ENG
The Show Must Go On, yeah… „Queen“? Ne, politika
Autor/ica 👤Marjan Vogrinec
Izdvajamo
- The Show Must Go On, yeah... „Queen“? Ne, hrvatska politika. I zato „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima“ jest kako jest, i bit će kako bude. Ne trebaju se žaliti nikomu sa strane.
Povezani članci
Parlamentarni će izbori najesen biti presudni za tzv. smjer koji će RH ići sljedeće četiri godine, pa neće biti svejedno koje će opcije ponuditi kakve adute, koji će se alfa-likovi ukazati na kandidacijskim listama i koliko će apstinenata te nedjelje ostati kod kuće ili nezainteresiranih otići rodbini, na izlet… Da bi poslije imali razloga, je li, glasno kukati kako je opet onaj sa svega 808 preferencijalnih glasova – predsjednik Hrvatskog sabora, „viteški“ mu potpredsjednik s 1672, ministar policije s 472, zastupnica s 169, etc. Voljom naroda? Kojeg? Oni kažu „hrvatskog“. I sasvim ozbiljno se kunu i na majku i na oca da su „preuzeli odgovornost raditi u interesu hrvatskog naroda i svih građana“ koji su „nam ukazali povjerenje“. Jesu? I baš njima i družbi oko njih? Pod hitno mijenjati Izborni zakon. Dok još ima vremena za tzv. javno savjetovanje. Ako ga dopuste ti sa šakom preferencijalnih glasova na izborima koji neće ni u ludilu mijenjati paragrafe protiv samih sebe
Piše: Marijan Vogrinec
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) jest najbrojnija politička stranka među cca 160 registriranih opcija u Bijednoj Našoj koje na ovaj ili onaj način optiraju za vladati tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom – i najvećim dijelom nikad ni u koaliciji neće doći ni blizu državnog brda na kojemu su Banski dvori i tzv. Visoki dom – ali ni denver plava ZNA SE družba (navodno cca 220.000 članova, pet puta više od SDP-a, drugog po brojnosti) najesen nema šanse na parlamentarnim izborima dogurati dalje od relativnog pobjednika. U najboljem slučaju. Vodio ga na izbore (najvjerojatnije) aktualni predsjednik Andrej Plenković ili protukandidat na skorašnjemu unutarstranačkom ogledu „jedan član – jedan glas“ Miro Kovač. Ni Plenković niti Kovač s nevjerodostojnošću devastiranim HDZ-om, pobijede li slučajno SDP s partnerima, neće biti kadri sastaviti vladu, kao ni SDP sa svojima budući da je jadan i njihov koalicijski potencijal.
Prema zadnjim ispitivanjima javnog mnijenja – pod uvjetom da stranke na izbore izađu samostalno, ne u koalicijama – izborni bi prag prešle samo četiri, redom: SDP s potporom 28,9 posto birača, HDZ (26,8), Miroslav Škoro s tek osnovanim Domovinskim pokretom (9,4) i Most nezavisnih lista (5,1). Škorin partner u rejtinškom padu koji će do jeseni jamačno pasti ispod izbornog praga od pet posto. Ni kriv niti dužan, što će reći ne baš programski zaslužan i probitačan, SDP nepopularnog šefa Davora Bernardića rejtinški je uzletio na tzv. bratoubilačkom ratu u HDZ-u i uspjehu njegova kandidata Zorana Milanovića koji je na predsjedničkim izborima uvjerljivo u oba kruga deklasirao HDZ-ovu favoritkinju Kolindu Grabar-Kitarović. E sad, hoće li rastući SDP-ov trend potrajati ili padati, odnosno HDZ-ov padati, stagnirati ili rasti i prerasti mrskog konkurenta za vlast, ostaje vidjeti u sljedećem razdoblju.
