kurs zemlje. Sva pitanja u vremenu katastrofe prelijevaju se u politiku i postaju – eminentno politička.

Početna bol, tuga i očaj u ovom se trenutku u Turskoj odmjenjuju drugim kolektivnim osjećajima. Kroz zemlju prolazi “tsunami”  gnjeva, rastućeg bijesa i ogorčenja miliona. Taj “tsunami” usmjeren je isključivo na Vladu i sve vladajuće centre moći. I sam je Erdogan, suočen sa ogorčenjem žrtava, priznao je neki dan kako su postojala početna nesnalaženja i dezorganizacija vlasti u odgovoru na prvi udarac.

Desilo se također, da je pod pritiskom javnosti, tadašnji japanski PM Naoto Kan priznao isto, u trenucima dok se suočavao sa naraslim kritikama domaće, ali i svjetske javnosti. On je, zapravo, priznao kako je u vrijeme katastrofe, zbog birokratskog duha i neinventivnosti, kao Premijer bio istinski zabrinut “da li možemo funkcionisati kao država”. To je bilo šokantno priznanje za jednu zemlju za koju smo uvijek vjerovali da funkcioniše besprijekorno.

Najsnažnije gorivo koje u ovom trenutku u Turskoj potpaljuje ogorčenje i bijes javnosti jesu saznanja o korupciji u građevinskom sektoru. Pored činjenice da je ovaj dio Turske vrlo trusno i građevinski nesigurno područje, tokom izgradnje nisu bili primjenjivani osnovni građevinski standardi i propisi. Prema prvim nalazima mješovitih timova eksperata, potvrđeno je kako su u gradnji korišteni deformisani građevinski materijali, neadekvatan beton, armatura i pijesak, plitki temelji i sl. Procjene turske Vlade su da je srušeno šest hiljada objekata u dva potresa jačine od 7.6 do 7.8 stepeni Rihtera, oštećeno oko sedam hiljada objekata, kao i kilometri puteva uključujući i nekoliko aerodromskih pisti.

Turske vlasti, svjesne ovog gorućeg, decenijama dugog problema, brzo su pokrenule prve istrage. U petak je, na aerdoromu u Istanbulu, uhapšen arhitekta, vlasnik lanca kolapsiranih zgrada, dok se  spremao za bijeg u Crnu Goru.

Po svemu sudeći, ovo bi mogla biti  najava velikog vladinog talasa “tsunamija” istraga i hapšenja koje bi mogle uslijediti. Danas je, prema vijestima agencija, turski ministar pravde naredio tužiocima u deset provincija zahvaćenih potresom da formiraju “istraživačke centre kriminala u građevinarstvu”. Prema tim vijestima, pokrenut je pravi talas hapšenja, samo u nekoliko sati  izdate su potjernice za 29 najodgovornijih iz ovog sektora.

Nesporno, ovo je neočekivan i hrabar potez turske Vlade koji vraća dozu povjerenja da u zemlji ipak sve neće biti “isto kao prije”. Mora se priznati da je to mnogo hrabriji i rizičniji potez od onoga kojega je povukla Vlada Japana dok se nosila sa rastućim talasom ogorčenja i gnjeva javnosti, a koja se odvažila pokrenuti samo nekoliko pojedinačnih istraga u dvije ili tri kompanije.

U Japanu je tih dana, kao glavni krivac katastrofe, označena velika i moćna  državna kompanija TEPCO. Ova kompanija upravljala je svim energetskim resursima u zemlji, uključujući i devet nuklearki koliko je ukupno u Japanu. Prvi ljudi kompanije TEPCO, u koju su se obično “uhljebljivali” kao zasluženi stranački kadrovi, u samoj špici krize su uhapšeni i njima je suđeno. Međutim, do bitnog preokreta i radikalne reorganizacije, osim smjena u vrhu kompanije, ipak nije došlo.

TEPCO je posve sigurno, politikom stranačkih “uhljeba”, doveo u pitanje opstanak zemlje, tako što su mimo svih naučnih standarda i zahtjeva, gradili dodatne stanice rezervnih generatora na samoj obali mora, koje su prve stradale pod udarima talasa tsunamija.

