Moj prika torcidaš Žare

Povezani članci

• Zlatko Jelisavac: Branku
• Vesna Rajnović: Maks Luburić je bio ustaški koljač, a ne hrvatski domoljub
• Sandra Benčić: “Stvaramo alternativnu politiku Hrvatske prema BiH: građanska jednakost, socijalna pravda, kultura sjećanja, klimatska osviještenost. Politika Dragana Čovića ne smije dobiti novu priliku. Naše vrijeme tek dolazi”
• Jesu li ljudi glupi?
• Radomir Lazić: CHALLENGE
• Messi vs Ronaldo

Neću gledat skrštenih ruku kako primitivizam izjeda moj lipi Split.

Piše: Marin Prvan

Da odmah uspostavimo tri premise:

1. Kažu da nisam dovoljno inteligentan za spoznati profinjenu filozofsku podlogu iza “navijačkog pokreta”. Bit će da je tako!
2. Jednako me boli neka stvar za Torcide, Armade, Kohorte itd.
3. Pojam “Hrvatska pravna država” mogu upotrijebiti jedino u vicu. Primjer: uđu Jeti, čudovište iz Loch Nessa i Hrvatska pravna država u Jugoslaviju. Jeti kaže: “meni je ovdje vruće!” Čudovište iz Loch Nessa kaže : “meni je ovdje suho!” Hrvatska pravna država kaže: “meni je super što sam uopće s vama u ovom vicu!”

Imam jednog prijatelja. Zapravo, nadam se da smo još uvik prijatelji nakon rasprave koju smo vodili zadnja dvadeset i četiri sata. Moj prijatelj, nazovimo ga Žare, je super osoba. Meditira, povremeno je vegetarijanac, skuplja otpad po ulici (pa ga baci u kontejner), voli životinje, brine se za baku i sestru, ima super curu koju drži kao kap vode na dlanu… Općenito – dobar lik.

Ali… pogađate… Žare je torcidaš. Šta ga ne čini nimalo lošijim čovjekom! Čini ga samo… pripadnikom skupine. Kaže meni Žare ponosno: “Ajde reci – koja je veća skupina od Torcide u Hrvatskoj? Samo jedna – HDZ!” Odvratim ja: “A moj Žare, I niste u nekon uglednon društvu. Osin toga, ljudi su u prosjeku glupi. A šta je grupa veća – veći je i broj glupih ljudi u njoj.”

Bez imalo želje da prikažem Žaru kao moralno ili misaono inferiornog, uostalom on je moj dragi prijatelj, a prijatelji su ogledalo mene samog, kroz diskusiju s njin (te uz povremene ulete par navijačkih padobranaca) sam dobio okvirnu sliku o mindsetu prosječnog torcidaša. Nadam se da neću tj. nemam namjeru krivo prikazati neko od njihovih stajališta ni argumentacija. Pa krenimo…

1. ODJEDNOM MEDIJSKA HAJKA ZBOG NAPADA U SPLITU

Torcidašima smeta što se digla prašina baš sad – nakon pokušaja ozlijeđivanja srpskih (ili bar onog što su mislili da su srpski) sportaša usred dana na splitskoj Rivi. Smatraju da je javnost mogla reagirati i ranije. Spominju se slučajevi paleži kombija mladih hajdukovaca, nedavno premlaćivanje vaterpolista Gusara od strane igrača Partizana te najnoviji slučaj, kao svojevrsni dobrodošli as iz rukava, skakanje petnaestak funcuta po glavi torcidaša. Administratori facebook stranice Hajdučke vijesti, koju prati 60 000 ljudi, se pitaju “zar postoje općenito slučajevi da možeš mirno šetati u opremi rivala u tuđem gradu ako nisi spreman na posljedice? Nevjerojatno koliko ljudi to ne shvaća. Igrači uvijek, ali baš uvijek na ovakvim gostovanjima budu u hotelu i čekaju utakmicu, ali nekoliko “hrabrih” je bilo previše glupo i moguće htjelo namjerno provocirati…”. U prijevodu – jebo te pas, pa al ti nije jasno da se još uvik mrzimo?!