Do parlamentarnih ogleda najesen još se svašta može dogoditi i jednima i drugima. I jednima i drugima deficitarnim koalicijskim potencijalom, ali i sasvim nesposobnima samostalno nabildati barem kritičnih 76 mandata, ako ne i kojih pola tuceta više za utemeljiti tzv. stabilnu parlamentarnu i, dakako, solidnu jednostranačku vladu. U svakom slučaju, nije vjerojatno da Domovinski pokret može biti ozbiljna konkurencija SDP-u i HDZ-u baš da se odluče samostalno izaći na izbore, osim što je sasvim izvjesno da će Miroslav Škoro – ne bude li na tzv. desnici desnijoj od desne ubrao danak kroničan karcinom nesloge i himalajskih taština bez pokrića. Što nije isključeno budući da je u toj družbi više aspiranata na apanaže u vlasti no što je ukupno zastupničkih mjesta u tzv. Visokom domu i, je li, pozicija u nišama što se popularno nazivaju – izbornim plijenom. Škorin je Domovinski pokret najpoželjnija/najnužnija koalicijska tzv. udavača rejtinški kompromitiranom HDZ-u, dakako, u obje u stranci možebitne postizborne inačice: Plenkovićevoj ili Kovačevoj. Obojica već neskriveno koketiraju s Pokretom – Kovačeva struja, logično je, više i otvorenije – kao s prirodnim, svjetonazorski istomišljeničkim „partnerima“ među kojima će biti zanimljivo vidjeti Mostovu koalicijsku sudbinu.
Škoro želi sjediti s vragom
Hoće li bogobojazni, je li, Božo Petrov, Nikola Grmoja i Miro Bulj izmisliti neki dobar izgovor za svoj postupak „treći put Bog pomaže“ i zadržati se na zastupničkim apanažama još četiri godine ili „ultimativnim NE“ odbiti brak iz računa promiskuitetnih političkih partnera: Mosta i HDZ-a? Makar odbili Škoru, ako ovaj koalicijski popusti možebitnom izbornom relativcu, a taj neće biti SDP? Dvaput je Most već bio s HDZ-om u vlasti i dvaput im je brak naprasno propao. Čijom krivnjom, trebao bi reći netko dobro upućen – treći. Kao i u svakoj loše sklopljenoj zajednici, uvijek je kriv onaj drugi. Ja? Sačuvajbože! Mostovcima u rejtinškom slobodnom padu, koji su luzerski podržali luzera i na predsjedničkim izborima, je li, na politička je jetra iritantno sjela i Škorina „mi ćemo sjesti i s crnim vragom“ opaska na prijestupni dan, za osnivanja Domovinskog pokreta. Ta orijentacijska najava može značiti svašta. I ništa. Mostu za prst na čelo? Nedvojbeno.
Svašta, da Miroslav Škoro u nekim (ne)mogućim kombinacijama nakon što DIP objavi konačne rezultate parlamentarnih izbora „sjedne i s crvenim vragom“ te odbaci ionako lokalno/globalno zazorne „suverenističko-crne vragove populističkih gena“, jer mu takvi neće osvjetlati uljuđen obraz niti bi ikad na nacionalnoj razini „sjeli s crvenim vragovima“. Na lokalnoj već desetljećima znaju sjediti, pa nikomu ništa. Škorina opaska pak ništa ne znači, ako već intimno računa na savez s HDZ-om (čiji je bio član, pa i saborski zastupnik i diplomatski predstavnik u inozemstvu, čaaak) te ga neće odveć smetati bude li stranku postizborno i dalje vodio Plenković ili Miro Kovač. E sad, s njim bi u brak iz računa s HDZ-om svakako pristao dio, samo dio sljedbenika tzv. desnijih od desnog centra, što koalicijski deficitarnoj ZNA SE opciji uopće ne bi bilo mrsko. Dapače, remobilizirala bi svoje tzv. tvrdo krilo (vukovarski krug, Lika, dalmatinsko zaleđe, pa radikali u veteranskim/stradalničkim udrugama, etc.), gdje se „domoljubi“ glasnije opiru Plenkovićevom „smjeru“ politike tzv. light HDZ-a.
Dakako da se sljedećih mjeseci do parlamentarnih izbora još koješta baš nepredviđenog dogoditi, pa postanu aktualnim drukčije kombinacije radi sastavljanja nove vlasti. Zašto ne i manjinske vlade, ako ne ide drukčije, a sada bivši esdepeovac na Pantovčaku određuje mandatara? Zašto ne i hrvatska reinkarnacija (ne samo) njemačkog modela tzv. velike koalicije? Bi li se srušio svijet te Bijedna Naša bila još bjednija da možebitno HDZ i SDP sastave novu vladu i saborsku tzv. stabilnu većinu, pa se napokon i nakon tri desetljeća uvjerljivo zahvale patuljcima/marginalcima što šakom zastupničkih glasova ili samo jednim.jedinim ucjenjuju politiku relativnog pobjednika i mijenjaju joj „smjer“. O tzv. velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a se i medijski špekulira već neko vrijeme, a zadnjih mjeseci intenzivnije kako su se intenzivirala unutarstranačka gloženja. Najprije u SDP-u, pa sada u HDZ-u. Plenkovićev tzv. light HDZ i Bernardićev SDP se programski ne razlikuju u bitnim sastavnicama, pa i ključnim obećanjima biračkom tijelu. Dobro, šefa SDP-a Bernardića, koji je uspio disciplinirati unutarstranačke subverzivne frakcije i poboljšati si rejting u stranci i javnosti, mnogi baš i ne vide kao vjerodostojnog budućeg premijera. U obje stranke odbacuju mogućnost tzv. velike koalicije, ali to također zasad niša ne znači.
