Edin Ramulić: Daleko je Sarajevo

Izdvajamo

• Ljudima koji se vraćaju trebalo je osigurati dostojanstvo, ravnopravnost i egzistenciju. Ništa od toga danas nemaju i nema nikakve strategije da se po tom pitanju išta uradi. Umjesto da se povratnicima osigura da budu uključeni u privatizaciju preduzeća iz kojih su silom otjerani, političko Sarajevo je pristalo na etničku privatizaciju, da svako privatizira ono što je u ratu jamio, a sada nekakvim plastenicima, kravama i motokultivatorima kao nastoji napraviti održiv povratak. Sve i da te motokultivatore ili oboljele krave ne krčmi bratija iz SDA i njihovih političkih satelita, sve i da stignu u ruke stvarnih povratnika, od toga se ne može preživjeti kao što bi moglo da su bili vraćeni na posao kroz privatizaciju.”

Povezani članci

• „Fudbal je više od igre, a Velež je više od fudbala“
• GAZEĆI PREKO MRTVIH VARALI ŽIVE: Kako su u „Gradskom groblju“ BL zataškali dugogodišnju pljačku unesrećenih
• Tko je ubojica?
• Kao voda za čokoladu
• Što je Hrvatskoj draže – fašizam ili antifašizam?
• Kako se u Srbiji (ne)proslavlja 1.Maj

Foto: radiokameleon.ba

Prijedor i prijedorska regija mjesta su masovnog stradanja nesrpskog stanovništva u proteklom ratu. Prijedor je danas grad gdje je memorijalizacija i postavljanje spomenika ubijenoj djeci prvenstveno političko pitanje. Iako zarobljen u nacionalističkom narativu Prijedor je i grad masovnog povratka i sredina u kojoj su mladi shvatili da se temelji budućnosti mogu stvoriti jedino trezvenim suočavanjem sa prošlošću. 

Edin Ramulić iz Fondacije za izgradnju kulture sjećanja iz Prijedora, Inicijative “Jer me se tiče” kao i niza drugih organizacija, nažalost, osjetio je strahote progona, zatočeništva u logorima i ubistva najbližih članova porodice. Danas, Ramulić vlastitim aktivnostima pruža podršku svjedocima i žrtvama ratnih zločina, svakodnevno nastojeći doprinijeti procesu izgradnje kulture sjećanja i suočavanja sa istinom o prošlosti. 

Kome smeta spomenik ubijenoj djeci

Ramulić naglašava da se danas proces memorijalizacije u Prijedoru i prijedorskoj regiji odvaja u dva narativa. Kako ističe svaka nacija zasebno podiže spomenike i komemorira vlastite žrtve s ciljem jasne podjele teritorije.

“Sa jedne strane podižu se spomenici i komemoriraju poginuli pripadnici srpske vojske i policije a sa druge Bošnjaci, u manjoj mjeri i Hrvati, komemoriraju i podižu spomenike civilnim žrtvama, ali i poginulim vojnicima, u povratničkim zajednicama, najčešće na mjestima ukopa tih žrtava. Dešavalo se tako da lokalne vlasti, gdje dominiraju Srbi, iz budžeta izdvoje 10.000 KM za spomenik u Kozarcu, iako se na tom spomeniku nalazi i tabla sa imenima poginulih pripadnika Armije RBiH. Gradonačelnik, Srbin, čak prisustvuje ceremoniji otvaranja tog spomenika.”

Godinama, izgradnja spomenika ubijenoj djeci Prijedora, bez obzira na nacionalnu pripadnost, predstavlja goruće političko pitanje u ovom gradu. Prema mišljenju Ramulića problem izgradnje ovog spomenika je lokacija.

“Iste te vlasti ne dozvoljavaju da se podigne spomenik ubijenoj djeci. Glavni razlog je lokacija koja se traži – uža gradska zona, koju srpske vlasti svojataju da ekskluzivno pripada srpskom narodu po pitanju memorijalizacije. Tolerišu, čak i finansijski pomažu izgradnju spomenika u povratničkim zajednicama ali pod uslovom da se grad ne dira. Čak su i roditeljima ubijene djece predlagali da spomenik izgrade u nekom prigradskom naselju gdje žive većinom Bošnjaci. To bi dopustili ali gradska zona koja jedina nudi različitost identiteta i priliku da se među pripadnicima različitih etničkih grupa povede kvalitetan dijalog, zbog kojeg se, između ostalog, i podižu spomenici, mora ostati srpska i tamo spomenici jedino mogu prikazivati pogibiju Srba, a nikako civila koji su ubijeni u ratu od strane pripadnika srpskih snaga.”

