STANOVI IZ MRAČNOG PERIODA

Povezani članci

• Dr. Nerzuk Ćurak: Ovo je pobuna protiv po­litičkog sistema koji je od BiH napra­vio antidržavu, državu na čekanju, frankeštajn državu
• Sudar SAD-a i Rusije u kojem gube Sirijci
• Čedomir Petrović: Dodik, ukroćeni goropadnik
• NOVOGODIŠNJA PRIČA
• UMJETNOST ŽIVOTA I SMRTI
• “Cervantesov trg” Predraga Lucića: Bio je satiričar vječitog kova, humanist bez fige u džepu

Foto:.wikipedia.org/wiki/Richterovi_neboderi

Zajednica u kojoj vlada nepoštenje, kriminal i korupcija nije privlačna i atraktivna za život. Iz takve sredine, kao što je Hrvatska danas se odlazi, a osjećaj pripadnosti takvom društvu sve je manji.

Piše: Vedran Sršen

Kada je svojevremeno predsjednica Uprave poznatog južnokorejskog brodogradilišta posjetila Hrvatsku, u potrazi za brodograđevnim inženjerima predstavljajući im prednosti koje mogu očekivati kao njihovi budući radnici i zaposlenici, te pogodnosti koje im njihova firma nudi, ostala je nemalo zatečena i vidljivo iznenađena spoznajom da su hrvatska brodogradilišta dodijeljivala stanove svojim radnicima.

„Zar je moguće da je i toga negdje na svijetu bilo, da su radnici dobijali čak i stanove od poduzeća?“, začuđeno se pitala predsjednica Uprave južnokorejskog brodogradilišta.

Od niza pogodnosti koje smo baštinili u samoupravnom društvu socijalističke Hrvatske, odnosno socijalističke Jugoslavije, pored besplatnog zdravstva i školstva, te vlasništva i radničkog upravljanja poduzećima, pripadala je i dostupnost društvenih stanova. Takva stambena politika posebice je bila privlačna mladima koje je poticala na usavršavanje kroz obrazovanje. Kako je školska sprema davala značajnu prednost na stambenim listama, mladi i školovani – oni dakle koji trebaju nositi napredak i kreirati odnose u zajednici, ostajali su ovdje graditi svoj dom i dizati svoje obitelji te tako ujedno doprinosili i demografskoj obnovi i slici Hrvatske i Jugoslavije. Za razliku od onoga što imamo danas kada školovani mladi odlaze sa svojim obiteljima iz Hrvatske, od kojih će se samo rijetki vratiti, prije pedesetak godina  odlazilo je uglavnom nižekvalificirano radništvo dok je obitelj ostajala u domovini. Tako je primjerice po popisu iz 1971. godine na privremenom radu u inozemstvu iz cijele Jugoslavije bilo 671.000 osoba različitih zanatskih kvalifikacija, dok visoko obrazovani inženjeri raznih struka, liječnici i profesori uglavnom nisu odlazili na rad u inozemstvo.

Cijelog života sjećati ću se slike, događaja iz studentskih dana sedamdesetih godina kada se nas i stotinjak studenata iz Ploča poslije nekih praznika, vlakom „Kozara expres“  vraćalo u Zagreb. Jedne prilike tadašnji predsjednik općine Ploče Ivo Karamatić, našavši se s nama u istom vlaku i ugledavši nas u buffet-vagonu, obrati nam se riječima – „Studenti moji, školujte se i završavajte škole, biti će radnih mjesta za sve vas koji se vratite u naš grad. Ovih dana otvaramo veliko trgovačko poduzeće“. U to se vrijeme vodilo računa o mladima, prosperitetu i napretku zajednice. Za političare tog vremena rad za opće dobro i uzdizanje zajednice je bio osnovni smisao bavljenja politikom, a ne izlizana floskula kao što je to danas. Stoga su danas rijetki slučajevi da se onaj tko je otišao na studije i vrati, ne otvaraju se nova, a stara su radna mjesta odavno ugašena.