Ali, po onoj pučkoj da vrag u nuždi i muhe jede, a osvojiti ili biti na vlasti jest raison d’être svake politike, Škorina da će „sjesti i s crnim vragom“ – dakako, zbog dobra i interesa „hrvatskog naroda i ostalih građana“ (sic transit) – nije samo politička dosjetka stanovitog, je li, populističkoga magnetizma već i uvjerljiva karakterizacija hrvatske političke javne kuće u kojoj jesu i opet će svatko sa svakim. Ugodno s korisnim. I jednima i drugim, a voajerima – kako se uzme. I šaljivac Škoro će to neizravno reći plagirajući Mujinu ironiju iz one tv-reklame: „Ne zato što nemam, nego zato što – ne dam“. Zato, „neka mi se ne priključuju oni što kane trgovati mandatima“, poručuje Škoro. „Spremni smo za političku utakmicu (koja će stranka kazati da nije? – op. a.) i želimo napraviti političke promjene koje su nužne u našoj napaćenoj, opljačkanoj i osiromašenih zemlji.“ To pak da je 400.000 birača dalo Škori glas na predsjedničkim izborima, koji mu nisu osigurali prednost nad dvoje protukandidata, apsolutno ništa ne znači za parlamentarne izbore. To je nova utakmica, s novim VAR-om.
Zemlja u slobodnom padu
Sudeći po stajalištima u velikom intervjuu Jutarnjem listu, Plenkovićev protukandidat za šefa HDZ-a Miro Kovač otkriva toplu vodu tvrdnjom kako aktualni stranački predsjednik „ne može sastaviti buduću vladu“. On bi sa svojim tzv. tvrdim, „domoljubnim“ istomišljenicima – vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom i Plenkovićevim bivšim prijateljem iz sustava europske birokracije Davorom Ivom Stierom – mogao još manje, ali to s razlogom ne spominje. Ismijala bi ga činjenica da je skupio jedva trećinu (cca 15.000) potpisa HDZ-ovih članova u odnosu na kandidaturu aktualnog predsjednika. Iako se sve manje-više sve unaprijed znâ tako da inteligentnom/obrazovanom Kovaču ne treba vikati hop dok još nije ni skočio: „Kad pobijedim, neću se odreći Plenkovića, bit će kooptiran u Predsjedništvo HDZ-a“. A politička je zbílja na ovim balkanskim širinama takva da unutarstranački gubitnici nestaju s pobjedničkih radara.
Poput golemoga norveškog tankera „Berge Istre“ prosinca 1975. u Tihom oceanu (izgrađen 1972. u pulskom Uljaniku) ili aviona Malaysia Airlines u Indijskom oceanu ožujka 2014. (let MH-370 iz Kuala Lumpura u Peking, s 239 putnika i članova posade); uzroci nestanka su do danas misterij. Na ovim balkanskim širinama, je li, neće biti misterij nestanak s političkog radara – ne budu li se u koalicijskoj velikoj suši nekim čudom ukazali s lončićem vode – niza patuljastih marginalaca (HNS, SBDS, HSLS, etc. – koji se rejtinški beznadno motaju tek oko jedan posto ili samo obiteljske potpore svomu samoprecjenjenom pater familiasu (0, 7-0,2 posto, sic transit). Tko će se koga odreći ili neće, bit će pitanje praktične procjene u stanovitim pred/poslijeizbornim okolnostima, no činjenica jest da vrijedilo zakonom zabraniti tzv. neprirodne predizborne koalicije koje se iz druge galaksije prepoznaju kao neprincipijelne družbe skompane samo radi podjela izbornog plijena.
