POGLED MAJKE

Izdvajamo

• Znamo li mi išta o tome kako je majka dočekivala jutro i kako su ova jutra obasjavala njen smiraj? Jesu li ova sunčana jutra zlatila njene nade i davala vjeru u dan koji dolazi?

Povezani članci

• Predrag Kojović: Članovi Predsjedništva BiH podrivaju integritet BiH u Briselu
• Slika u (krivom) ogledalu
• Književno predstavljanje Bobe Đuderije u Sarajevu
• Franjo Tuđman po drugi put među novinarima
• Liber alles
• KOSTI U MIKSERU: Film o suđenju Feralu koje se pretvorilo u „vrhunsku zajebanciju na Tuđmanov račun“

Ovo je jedan od najdirljivijih pogleda. Ikada. To je pogled majke iz Srebrenice. Pogled neizmjerne samilosti i neke daleke nade. Fata Alispahić, rođena Mehmedović, je majka, supruga, sestra kojoj je krvnik uzeo sve. Sve što se čovjeku može uzeti. Razoren je njen dom. Ispod krvavog mača krvnika nestali su njena tri sina Enver, Mirzet i Mirsad, muž Hamdija i dva brata Rašid i Senahid. Na njenu sudbinu položena je preteška ruka sudbine. Krvnik je za nju izabrao život. Ostavio je u mukama, bolu i nadanjima, da živi sama samcata i da se bori sa zaboravom svega što je nekada voljela i svega što je nekada bila.

Piše: Fuad Đidić

Krvnik je znao kako da se sakrije iza njenog života, da se kasnije opravda i kaže: Eto, ispod mog krvavog mača nije letjela svaka glava. I tako je krvnik računao da se nitko godinama kasnije neće usuditi dirnuti ga, kazniti ili osuditi. Strašno je kako je on pametno računao na kasniju lakomost ljudi misleći da će ga opet svi gledati sa najvećim poštovanjem i radoznalošću kako bi otmjen kao junak dana mogao reći: Ja nisam učinio taj najstrašniji zločin, genocid nije bio moje čedo. I kako bi potom uzviknuo: Ja sam žrtva! Ja sam žrtva tog neljudskog čovječanstva kome sam morao služiti!

Ovaj pogled majke, vjerujem, duboko potresa. Nitko joj nije uspio uzeti sve. Sa njom je ostao živjeti onaj posljednji, prirodni dar sudbine – sposobnost da ostane samilosna i sposobnost da pogleda u daljinu i da se nada, da se usmjeri tamo gdje bi mogla sresti svoje sinove, muža ili braću. Zbog toga njen pogled nama živima znači mnogo. Ovim je pogledom Fata stvorila, strpljivo tkala, jedan svijet oko sebe. Ona je, zapravo, produžila život jednog naroda, jedne zajednice i jednog humanog ideala. Njen pogled prodire u našu unutrašnjost i obuzima nam čitavo biće. Ovaj pogled oblikuje našu budućnost i naše nade u normalan život jer važno je imati ljubav i nikada mržnju, važno je pobjeđivati krvnika i njegovu laž našim životima, istinom i svjedočanstvom.

Ona, njen pogled, kaže – Molim vas ne plačite, skupite svoju snagu i borite se, pobjedite životom, pobijedite istinom tako što ćete imati znanje da krvnik ne bi mogao nastaviti svoj posao.

Svi mi živi, danas dobro znamo: Ko? Kada? Gdje? Kako?, ali ono – Zašto? ostaje nam misterija.

Možda u ovom pogledu majke Fatime možemo naći djelić odgovora na to misteriozno – Zašto?

Majka je bila drugačija. Vidimo njeno čisto i bijelo lice ispunjeno duhom nevinosti i dobrodušnosti.

Ona i ne sanja kakve zle sile su se okupile oko ove zemlje. Njena glava, zamotana u bijelu šamiju, govorila je o njenom identitetu, ali i o njenoj povučenosti i privrženosti porodici, djeci i svom domu, a njeno srce, ispunjeno lakim praštanjem i zaboravom, imalo je korijen ovdje, u ovoj zemlji, u ovim brdima i tokovima rijeka sa kojima obitava.

Dok posmatram njene oči, dok putujem u daljinu sa njenim pogledom i dok se nadam, vidim je kao svoju majku. Osjećam njenu bol, muku i nadanje. “Spavaj dijete moje, sutra će biti lakše!”

Ali, ja još i danas vidim podignute ruke moje majke, čujem njen tihi šapat i vidim joj lice obasjano, ugaslom vatrom iz starog fijakera, kako se kasno u noć moli. “Bože, Ti vidiš ovo drhtanje i ove suze… Ne može biti, a da Ti ne vidiš našu patnju i ne osjetiš našu bol.”

Razmišljam kakve su bile njene noći. Mislim o tome kakva je noć majci kojoj u kasnim satima mrkle noći za stol sjedaju njena tri sina, kako negdje iz daljine dolazi njen muž ili kako na vrata njene kuće kucaju njena dva brata. Kakva su bila njena bdijenja i njene molitve? Kako je moralo biti pokorno njeno srce dok je podizala stare ruke i maramom sklanjala bezglasne suze. Kako je ona samo sa njima razgovarala. Što su joj govorili, što su željeli, kako su se radovali susretu.

Pitam se danas – Šta je ona čula da su šaptali? Jesu li joj kazali kako ih je boljelo dok je mač krvnika sa osušenom krvlju kosio njihove živote? Jesu li su bili žedni i jesu li je pitali – Zašto majko nisi bila tu da nam doneseš gutljaj vode? Znamo li mi išta o tome kako je majka dočekivala jutro i kako su ova jutra obasjavala njen smiraj? Jesu li ova sunčana jutra zlatila njene nade i davala vjeru u dan koji dolazi?

Pogled Majke Fate obasjava našu budućnost. Ona je otišla bez mržnje pa i trunke prkosa. Otišla je sa neizmjernom samilosti i daleke nade. U njenim očima je ostala za nas najobuhvatnija slika genocida u Srebrenici.

Krvnik će nastaviti svoj posao sve dok nas ovdje bude. On putuje kroz vječnu noć a krvavi mač će bacati na zemlju sve dok ga ne pobjedimo svojim životima, istinom i svjedočanstvima.

Zbog toga je priča o Fatimi Huseinović Mehmedović priča koja se mora učiniti besmrtnom.