Pravo na stan i stanovanje smatra se jednom od osnovnih potreba te stoga nije poželjno to područje u potpunosti prepustiti tržištu kao što je to slučaj u kapitalističkom svijetu sa iznimkom nekoliko zemalja. Kada se to dogodi nastaje situacija kao danas u Berlinu  da 85% stanovnika toga grada živi u iznajmljenim stanovima. Kod nas u Hrvatskoj je sasvim drugačija slika pa 92% naših građana posjeduje vlastite nekretnine što je jedan od najviših svjetskih postotaka. Da je tome tako dijelom imamo zahvaliti i razdoblju samoupravnog socijalističkog društva u kojem smo živjeli kada se stanovanje tretiralo elementarnom potrebom čovjeka poput zdravstva i školstva. Mnogi koji danas žive u tim stanovima sa nekadašnjim „stambenim pravom“ u kapitalističkim odnosima ih nikada nebi stekli. Ti su stanovi i danas brana još većeg egzodusa stanovništva iz Hrvatske i sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Upravo primjer Berlina je vrlo poučan. Prevelika izloženost stanara tržišnim rizicima zaprijetila je egzistencijalnim pitanjem stanovnicima Berlina u uvjetima kada je na slobodnom tržištu došlo do nekontroliranog rasta najamnina koje su se posljednjih godina povećale i više od 30%. Stoga su se građani Berlina samoorganizirali tražeći referendumom nacionalizaciju za više od 240.000 stanova koji su u posjedu krupnog kapitala kako bi spriječili nekontrolirani rast najamnina, te postavili referendumski zahtjev da te stanove otkupi grad Berlin. Iz CDU i drugih konzervativnih stranaka to je ocijenjeno kao „put u socijalizam“, budući je u Berlinu na vlasti lijeva koalicija SPD, zeleni i ljevica. Referendum koji je proveden pod parolom „Da Berlin ostane naš dom“, održan je istog dana kada i nedavni izbori 26.9. a građani Berlina su se većinom glasova od 56,4% izjasnili za eksproprijaciju stanova u vlasništvu velikih tvrtki. Te bi stanove trebao preuzeti grad Berlin čime bi onih 85% građana koji žive u unajmljenim stanovima bilo zaštičeno od kapitalističke pohlepe. Biti će interesantno pratiti što će se u Berlinu događati budući referendum nije pravno obvezujući, ali itekako traži od političara poštivanje volje građana iskazane na referendumu.

Sistem socijalističkog samoupravljanja nije se uspio održati, ali se svakim danom pokazuje da je na mnogim područjima života nudio pravičnija i održivija rješenja nego ih poznaje kapitalistički svijet. Dokaz je tome i svojevrsni referendumski socijalni bunt građana Berlina protiv nerealno visokih stanarina.

Pitanje stanovanja je prevažno pitanje da bi o njemu briga bila prepuštena samo tržištu. To je područje usko vezano i sa demografskom politikom pogotovo kada su u pitanju mladi i zasnivanje obitelji. Da je to područje u socijalističkoj Hrvatskoj bilo dobro uređeno potvrđuje nam i kretanje broja stanovnika u SR Hrvatskoj od prvog popisa stanovništva iz 1948. godine kada bilježimo 3.779.858 stanovnika, pa do onog posljednjeg kojeg možemo pripisati socijalizmu iz 1991. godine po kojem nas je bilo 4.784.265 stanovnika. U tom socijalističkom razdoblju broj stanovnika Hrvatske je porastao za više od MILIJUN građana.

U demokratskoj Republici Hrvatskoj smo do 1991. godine pa do 2011. godine kada nas je bilo 4.284.889 stanovnika izgubili pola milijuna stanovnika, a sa zebnjom očekujemo rezultate popisa koji je u tijeku budući sve prognoze govore da nas ima ispod 4 milijuna. Drugim riječima u demokraciji i slobodi izgubili smo gotovo milijun stanovnika.

Pa sad vi meni recite ako je osnovni smisao države osigurati narodni procvat u ekonomiji, kulturi, prosvjeti i demografiji, da li je to uspješnije obavljala Socijalistička ili današnja demokratska Hrvatska?

Isto tako smo svakim danom bombardirani nacionalističkim pričama o komunističkom mraku u kojem smo živjeli. Pitam se – Da li je mračno razdoblje našega narodnog života onaj period kada nas je bilo za milijun više ili ovo današnje vrijeme kada nas je svakim danom sve manje?