To je ključan uzrok zbog kojega je ova zemlja već tridesetak godina u slobodnom padu. Po svim bitnijim materijalnim, društvenim i moralnim pokazateljima. Na vlasti se smjenjuju manje-više isti nesposobni ljudi iz istih dviju najvećih stranaka plus sateliti, čak i drukčijih ideologija (HNS, SDSSB, BM 365 – Stranka rada i solidarnosti, Reformisti, tzv. nezavisni… u aktualnoj HDZ-ovoj vlasti trenutnoj), pa kada se svi namire apanažama i namjeste još manje sposobne gospodariti izbornim plijenom, a ovi pak po stranačkim kriterijima „zasluga“ (predizborno volontiranje, itsl.), nema šanse da regimenta korisnika izbornog plijena vodi državu naprijed. Ako u nekim segmentima uspije barem ne pokvariti možebitnu pozitivu, puna šaka brade. Budući da i ti što se sada i šakama i laktovima guraju prema prvim redovima uz državne jasle – i tzv. desni i lijevi, miješani ili zapravo nikakvi, neprepoznatljivi – uglavnom nemaju za ponuditi uvjerljiv program boljeg života biračima, napredniju zemlju i demokraciju, etc. svaki se put lijepe za tzv. domoljublje, dignitete, dostojanstva ovih i onih, produbljuju razdore i sukobe, manipuliraju ideologijama, populizmom i demagogijom.
Da se predizborno na tzv. desnici desnijoj od desnog centra izostavi taj već potrošen provijant koji osobito više ne zanima mlađe naraštaje, ne bi se imali čime trsiti oko glasova izvan svoga standarda od cca 10 posto – uključivo manje od 10 posto u samom HDZ-u – pa nisu neka opasnost ni Plenkovićevoj tzv. light, proeuropskoj struji niti ostatku od cca 50 posto građana što politički/svjetonazorski naginju liberalno-lijevo ili ih politička svrstavanja uopće ne zanimaju. Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, protumanjinstvo, klerikalizam, etc. pogotovo, pa najčešće apstiniraju na izborima. Kad ih anketari pitaju, između tzv. trojnog pakta Kovač-Stier-Penava i Plenkovićeve momčadi sukobljenih u tzv. bratoubilačkom ratu u HDZ-u naklonjeniji su Plenkoviću. Em ima neke vidljive rezultate u svom upravljanju zemljom, em nije ideološki ostrašćen na način da dijeli ljude, em ima europsku perspektivu, em… Oponenti imaju „domoljublje“ kojim radikalno dijele ljude na one što „vole Hrvatsku“ i one što je „ne vole“; na one što su za zakonsku zabranu koaliranja sa SDP-om, SDSSom i HNS-om te one što nisu, pa izbor između djela i pukog populizma nije težak.
Vrag sa šakom glasova
Parlamentarni će izbori najesen biti presudni za tzv. smjer koji će RH ići sljedeće četiri godine, pa neće biti svejedno koje će opcije ponuditi kakve adute, koji će se alfa-likovi ukazati na kandidacijskim listama i koliko će apstinenata te nedjelje ostati kod kuće ili nezainteresiranih otići rodbini, na izlet… Da bi poslije imali razloga, je li, glasno kukati kako je opet onaj sa svega 808 preferencijalnih glasova – predsjednik Hrvatskog sabora, „viteški“ mu potpredsjednik s 1672, ministar policije s 472, zastupnica s 169, etc. Voljom naroda? Kojeg? Oni kažu „hrvatskog“. I sasvim ozbiljno se kunu i na majku i na oca da su „preuzeli odgovornost raditi u interesu hrvatskog naroda i svih građana“ koji su „nam ukazali povjerenje“. Jesu? I baš njima i družbi oko njih? Pod hitno mijenjati Izborni zakon. Dok još ima vremena i za, po novohrvatskomu, tzv. javno savjetovanje, ili pak razumljivo po „starohrvatskomu“ – javnu raspravu. Ako ju dopuste.
Vraga, ti sa šakom preferencijalnih glasova na izborima neće ni u ludilu mijenjati paragrafe protiv samih sebe (koalicije, preferencijalni glasovi…), pardon, kontra svih masnih državnih apanaža, povlastica, utjecaja i moći s pozicija koje im nisu povjerili birači, već veliki, mali i jedva povećalom vidljivi plenkovići i bernardići.
The Show Must Go On, yeah… „Queen“? Ne, hrvatska politika. I zato „Hrvaticama i Hrvatima i svim građanima“ jest kako jest, i bit će kako bude. Ne trebaju se žaliti nikomu sa strane.
Autor/ica 👤Marjan Vogrinec