Ramulić ističe da politička zloupotreba spomeničke kulture dovodi do apsurda. Ime ubice jednog od 102 ubijene djece Prijedora uklesano je na spomeniku nazvanom Kameni cvijet.

“Koliko je to apsurdno govori i činjenica da se na spomeniku nazvanom “kameni cvijet” u krugu srednjoškolskog centra nalazi ime Miroslava Paraša za kojeg se u procesima dva suda utvrdilo da je jedan od ubica Elvira Kararića, srednjoškolca sa liste od 102 ubijene djece. Vlasti onemogućavaju da se Elvirovo ime ukleše na spomeniku u gradu a na njegovu školu 2012. godine uklesali su ime njegovog ubice, koji je poginuo 1994. na ratištu u Bihaću.”

Pored lokacije Ramulić smatra da je drugi problem izgradnje spomenika ubijenoj djeci Prijedora pitanje identiteta. Djeca bez obzira na nacionalnu pripadnost nikome nisu prijetnja. Takav identitet prijetnja je nacionalističkom diskursu u kojem živimo.

“Mi smo toj djeci dali primarno jedan identitet a to je da su to djeca, ubijena a da nikom nisu mogla biti prijetnja. U zemlji gdje sve počinje i završava na etničkoj pripadnosti takva inicijativa postaje ozbiljna prijetnja sistemu. Srpske vlasti bi rado da taj problem nedostajućeg spomenika za djecu, bude problem bošnjačke strane, tada bi oni mogli navesti primjere gdje se srpskoj djeci uskraćuje isto u Federaciji BiH i imali bi pat poziciju. U Prijedoru smo kod ove inicijative imali drugi pristup, tražimo spomenik za ubijenu djecu a za to imamo i jak argument, etnička struktura u tih 102 ubijene djece je takva da im se ne može dati jedan identitet osim da su to djeca i da su Prijedorčani. Među tom ubijenom djecom ima i srpske, kao što ima i bošnjačke, hrvatske i pripadnika barem jedne manjinske zajednice. Bošnjački nacionalisti to često zanemare pa svojataju svu ubijenu djecu Prijedora i koriste ih za vlastite morbidne performanse satanizacije cjelokupnog srpskog naroda.”

Ramulić posebno ističe da nacionaliste u BIH a posebno one u lokalnim vlastima Prijedora zbunjuje podatak da su najglasniji u zahtjevu da se podigne spomenik ubijenoj djeci mladi iz Centra za mlade Kvart. Direktor Kvarta je Branko Ćulibrk sin poginulog srpskog borca.

“Nije nebitno napomenuti da je direktor “Kvarta” Branko Ćulibrk, sin palog srpskog borca. Roditelji ubijene djece, čiji je predstavnik Fikret Bačić, kojem su ubili dvoje djece, najveću podršku u Prijedoru svih ovih godina dobivaju upravo od Centra za mlade “Kvart”. Kampanja koja traje od 2013. godine je dala vidljive rezultate, niko ne negira da su ta djeca ubijena, to je prihvaćeno i u lokalnom parlamentu i lokalnim medijima pod njegovom kontrolom. Ubijena djeca su izdvojena iz ukupnog broja od 3176 civilnih žrtava u Prijedoru i svakom od njih je vraćen lični identitet. Njihova imena se pojavljuju u različitim javnim nastupima, umjetničkim instalacijama i tekstovima koji ih memorijaliziraju mnogo uspješnije od imena ispisanog u kamenu.”

U Prijedoru nije zabilježen niti jedan oblik javnog negodovanja zbog činjenice da roditelji traže da se podigne spomenik ubijenoj djeci. Ramulić razlog vidi u empatiji koja je proizvedena kod građana ovog grada.

