LIBERALNA KONTRAREVOLUCIJA GALOPIRA HRVATSKOM

Povezani članci

• Ni ja nisam vaš
• Viktor Ivančić: POD ZASTAVOM PATNIŠTVA
• Basara: Oslobodite palitelje ambasada, odmah!
• Kada pravda pobeđuje, nema gubitnika: SPECIJALNI SUD ZA OVK
• Friščić svjedok obrane podravkaša
• Potpuno nerazumijevanje svrhe suđenja za ratne zločine

Kucnuo je dakle trenutak odluke. Hrvatska je napokon saznala za koga je većinski glasala na nedavnim parlamentarnim izborima, te čemu se, i u političkom i u svakom drugom smislu, može nadati. Novi čelnik HDZ-a i mandatar za sastav nove vlade izvukao je svoje asove iz rukava, oduševivši istog trena hrvatske udbomasone, jugounitariste i briselske prišipetlje, dok se domoljubna i katolička Hrvatska našla na apaurinima. Premda bi trebala prijeći u stanje najviše borbena gotovosti. Jer ugrožene su sve najvažnije tekovine konzervativne revolucije!

Piše: Zdenko Kremer

Umjesto da najagilnijem i narodu najomiljenjem ministru iz prošlog saziva vlade Z(DS) Hasanbegoviću omogući nastavak njegovog predanog rada na profiliranju novoga smjera hrvatske kulturne politike, Plenković ga je zamijenio zloglasnom Ninom Obuljen. Na mjesto ministrice za demografiju, obitelj i socijalna pitanja umjesto Željke Markić došla je potpuno nepoznata Nada Murganić. Za ministra znanosti i obrazovanja umjesto generala Željka Glasnovića postavljen je dr. Pavo Barišić uz kojega se veže veći broj afera. Premda je svima jasno da hrvatsko visoko obrazovanje, baš kao i našu kulturu ili pak demografiju, zbog stanja kojemu se oni nalaze već duže vrijeme, može voditi jedino čvrsta ruka, pri čemu je karakter ratnog zapovjednika gardijske brigade posebno poželjan. Na eventualne prigovore jugokomunističkih i udbomasonskih zlobnika kako general Glasnović zbog nedostatne stručne spreme nije prikladan za čelno mjesto u resoru znanosti i obrazovanja, mogli bismo se samo ironično nasmijati – sasvim je naime očito da bi Glasnoviću trebalo dodijeliti doktorat iz političke filozofije i sociologije već i za njegovu vrlo suptilnu analizu stanja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu objavljenu u dnevnom tisku i na društvenim mrežama pred nešto više od mjesec dana, a kamoli za mnoge druge njegove zasluge u ratu i poraću – ali je problem u tome što doktorate u nas, kao što svi znamo, ljudima dijeli ista ona udbokomunistička klika koju Glasnović uporno pokušava raskrinkati. Ako bismo htjeli ići u detalje, mogli bismo napomenuti kako je Glasnovića zapravo trebalo proglasiti ministrom znanosti i visokog obrazovanja, dok je resor bogoštovlja i nastave trebalo odvojiti, te formirati posebno ministarstvo na čije bi čelo najprikladne bilo postaviti dr. Zdravka Tomca, koji usprkos godinama još uvijek nije za bacanje. Nažalost, ovo je tek pitanje za budućnost, zasad veoma neizvjesnu, u kojoj bi se lako moglo desiti da ako ne svi, onda barem neki članovi Plenkovićevog orkestra – posebice njegova prva violina, Dubrovkinja Nina – prije reda odsviraju svoju dionicu.

