POVRATAK HRVATSKE U 19. STOLJEĆE

Povezani članci

• Božica Jelušić: KAMEN NA MEZARU
• Kanibalizam
• Nedim Jahić: Promjene bošnjačkog nacionalnog pokreta
• Teror oženio Obmanu i dobio dijete Obznanu
• Vuk Perišić: Zašto bezočno lažu da presuda osporava legitimitet Oluje?
• Gojko Berić: Ni priznanja, ni kajanja

Josip Broz je bio inspiracija, nada i simbol traženja vlastitog puta do sreće za mnoge narode Europe i svijeta u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.

Piše: Vedran Sršen 

Kada je Imre Nagy 1956. godine pokušao otrgnuti Mađarsku iz Varšavskog saveza i osloboditi je sovjetske zone utjecaja, te po uzoru na Jugoslaviju graditi vlastiti put razvoja i demokratizirati Mađarsku, svi znamo kako je to završilo – sovjetskim tenkovima u centru Budimpešte kojima su raspršeni svi mađarski snovi o slobodi i nezavisnosti. Imre Nagy je svoj spas potražio u jugoslavenskoj ambasadi, a mnogi Mađari su šansu za bolji život vidjeli u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i Jugoslaviji. Hrvatska i Jugoslavija su bile nada i želja za mnoge Mađare, o Hrvatskoj se tada govorilo sa uvažavanjem i poštovanjem ne samo u Mađarskoj već i u čitavoj Istočnoj Europi, a na Zapadu se cijenila južnoslavenska osobnost i originalnost. To je vrijeme kada su ne samo Hrvati već i pripadnici ostalih naroda iz jugoslavenske zajednice bili ponosni na to tko su, što su i odakle dolaze.

Bili su ponosni jer su ovladavši znanjem i sposobnostima mogli proizvesti sve, od igle do lokomotive, od automobila do aviona, gradili su ceste, luke i mostove ne samo diljem Hrvatske i Jugoslavije, već i po cijelom svijetu. Bili su ponosni i svoji, autonomni u odlučivanju i nezavisni jer su proizvodili hrane dovoljno ne samo za sebe, već i za druge nahraniti, ponosni jer su naši umjetnici nastupali od La Scale do Metropolitana, a književnici ne samo konkurirali već i poput Ive Andrića i ubilježili Nobelovu nagradu za književnost.  Gradili smo najbolje brodove na svijetu, a zahvaljujući  veličini i ugledu Josipa Broza, osnivaču pokreta nesvrstanih zemalja vodili smo svoju nezavisnu vanjsku politiku što je bila sposobnost i privilegija samo najvećih zemalja tadašnjeg blokovskog svjetskog poretka.

Za razliku od 19. stoljeća kada smo u Austro-Ugarskoj monarhiji bili u vazalskom, gotovo sluganskom odnosu naspram Mađara, u 20. stoljeću, vidjeli smo, zahvaljujući politici koja se vodila u samoupravnoj i socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji kroz industrijalizaciju zemlje uz istovremeno ulaganje u prosvjetu i znanje, ulaganje u kulturu 4 puta više nego danas, Hrvatska za Mađare postaje „obećana zemlja“ o kojoj se govori sa poštovanjem i u kojoj mnogi u Mađarskoj vide svoj uzor i svoju nadu.

Na žalost, današnji odnosi Mađara i Hrvata ponovno kao da nas vraćaju u 19. stoljeće u vrijeme Austro-Ugarske. Istina, Hrvatska je samostalna ali je energetski i ekonomski zavisna i podređena, a nije u stanju proizvesti hrane niti da bi sama sebe prehranila. Mostove nam grade Kinezi, ceste Austrijanci, nema više ništa od ugleda i poštovanja kojeg smo uživali. Mađari, ekonomski osnaženi ponašaju se kao da smo u vremenima kolonijalizma, te se prema Hrvatskoj odnose kao prema nekoj od zemalja iz afričke zabiti. U srcu Hrvatske zatvaraju sisačku rafineriju a sirovu naftu sa hrvatskih naftnih polja crpe i prevoze na preradu u mađarske rafinerije. Kojeg li poniženja, tipično kolonijalistički.

Istovremeno dijele se i zemljopisne karte koje obuhvaćaju dijelove Hrvatske, otvaraju se spomenici  sa porukom „Rijeka – na more Mađari“, iskazuju se otvorene pretenzije na hrvatske prostore.

I poslije svega prije dva dana državni tajnik u mađarskom ministarstvu vanjskih poslova Tamas Menczer za sve ružno što poduzimaju traži da im se iskaže i poštovanje:

„Mi Mađari očekujemo više poštovanja hrvatskih političara koji neutemeljeno kritiziraju Mađarsku i njenog predsjednika Orbana“.

A ta mađarska očekivanja se temelje, kao što sam državni tajnik kaže na tome što Hrvatsku godišnje posjeti 650 tisuća turista koji ostvare 3,2 milijuna noćenja, te na činjenici da Mađari planiraju zakupiti 6.75 milijardi kubnog plina na LNG terminalu Krk. Mađarska je jasno dala do znanja kako neće prezati ekonomski ucjenjivati Hrvatsku kako bi ostvarila svoje interese.

Podčinivši Hrvatsku Mađarskoj, vrativši je u status zavisnosti koji je Hrvatska „uživala“ u 19. stoljeću HDZ izlazi na predstojeće izbore.

„Fiume – Tangerre magyar“.

„Rijeka –  Na more Mađari“.

To bi trebao biti onaj istinski izborni slogan HDZ-a za naredne izbore.