Papci i u federalnom parlamentu

Povezani članci

• Nova bitka
• Sjećanje na Dubravka Lovrenovića – Braudelovo odijelo
• Tužilaštvo BiH podignulo optužnicu protiv Miralem Macića ubice iz Bradine
• GOLI OTOK NIJE JASENOVAC
• Slobodan Antonić je diler ideološkog opijuma
• Obilježavanje Međunarodnog dana mira širom BiH

Pomoć Evropske komisije, istina, ne treba pribijati na križ. Ali, istina je i to da je interes kapitala, krupnog međunarodnog posebice, i njoj ispred interesa bh. radnika.

Piše:Slavo Kukić

Ono što mi ovih dana dođe do ušiju ne mogu a da ne podijelim s javnošću – a tiče se nedavnog verbalnog okršaja jednog od dragih mi prijatelja s „nacionalno svjesnim“ mu kafe-jaranima. Iako, ni on sam, što se te sorte svijesti tiče, nije mačji kašalj – em je bivši sjemeništarac, em je zbog hrvatske ideje i osobno osjetio „čari“ Golog otoka. No, „nacionalno svjesnim“ jaranima je, usprkos svemu, i dalje sumnjiv. Jer eto, njegovi ih današnji sudovi frustriraju. I zbog njih ga, jada mi se, nedavno pitaše je li to on danas lijevi? Jesam, uzvrati im, ali nikako da u tome stignem Isusa. A jeli, nastavljaju ga provocirati, jugofil? Da, ne ostade im dužan ni na to, ali puno manje od Strossmayera ili, recimo, našeg hercegovačkog fra Dominika Mandića. A jeli, ne daj Bože, protiv bezbožnoga klera? Jesam, uzvrati moj hercegovački „provokator“, ali ni blizu koliko su protiv bili Starčević, Radić, Maček ili, primjerice, Gotovac. I tu je vrag odnio šalu. Kafe-jarane moga hercegovačkog druga je sve to gotovo pa konsterniralo – toliko da jedan od njih nije izdržao a da naglas ne izusti kako bi mu, bez obzira na golgotu koju u prošlosti prođe, dobro došao još jedan golootočki tretman.

Zašto sve ovo ispričah? Zato jer verbalni okršaj moga hercegovačkog druga zorno svjedoči dokle je pomračenje uma već danas stiglo. Nisi li u kolektivističkoj, i uopće u dominantnoj ideološkoj matrici, prebijanje na križ je najmanje čemu se imaš nadati. To sam, uostalom, u ekstremno surovoj formi i sam iskusio, a u nešto blažoj varijanti prati me i dan-danas. Ali kako, ako ti je savjest makar malo dio karaktera, zatvoriti oči pred onim što te okružuje. Već neko vrijeme se, primjerice, nagonim progovoriti o stotinu dana federalne vlade – i svaki me put onemogući nešto što mi se u tom momentu učini prečim. No, najnoviji paket, s kojim vlada iziđe pred parlament, mogućnost daljeg odgađanja definitivno isključuje.

Prve mjesece nove federalne vlade se, dakako, pokušalo predstaviti na način koji joj ne priliči – da svjedoče o timu koji zna što hoće, i kojem treba vjerovati. Nepristrane analize je, nažalost, prikazuju u sasvim drugom svijetlu – njezini prvi mjeseci su krunski dokaz da su građani još jednom izigrani. Ta vlada, uostalom, ne samo da u prvih stotinu dana svoga života ništa nije uradila nego se, naprotiv, zbog nepomirljivih razlika između onih koji je tvore, u istom sastavu toliko nije uspjela niti održati.

Ali, to nije i najvažnije. Mnogo bitniji je, naime, neodgovoran odnos prema dijelu zemlje kojim vlada upravlja. Budući im, zbog neizvršavanja dobivenih naloga, zatvoriše pipe Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, njezini prvi ljudi k’o od šale obznaniše kako će nedostajuća sredstva u federalnom proračunu nadoknaditi zaduživanjem kod komercijalnih banaka – po uvjetima, dakle, koji Federaciju samo vuku dublje u provaliju.