“Empatija kod građana nije zanemariva, ne postoji zabilježen niti jedan oblik javnog negodovanja zbog činjenice da roditelji traže da se u Prijedoru podigne spomenik ubijenoj djeci. Sve to je rezultiralo da se sa strane predstavnika srpske vlasti i boračkih organizacija roditeljima ubijene djece ponudi prijedlog da se ide na izgradnju zajedničkog spomenika za djecu ubijenu devedesetih i djecu ubijenu u Drugom svjetskom ratu, koja također nisu u dovoljnoj mjeri memorijalizirana. Taj prijedlog je došao sa srpske strane unatoč očiglednoj činjenici da se na taj način izjednačavaju zločini nacističke Njemačke i NDH sa zločinima pripadnika srpske vojske i policije 1992. i 1993. u Prijedoru. Sa stanovišta žrtve ta jednakost je očigledna, ubijena djeca u ratu su jednaka, bez obzira o kakvom ratu je riječ. Roditelji ubijene djece su za sada prihvatili takav prijedlog ali se od prošle godine nije mnogo odmaklo u tome jer se većina u parlamentu promijenila i struktura vlasti nije više ista kao u vrijeme prijedloga.”

Recept za pljačku: Motokultivatori i plastični staklenici

Statistika je porazna. Ukupan broj protjeranih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti je 53 hiljade od toga 29 hiljada Prijedorčana ima iskustvo boravka u logorima Trnopolju, Omarskoj i Keratermu. Prema evidenciji objavljenoj u Knjizi nestalih opštine Prijedor “Ni krivi ni dužni” treće izdanje iz 2012. godine u kojoj je Ramulić glavni urednik, evidentirano je 3176 civilnih žrtava. U tom broju je sadržano i 256 ubijenih žena i 102 djece.

Ramulić ističe da pored ovih evidencija postoje evidencije poginulih pripadnika različitih vojnih jedinica.

“Pored te evidencije postoje i evidencije poginulih pripadnika različitih vojnih jedinica – VRS, ARBiH, HVO, HV i policijskih struktura. Sveukupni ljudski gubici u ratu ne prelaze 4000 računajući sve stanovnike Prijedora po popisu iz 1991.”

Realna procjena broja povratnika kreće se između 8 i 10 hiljada za područje cijele opštine, sada Grada Prijedora. Taj broj je bio i veći u periodu između 2003. i 2007. dostizao je cifru od 12.000 povratnika. Ramulić ističe da se proces povratka desio samoorganizacijom dijela prognanih ljudi koje je tamo odakle su protjerani vukla nostalgija i katastarska imovina a nikako težnja za boljim životom. Dio odgovornosti Ramulić vidi u odnosu političkog Sarajeva prema povratničkoj populaciji.

“Tamo gdje je povratak bio najuspješniji, a Prijedor jeste u vrhu, povratničku populaciju čini tek jedna petina ukupnog broja protjeranih. Dio odgovornosti što je tako, snosi i političko Sarajevo. Ljudima koji se vraćaju trebalo je osigurati dostojanstvo, ravnopravnost i egzistenciju. Ništa od toga danas nemaju i nema nikakve strategije da se po tom pitanju išta uradi. Umjesto da se povratnicima osigura da budu uključeni u privatizaciju preduzeća iz kojih su silom otjerani, političko Sarajevo je pristalo na etničku privatizaciju, da svako privatizira ono što je u ratu jamio, a sada nekakvim plastenicima, kravama i motokultivatorima kao nastoji napraviti održiv povratak. Sve i da te motokultivatore ili oboljele krave ne krčmi bratija iz SDA i njihovih političkih satelita, sve i da stignu u ruke stvarnih povratnika, od toga se ne može preživjeti kao što bi moglo da su bili vraćeni na posao kroz privatizaciju.”

Diskriminacija manjine primarni je refleks nacionalističkih partija. U tom kontekstu Ramulić naglašava da se političko Sarajevo ne bori protiv diskriminacije Bošnjaka, Hrvata i ostalih u RS-u nego sve čini da takvu diskriminaciju pravi nad Srbima a i drugima tamo gdje mogu. Ramulić ističe da su lokalne vlasti dominantno srpske u prve dvije godine nastojale onemogućiti povratak. Odustali su pod jednim uslovom.