Pretpostavljam da bi torcidaši najviše voljeli, pošto dosad navijači, po njihovoj procjeni, nisu dovoljno prozivani za nasilje, da se (upotrijebit ću pojam koji oni vole koristiti) vječni (?!) dušebrižnici i moralisti trajno okane komentiranja i zašute jednom zauvijek. Smatraju da trenutak u kojem pripadnici njihovih redova izvrše međunarodni incident nije adekvatan za propitkivanje količine nataložene mržnje ili apatije prema istoj u određenim slojevima hrvatskog društva. Ili su spremni prihvatiti i pridužiti se osudi tek kad možda smrtno nastrada netko iz njihovih redova? Jeste li stvarno spremni na takvu žrtvu?! I da li je za vas to uopće žrtva?!

2. TORCIDU SE PROZIVA SAMO KAD SE DOGODI NEŠTO LOŠE

Pa, dragi moji prijatelji iz Torcide, dobrodošli u 21. stoljeće! Kamere su svugdje, internet objavljuje vijesti gotovo instantno, a mainstream mediji žude za senzacionalizmom! Zašto medije prožimaju pretežito loše vijesti? Jer će ljudi prije kliknuti na “Goloruki torcidaš jebao majku golobradim purgerima ” nego “Nova humanitarna akcija Torcide”. Društvo (je pokvareno i) žudi za “negativnim” vijestima. Get over it.

Torcida organizira hvale vrijedne akcije. Pomažu prilikom vremenskih nepogoda lokalnom stanovništvu, daruju obitelji siromašnijeg imovinskog stanja i ostvaruju snove djeci sa posebnim potrebama. Mnogo udruga i političara bi se moglo i trebalo ugledati na ovaj segment torcidinog aktivizma. Ali onda dođe jedan divljački napad i… padne sve u vodu? Možda. A možda i ne.

Kad bi Torcida, na svojoj najvišoj instanci, kategorički i izričito osudila huliganizme iz svojih redova, a taj šljam (šljam!!!) zauvijek prognala sa stadiona, iz svojih redova i surađivala sa policijom oko dovođenja istih u ruke (kakvog – takvog) zakona – pobrala bi velike i nesmiljene simpatije javnosti kao i poštovanje policije.  Nažalost, bojim se da današnje vodstvo bilokoje navijačke skupine nije sposobno biti dovoljno pametno, dalekovidno i uistinu časno i ponosno za obaviti takvu čistku u svojim redovima.  Zašto “uistinu časno i ponosno”? Jer osnovnoškolske floskule “sa policijom nema suradnje” ili “ne cinikaje se ni smrtnog neprijatelja “ su obilježja infantilnih i kratkovidnih ličnosti. Ili mafije. A možemo biti i potpuno iskreni pa ići do kraja sa definicijom navijačkih skupina, a to su – ulična bratstva.

3. NEJEDNAK TRETMAN HAJDUKA/TORCIDE I OSTALIH

Ističu se različite presude i osude u slučaju Splićana i ostatka države. Između ostalog “izbijanje oka policajcu” od strane BBB-a i “otkinut prst vatrogascu” ispod poljudskog sjevera. Obe ozlijede su prouzrokovane bacanjem tzv. topovskog udara. Navodno je Dinamo dobio minimalnu, a Hajduk maksimalnu kaznu.

Koliko god nepravda ovog tipa može biti iritantna – sakaćenje čovjeka koji samo obavlja svoj posao je svakako ono na što bi se trebalo fokusirati u ovom slučaju. A ne, štajaznam, nastaviti bacati topovske udare na gotovo svakoj utakmici. Hajduk ima svoju pravnu službu i neka se oni bave saniranjem kazni prouzrokovanih nedjelima (!) svoje navijačke skupine.