Ni to, međutim, nije najgore. Početak mandata federalne vlade obilježen je i beskrupuloznim kršenjem zakona. Prisjetimo se samo nezakonitih imenovanja nadzornih odbora i uprava javnih poduzeća, zbog kojih je premijer „počašćen“ čak i kaznenim prijavama u Elektroprivredi HZ HB – a isključiti ne treba ni nove, iz drugih gospodarskih subjekata.

Zbog svega toga u federalnom parlamentu je pokrenut i postupak glasovanja o povjerenju timu aktualnog premijera. Do njega, međutim, neće doći – ili će doći kada dvojcu SDA-HDZ bude odgovaralo. A to se može dogoditi od sada do kraja mandata. Zašto – i kako je, uopće, takvo što moguće? Pa, odgovor je jednostavan – jer tu vrstu političkih „driblinga“ omogućuje ustav ovog dijela zemlje. Ali, reći će netko, zašto se takav ustav ne mijenja? Opet jednostavna priča – jer promjena koja tu vrstu nelogičnosti omogućuje ne odgovara onima koji su zaslužni za sve što u zadnjih četvrt stoljeća svi zajedno prođosmo. Opet, dakle, dvojcu kojeg izustih.

Stotinu dana mandata federalne vlade – pa, ako već hoćete, poneki tjedan i iznad toga – obilježi, na koncu, i paket reformskih zakona, Zakon o radu prije svega. Protiv takvog paketa, priznajem, ni sam nemam ništa. Moguće je, istina, problematizirati poneka od njegovih rješenja, ne i orijentaciju u cjelini. Uostalom, ovoj su zemlji, želi li na „zelenu granu“, već odavna neophodni carski rezovi.

Generalna orijentacija, dakle, nije upitna. Ali, problematičan jeste pristup kojeg se primijeni. U takve društvene zaokrete, naime, sve da zakoni to i omogućuju, nije uputno ići bez konsenzusa onih kojih se promjene tiču. A reformski paket na tome ne počiva. Jer, iz kreiranja Zakona o radu je, to se prethodnih dana moglo vidjeti i iz aviona, sindikat potpuno isključen – i do njegovih krajnjih rješenja se došlo respektom isključivo interesa kapitala.

U prilog tome, uostalom, govore i dva detalja. Prvi je nepodijeljena potpora zakonu Unije poslodavaca. A oni su tek jedan od partnera u socijalnom dijalogu, onaj što nastupa u ime kapitala. I vlada mu, a i federalni parlament, ne bi smjeli dati nimalo veće značenje nego i sindikatu, partneru koji nastupa u ime rada. Drugi se detalj tiče priznanja i samog federalnog premijera da reformski paket nije plod pameti federalne vlade i njezinih službi. Reformski paket je, prizna nedavno Novalić – koji je, ne zaboravimo ni to, na premijersku poziciju došao kao član Unije poslodavaca – „vlasništvo Evropske komisije“, a on i njegovi suradnici samo su sudionici na okruglim stolovima koje je Evropska komisija i organizirala.

Pomoć Evropske komisije, istina, ne treba pribijati na križ. Ali, istina je i to da je interes kapitala, krupnog međunarodnog posebice, i njoj ispred interesa bh. radnika. I stoga je u čitav proces bila neuobičajeno duboko involvirana – ponekad i na način koji izlazi izvan okvira dopuštenog ponašanja u jednoj suverenoj zemlji. Prisjetimo se samo izjave šefa Delegacije EU kako je zapošljavanje u BiH preskupo – a ona, ako dobro razumijem, u sebi sadrži i poruku o masovnom otpuštanju radnika kao nečem što se podrazumijeva. Ili, recimo, izjave kako je stari zakon ostatak titoizma – zbog koje bi mu svaka zemlja koja iole drži do sebe pokazala put preko vlastite državne granice, i to u jednom smjeru. A takvih izjava smo se zadnjih tjedana mogli naslušati do mile volje. Zašto? Zato jer je novi zakon interes krupnog međunarodnog kapitala, onog iz zemalja Evropske unije, ali i onog preko Atlantika.