“Kasnije su lokalne dominantno srpske vlasti popustile ali pod uslovom da se u reciprocitetu ista količina finansija ulaže u srpsku zajednicu koliko i u povratak. Prva rekonstrukcija je započela u selu Ališići a zauzvrat je morao biti završen započeti objekat staračkog doma, koji je i danas profitabilno javno preduzeće. I kako tada tako i danas, za svaku obnovljenu povratničku kuću izgradi se i barem jedan stan onih Srba koji žele da ostanu u Prijedoru. Ekonomija povratničkih zajednica je procvjetala, Prijedor je tako jedan od najprosperitetnijih gradova u BiH a sve na osnovu ulaganja brojne i ekonomski jake dijaspore, sastavljene većinom od prognanih bivših zatočenika prijedorskih logora. Prvih osam preduzeća po uspješnosti u Prijedoru, vlasnici su nesrbi i to je više nego ilustrativan pokazatelj.”

Hronologija izdaje: Daleko je Sarajevo

Bosanska Krajina je političkom Sarajevu na kraju svijeta. Ramulić je mišljenja da zvanična bošnjačka politika sa prostorom ima identičan odnos kao sa Sandžakom u Srbiji s tim da se porezi revnosno ubiru.

“Kad govorimo o Bosanskoj Krajini, tu moramo napraviti bitnu razliku između dijela koji gravitira Banja Luci i dijelu Krajine koji gravitira Bihaću, nekadašnji okruzi. Međutim, bitno je napomenuti da se dio Krajine tretira još gore nego Unsko-sanski kanton. Prijedor gravitira Banja Luci i političko Sarajevo se tog prostora odreklo još 1992. godine iako su relativnu većinu imali Muslimani, sada Bošnjaci. Službeno su se odrekli 23. aprila 1992. godine kada su predstavnici SDA i tadašnjeg okruga Bihać potpisali sporazum da je linija razgraničenja između muslimanske i srpske strane Rijeka Una a ne rijeka Sana kako je podrazumijevao dotadašnji Plan odbrane Bosanske Krajine, kako su ga vojni diletanti iz SDA bili nazvali na sastanku u Mehurićima 1991. godine. Tom sastanku u Mehurićima je prethodilo niz pripremnih sastanaka održanih od Velike Kladuše do Prijedora isključivo u krugu funkcionera i aktivista SDA.”

Drugi put je Prijedor od političkog Sarajeva izdan i ostavljen u oktobru 1995. godine. Ramulić naglašava da je Richard Holbruk u više navrata govorio o tome kako su tadašnjem lideru Aliji Izetbegoviću sugerisali da uzme Prijedor i Bosanski Novi ali da ne smije ići na Banja Luku međutim kao što znamo to se nije dogodilo.

“Kalkulanti u političkom Sarajevu su procijenili da bi oslobađanje ta dva grada bilo nepovoljno po buduću reintegraciju dijelova Sarajeva koji su bili pod srpskom kontrolom. Armija RBiH nije oslobodila ta dva grada iako je Bosanski Novi tri dana bio potpuno prazan od svih vojski i stanovnika.”

U postratnom periodu situacija se nije značajno promijenila. Ramulić ističe da je zvanična bošnjačka politika stavila fokus na pljačku i blisku suradnju sa negatorima zločina.

“U miru se te izdaje nižu jedna za drugom, od pristajanja na privatizaciju u kojoj nesrbi u Prijedoru neće moći da vrate svoja radna mjesta pa do potpunog izostanka podrške povratku. Finalizacija te izdaje se dešava kroz političare koje postavljaju centrale iz Sarajeva, a koji kroz tobožnje liderstvo povratničke populacije pljačkaju fondove namijenjene povratnicima i usput dijele vlast sa onim srpskim strankama koje u najvećoj mjeri negiraju zločine i slave zločince.”

Međutim bez obzira na licemjernu politiku kako Sarajeva tako i Banja Luke, ljudi iz Prijedora poput Gorana Zorića, Emira Hodžića, Branka Ćulibrka, Edina Ramulića kao i mase drugih na vlastitim primjerima pokazali su da je suživot različitih nacija sasvim normalan ambijent.

Aktivizam i zalaganje ovih ljudi najveća su prijetnja nacionalističkom ludilu u kojem nažalost još uvijek živimo.