4. FRUSTRACIJA IZAZVANA NEFUNKCIONIRANJEM SUDSTVA

Ovo nam je svima blisko i lako razumljivo. Štoviše, sa ovom problematikom liježemo i budimo se bili mi dio Torcide, BBB-a, Armade ili sestri karmelićanki. Ok, možda je krivi primjer ovo sa sestrama…

Ova, nazovi “država”, je odavno okaljala svoju neovisnost, devastirala ekonomiju, uzdigla nekulturu i postavila podobne kradove (lapsus?) za stupove ustavno-pravnog poretka. Sudstvo ovdje nije neovisno kad su u pitanju plave kuverte, ali jest kad je u pitanju odgovornost narodu. Kad je neki sudac odgovarao za neku od niza svinjarija kojima svi zajedno svjedočimo u zemlji Hrvatića? Kad je izvršen značajniji pritisak na sudstvo radi očite trgovine moralom i vikendicama? Kad će taj topovski udar u sudnicu (figurativno,jel)?

Evo jedna novost, za one kojima to nisu rekli, ili stara istina, za one koji se dosad nisu bili spremni suočiti sa tim (a vjerojatno još uvijek nisu) – društvo koje vas je odgojilo da dižete desnicu na stadionu i urlate “UBIJ SRBINA!” je upravo ono isto društvo koje je odabralo i kreiralo sudstvo i državu u kojima danas uživate. To su ti isti očevi, isti djedovi, isti kumovi… Sad je pravo vrijeme da im zahvalite. Da pokrijete njihov crni Mercedes ružinim laticama – ili im platite kartu za autobus ako nemaju auto. Da poljubite sliku partizanskog generala iznad njihovog kreveta – ili im nabavite polovni madrac ako nemaju krevet. Imovinsko stanje vam,u svakom slučajuj, ovisi o tome jesu li se vaši prahadezeovci znali snaći u kaljuži koju su kreirali.

5. TORCIDA JE JEDINI OTPOR DRŽAVNOM SISTEMU

Do ove izjave sam došao nakon višesatnog rudarenja po klisuri ideala (torcidaši jako vole riječ “ideal”. Pretpostavljam da svaka sekta treba imati neki profani tj. uzvišeno – nedostižni element koji ujedinjuje svitu koja se skuplja pod njime. Nešto dovoljno neopipljivo da daje sljedbenicima opravdanje i hrabrost da idu u određene ekstreme). U ovom vjerovanju se sve smjernice i osjećaji pripadanja masi sastaju. Usudio bih se reći da je ovo jezgra Torcidinog kolektivnog ega.

“Ako padne Torcida past će i država.” Nisam siguran je li ovo konstatacija il svojevrsna, makar nesvjesna, prijetnja. U svakom slučaju, ova izjava sadrži dvije pogrešne pretpostavke. Prvo – (pre)snažni utjecaj navijačkih skupina na državu znači da je država već pala. Drugo – ako je Torcida ta koja će spasiti državu… jao si ga nama.

Vratimo se na početak, na premise. Svakako ne razumijem poriv i potrebu za bivanjem djelom “navijačkog pokreta” – niti mi nešto slično pada napamet! Iz Splita sam i navijam za Hajduk, ali nisam “pravi navijač”. Država nam je sranje (u smislu ustroja).

Dragi prijatelju Žare, zbog idućih par razloga pišem o svemu ovome:

1. Neću gledat skrštenih ruku kako primitivizam izjeda moj lipi Split.
2. Oću da mi dica odrastaju u tolerantnoj sredini. Oću da mi dica odrastaju u Splitu,
3. Ne želin da me moraš posjećivat u bolnici kad mene neko napadne na Rivi jer san “urbani jugoslaven”. Ili u Beogradu jer san “torcidaš”.
4. Torcida ima svoju snagu i tia bi da je usmjeri na prave stvari i boljitak društva.
5. Osjetia san da mi je moj prijatelj tia iskopat oči kad san mu se taka u Torcidu. Jel stvarno vridno toga? Jel stvarno vridno “nas”?

Ovo društvo je nekoć imalo ideale. Od nekih su nas oslobodili, a većinu su nam ukrali. Današnji ideali leže jedino u obitelji, prijateljima i u nama samima. U nikakvoj masi, ulici ni Ligi 10.

Jordan Peterson kaže: “Smisao života je pronaći najteži uteg koji možeš podići i nositi ga.”. Biti navijač je praviti se da nosiš nešto na leđima – samo da bi sebi opravdao što cijelo vrijeme gledaš u pod.