Zbog svega toga reformski je paket ostao i bez političkog konsenzusa – a, zbog interesa zemlje mudra bi vlast učinila sve da ga osigura. Ova, nažalost, s tim ciljem ni prstom nije mrdnula. Zadovoljila se, naprotiv, isključivo zakonom brojeva. A to bi joj se moglo vratiti kao bumerang – i to, živi bili pa vidjeli, već na predstojećim općinskim izborima. To joj je, uostalom, nakon usvajanja zakona u parlamentu poručio i sindikat.

Reformski paket, međutim, na površinu izbaci i još dva, iz analitičke perspektive krajnje indikativna detalja. Jedan se tiče logike vlasti prema medijima. Od sarajevskih kolega, koji su centru informacija bliže no ja, saznah da su ljudi iz vrha SDA stotinama tisuća maraka, konvertibilnih dakako, „šamarali“ neke od sarajevskih televizija, ali i najjačih sarajevskih portala kako bi o reformskom paketu govorili i pisali afirmativno. I to se dosta zorno dalo i vidjeti. Neki od njih su išli i tako daleko da su primijenili logiku koja je imanentna najautoritarnijim režimima – da su objavljivali čak i pojedinačne potpore Novaliću i njegovoj istrajnosti da zakon ugleda svjetlost dana. Ne primijetih, međutim, da podanička medijska logika naiđe i na osudu. A ona, pošteno govoreći, puno više pristaje Sjevernoj Koreji nego zemlji koja bi htjela biti demokratska.

Na koncu, karakteristično je ponašanje i političkih partija u parlamentu. Sve one će ga, razumije se, braniti principima – ja ovakvim, ja onakvim. Kad se, međutim, zaviri ispod demagoških floskula, ostaje jad i tuga. Ne radi se, dakako, o jadu i tuzi samo jedne partije. Mogao bih govoriti i o Našoj stranci – i o ASDA. Ali, prostor mi ne dopušta.

Kako, međutim, zažmiriti pred onim što učini Bosanska patriotska stranka – kojoj je za promjenu odnosa prema čitavom paketu bila dovoljna i deklaracija kojom se zadovoljava sujeta njezina lidera u odnosu na obiteljsku tragediju koju je, na nesreću, bio prisiljen preživjeti. Uz najiskrenije ljudsko suosjećanje, međutim, pitanje je koliko u životu ozbiljne partije osobna tragedija smije biti i uteg na vagi temeljnih političkih stavova i opredjeljenja. Ako se to, ipak, dogodi, teško je o takvoj partiji govoriti i kao bosanskoj i kao patriotskoj. Umjesto toga, puno bolje joj pristaju epiteti poput onog „ljudski jad i bijeda“.

Ili, kako ignorirati ponašanje HDZ 1990, partije čiji se lider pretrže objašnjavajući kako je europejac bez ostatka – i da mu ni na kraj pameti nije pomisao da bude bilo čiji prirepak. A onda, ipak, u Domu naroda bude prevaga usvajanju zakona. Čovjek će mi, znam, pojasniti kako to nema veze s prirepaškom logikom nego s evropskom orijentacijom i njega i partije kojom kormilari. Dobro. Ali, zašto onda zastupnici te iste stranke u zastupničkom domu glasuju protiv istog zakona? I kako to razumjeti? Ako mu je problem, mogu mu i sam pomoći. U Domu naroda je nedostajala jedna ruka, u Zastupničkom nije. I zato se, evropske orijentacije ili sam on zna čega drugog radi, glasom „za“ u Domu naroda pomoći htjelo zakon pogurati. S druge strane, glas „protiv“ iz centara koji gabarite vrlom europejcu određuju dopušten je u Zastupničkom domu – gdje je dovoljan broj ruku osiguran i bez njega. A time mu je, onda, stvoren prostor za političko dodvoravanje neuku svijetu. Kao eto, njegovi ljudi nisu spremni podržati zakon koji je protiv interesa malog čovjeka. Jad i tuga.

Mogu, da zaključim, gospoda „lideri“ pojašnjavati što im volja. Ali, u lokani politički rječnik uveden je termin koji im, bilo im pravo ili krivo, najbolje pristaje – papci. Uz dodatak, ne banjalučki nego federalni. I njemu se, što se mene tiče, baš ništa ne treba dodavati. Jer, sam za sebe je i više nego dovoljan.