Međutim, treba priznati ovakav rasplet zasad nije na vidiku i da je liberalna kontrarevolucija ovdje u Hrvatskoj trenutačno u punom zamahu. Nakon izjava nekih čelnika nove vlade, čini se da aktivnosti poduzete s ciljem zakonskog ukidanja prava na pobačaj nemaju, barem u ovom trenutku, mnogo izgleda. Upitno je čak hoće li se uspjeti osigurati tek djelomična zaštita prava na život nerođenih kakvu recimo propisuju uljuđena zakonodavstva katoličke Poljske ili Irske, a kamoli da će se pobačaj zakonski u potpunosti kriminalizirati. Jasno je također kako je nastavak procesa klerikalizacije hrvatskog obrazovanja danas krajnje upitan, baš kao i nastavak nedavno započete preobrazbe zagrebačkog Filozofskog fakulteta iz udbokomunističkog obrazovnog inkubatora u jedno uzorito filozofsko-teološko učilište poput onih što postoje u svim pristojnim zemljama kakva je primjerice Vatikan. Zabrinjavajuće je i to što novi ministar vanjskih poslova najavljuje zatopljavanje odnosa sa Srbijom i podršku procesu njihovog pridruživanja Evropskoj Uniji, neovisno o Hrvatskim interesima u bilateralnim odnosima dviju zemalja, dok istovremeno o približavanju zemljama Višegradske skupine nema ni riječi. Možda još i više zabrinjava nanazočnost novih hrvatskih čelnika na ceremoniji prijenosa kostiju žrtava iz Hude Jame na groblje u Mariboru, 3. listopada o.g. kao i činjenica da spomenuta gospoda i inače ne pokazuje spomena vrijedan senzibilitet prema hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, kao ni prema žrtvama Domovinskog rata. Da ne spominjemo još i priču s uvrštavanjem Srba u nadzorne odbore po nekakvim “nacionalnim kvotama”, odgodu proglašenja ZERP-a kao i mnoge druge sitnije smicalice naše nove vlasti.

Uistinu nije danas lako domoljubnoj i katoličkoj Hrvatskoj, s Plenkovićem na čelu hrvatske Vlade, s Obuljenkom u fotelji ministrice kulture, s Pupovcem u Hrvatskom saboru i njegovim Odborima, s Hribarom kao ravnateljem HAVC-a, s Hasanbegovićem u straničkoj oporbi, s nedovoljno agilnim kardinalom Bozanićem, sa Željkom Markić na marginama političkog života itd, itd. Kad se tomu doda još i nepovoljna  vanjskopolitička situacija – s Orbanom koji gasi Inine rafinerije, s Merkelicom koja ne mijenja svoju imigrantsku politiku, s Marinom Le Pen u oporbi, sa slabim izgledima za pobjedu Donalda Trumpa na predstojećim izborima u SAD-u, s nepouzdanim Papom na Svetoj Stolici, tada izgledi hrvatske konzervativne revolucije, kao i ukupna naša naglašenodesna perspektiva postaju još mračnijima.

I što da se sada radi? Čini se da u ovom trenutku preostaje jedino medijska borba putem neovisnih internetskih portala koji će hrvatsku javnost neprestano upozoravati na užase galopirajuće liberalne kontrarevolucije koju provode briselski agenti i podanici Novog svjetskog poretka, ukazivati kako u novonastalim okolnostima neprijatelji Hrvatske ponovno podižu glave kujući planove o nekoj novoj Jugoslaviji ili barem čvrstom regionalnom povezivanju, naglašavati ideološku nepodobnost većine visokopozicioniranih aktera nove hrvatske vlasti koji možda čak nisu niti praktični vjernici – katolici, a kamoli da bi katoličanstvo (onakvo kakvim ga shvaćaju “konzervativni revolucionari”) pretočili u vlastitu političku praksu, zasipati internetski univerzum slikama poderanih HDZ-ovih iskaznica ne bi li se tako i druge članove ove stranke nagnalo da učine to isto. I iščekivati loše rezultate na nekim novim izborima, recimo onim lokalnim koji dolaze za nešto više od pola godine ili kakvu veću aferu, poput eventualnog zatvaranje Ininih proizvodnih pogona kao priliku za udar na Vladu ili kakav unutarstranački obračun kojim bi se HDZ vratio na putove stare slave. Pa zatim s novim čelnikom, recimo Hasanbegovićem, Glasnovićem ili pak mladom i nadobudnom Brunom Esih kao novom Kolindom, ali nacionalno osviještenom bez ikakve zadrške te lišenom nepotrebnog inozemnog pedigrea, ponoviti iskustvo tuđmanizma, baš onako kako je to poželio i Karamarko, krećući ispočetka, od devedesete, ali sada sa s vanjskim dugom od 57 milijardi eura umjesto 5 milijardi dolara, javnim dugom od oko 280 milijardi kuna, devastiranom privredom, poljoprivredom koja ne zadovoljava ni polovicu hrvatskih potreba za hranom, mladima koji gledaju prvu priliku da zbrišu preko granice, umirovljenicima koji nemaju ni za osnovne životne potrebe, sa dvadesetak posto stanovništva koje živi u siromaštvu, te manjkom od preko deset posto u ukupnoj populaciji zemlje.

Pa tko preživi i taj mandat – pričat će.