U Turskoj imamo skoro prepisan slučaj. Građevinski sektor, jedna od najjačih grana turske ekonomije, zapošljava velik broj stranačkih “uhljeba” i “porodičnih” kadrova vladajuće partije, koji su svojom politikom, ali i pohlepom za brzom i velikom zaradom, u pitanje doveli sam opstanak zemlje.

Umjesto da su o najdelikatnijim poslovima odlučivali naučnici i stručnjaci, transparentno pred očima javnosti, u Japanu, ali i u Turskoj ključne su odluke  donosili birokrati ili političari, stranački “uhljebi” ili partijski podanici i poslovni  stranački tajkuni.

No, ostaje da se vidi što će sve razotkriti istrage koje neizbježno slijede u Turskoj. Da li će se sve završiti samo na nekoliko desetina slučajeva ili će Turska imati snage i smjelosti da prodre u samo srce korupcije i da se, napokon, razračuna sa mafijom iz super-moćnog građevinskog lobija, koja je odgovorna za enormni kolapas ili štetu na blizu trinaest hiljada objekata u deset provincija?

Lekcije iz Japana upozoravaju da ove zaključke moramo dopuniti još nekim novim, dodatnim činjenicama.

Naime, sve analize nekoliko godina kasnije, pokazale su kako je kompanija TEPCO  bila samo jedan točkić u velikoj globalnoj strateškoj igri i tada nedovoljno poznatoj “velikoj državnoj priči”.

Japan, kao i Turska, sa svojim vladajućim političkim oligarhijama, u dobroj mjeri porodično povezanim i isprepletenim, želio je preko noći dostići i zabilježiti brzi razvoj i brzo se domoći statusa N sile, odnosno, brzom izgradnjom gradova i brzim rješavanjem statusa miliona ljudi u zaostalom dijelu zemlje, ne samo dobiti milione vjernih glasača nego, prije i iznad svega, uvrstiti se u red svjetskih sila, svjetske političke elite, kako bi dobili globalni dohvat i tome sukladne prednosti, uticaj i koristi.

Zbog ove “olako obećane brzine” morali su, nažalost, u vrijeme katastrofe, platiti enormnu cijenu svoje želje za brzim usponom na globalnoj ljestvici moći i uspjeha.

Što se desilo kasnije u Japanu?

Od tada u Japanu su ojačali desni liberali. Zemlja je ušla u proces ubrzanog naoružavanja i osamostaljivanja vlastitih vojnih snaga. Reorganizovani su mnogi državni sektori. Demokratija se svela samo na glasačke kutije. TEPCO je i dalje nastavio biti skladište potrošenih stranačkih kadrova sa primarnim uticajem. Duh zemlje je u dobroj mjeri radikaliziran.

Što možemo očekivati u Turskoj?

Predsjednički i parlamentarni izbori zakazani su za 24. maj ove godine. Stanje opšte pripravnosti u zemlji proglašeno je za period naredna tri mjeseca. U ovom trenutku nije izvjesno hoće li će doći do prolongirnja izbora.

Zemlja ulazi u najopasnije, najteže i najneizvjesnije razdoblje u svojoj novijoj historiji. Poslije dvadeset godina vlasti, Erdogan i njegova AKP partija su pod enormnim pritiskom domaće, ali i svjetske političke javnosti.

Osiguranje većeg stepena transparentnoti tj. demokratičnosti uz inzistiranje na stručnosti, umjesto pukog partijskog podaništva, nije samo od bitnog značaja za Tursku i njenu budućnost. Od toga ovisi i njen vanjskopolitički status, kao i njena sposobnost i uloga u rješavanju brojnih regionalnih pitanja od kojih je, možda, najvažnije pitanje sudbine regiona Bliskog Istoka. Milioni i milioni ljudi širom svijeta, sa velikom pažnjom, pratiti će šta će se narednih dana dešavati u Turskoj.

Pogotovo, mi ovdje u BiH, kao i svi akteri na cijelom rovitom i uznemirenom Balkanu.