50 dana bunta: Socijalni protesti i ratne igre u Mostaru

Socijalni protesti, koji u Mostaru traju neprekidno već 50 dana, primorali su vladajuću političku klasu da se prikaže u pravom svjetlu. Ugrožene kategorije stanovništva odavno na javnim skupovima upozoravaju da institucije sistema nisu servisi građana, već političkih stranaka, lokalnih i globalnih tajkuna. Sistem koji ne funkcioniše po pitanjima zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvene i socijalne zaštite, postizanja nacionalne, rodne, ekonomske ravnopravnosti, dakle pitanjima od vitalnog interesa za ogromnu većinu građana BiH, radi savršeno skladno kada se treba obračunati sa vlastitim građanima i zaštititi privilegije moćnika.

Piše: Robert Jandrić, AbrašMEDIA

Najburnije rekacije na socijalne proteste stigle su od onih koji bi se usvajanjem zahtjeva građana iz tranzicijskih dobitnika mogli pretvoriti u gubitnike. Županijski odbor HDZ BiH Hercegovačko-neretvanske županije, oglasio se 7. 2. saopštenjem za javnost, u kome iznosi niz neistina:

“U 16. 00 sati organizirana skupina od oko 350 huligana koji su iz Istočnog dijela Mostara prešli u Zapadni u svom anarhističkom pohodu zapalili su zgrade: Vlade HNŽ – a, Gradske vijećnice, Gradske uprave, Doma HDZ BiH, Skupštine HNŽ-a, te nekolicine vozila građana Mostara. Posebice želimo ukazati na činjenicu da navedena skupina koju su pojedini mediji do sada identificirali s nezadovoljnim građanima, nema nikakve veze s njima nego je riječ o nacionalnoj i politički instruiranoj skupini kojoj je za cilj bilo uvesti Grad Mostar u međunacionalne sukobe i ratno stanje.

Ovo je, ne zaboravimo, klasični državni udar na institucije nastale iz Washingtonskog i Daytonskog ustroja BiH, a s ciljem rušenja federalnog ustroja Federacije BiH i županijskih institucija vlasti.”

Na najvećem posljeratnom protestnom skupu u Mostaru učestvovalo je između četiri i pet hiljada nezadovoljnih građana, svih nacionalosti i starosnih dobi. Jedina državna zastava koja se pojavila među demonstrantima je bila zvanična zastava Republike Hrvatske, što su mogli vidjeti svi prisutni građani, novinari i policajci. Same demonstracije krenule su iz centralne gradske zone, sa Španskog trga, na koji su građani pristizali iz svih dijelova grada. U saopštenju nije navedeno da je zapaljeno i sjedište SDA.

Vrlo providan pokušaj medijskog spina, i ponovnog oživljavanja nacional-šovinističke retorike s početka devedestih, građani ovaj put nisu lako progutali. Protestni pokret se od prvog dana ogradio od svih političkih stranaka, izjasnio protiv nacionalizma, a sami zahtjevi demonstranata su jasno socijalnog karaktera, i uopšte se ne dotiču ustavne strukture BiH, njenih entiteta i kantona.

Građani su počeli redovno održavati plenume, na kojima su formulisali svoje zahtjeve i upućivati ih raznim nivoima vlasti. Svi navodi o “nacionalnoj i politički instruiranoj skupini kojoj je za cilj bilo uvesti Grad Mostar u međunacionalne sukobe i ratno stanje”, pali su u vodu, ali zastrašivanja građana prijetnjama o ratnom stanju i međunacionalnim sukobima nisu prestala.

Načelnik PU Draženko Miletić pozvao je sve građane Mostara da ne izlaze na proteste jer im policija neće dozvoliti nikakvo okupljanje pa im čak i poručio da ukoliko žele javni skup to nije nikakav problem, no neka prosvjeduju na “heliodromu” ili ispred svojih kuća. U Mostaru i Hercegovini Heliodrom je simbol patnje nehrvatskog stanovništva za vrijeme rata.

Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a držali su bošnjačke muškarce u logoru Heliodrom od 1992. do 1994. Zatvorenici su bili psihički i fizički matretirani, vođeni u Mostar na prisilni rad. U najtežim slučajevima, bili su prisiljeni hodati ispred snaga HVO-a kao ljudski štit. Prema procjenama, najmanje 54 zatvorenika je poginulo u logoru, a 178 je ranjeno. Kriteriji HVO-a za puštanje zatvorenika na slobodu bili su brak sa Hrvaticom ili posjedovanje vize i pisma garancije da će napustiti BiH, stoji u optužnici.

Od dana kada je Miletićevo obraćanje prestravilo veliki broj građana, snage MUP-a u maskirnim uniformama raspoređene su duž ratne linije razgraničenja, u namjeri da spriječe svaki pokušaj građana da protestuju u Zapadnom dijelu grada, a gdje je smještena Vlada HNK. Na svaki pokušaj prelaska zacrtane linije podjele Mostara, policija je odgovorila upotrebom sile, privođenjima, saslušavanjima, hapšenjima i pokušajima zaustavljanja novinara prilikom izvještavanja sa lica mjesta.

Demonstranti su strogo osudili ovakvo ponašanje policije otvoreno ih nazivajući stranačkom policijom. Da bi dokazali ovu tvrdnju, organizovali su i protestne šetnje Istočnim dijelom grada, do Skupštine HNK i sjedišta SBB-a (uz povike “Fahro lopove”). Iako ove šetnje policija nije zaustavila, čak niti pratila, one su završene bez i najmanjeg incidenta.

Kako kampanja zastrašivanja nije uspjela zaustaviti opravdane socijalne proteste građana, represivne mjere su se pojačavale iz dana u dan. U utorak, 25. 3. pretučen je i uhapšen Muharem Hindić Mušica, koji je nakon puštanja iz pritvora hospitalizovan. Iako su građani u medijima mogli vidjeti mučni snimak hapšenja Mušice i fotografije povreda, glasnogovornik MUP-a Srećko Bošnjak javno je iznio neistinu da “niko nikoga nije pretukao”.

Da je Mostar najapsurdniji grad u “apsurdistanu”, potvrđuju i prekršajne prijave koje ovih dana dolaze na adrese demonstranata. MUP grada u kome ulice nose nazive najkrvavijih fašističkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata (Jure Francetića, Mile Budaka, Vokića i Lorkovića…) optužuje demonstrante radi vrijeđanja službenih lica povicima “fašisti”. Ako je fašizam u Mostaru institucionalno, formalno i pravno legaliziran, onda nazvati nekoga fašistom teško može biti uvreda.

U BiH, nažalost, ne postoji zakon o zabrani djelovanja fašističkih organizacija i propagiranja njihovih ideja, međutim, postoje zakoni koji zabranjuju raspirivanje međunacionalne, rasne i vjerske mržnje. Hoće li se nadležne institucije pozabaviti saopštenjima političkih partija i njihovih lidera koji su, u izuzetno osjetljivoj sredini kao što je Mostar, raspirivali međunacionalnu mržnju, svjesno putem medija širili dezinformacije i izazivali strah i paniku među građanima?

Ako to ne učine po hitnom postupku, teza o institucijama sistema kao servisima stranaka i tajkuna biće i definitivno potvrđena. Jedna od ozbiljnijih posljedica mogla bi da bude i potpuni gubitak povjerenja u institucionalne mehanizme zaštite građanskih prava i sloboda. Postoje li u ovoj zemlji dovoljno odvažni i pošteni tužioci i sudije koju su u stanju reći “nek sada ratne igre prestanu” i zaustaviti ratnohuškačku retoriku jednom za sva vremena. Postoje li isti takvi koji će pokrenuti procese utvrđivanja odgovornosti za privatizacijske pljačke?

Ukoliko politička klasa ne shvati da je ovo zadnji tenutak za korjenite promjene sistema, 7. februar mogao bi biti samo prvo poluvrijeme.