2016. – godina izazova i strahova

Autor/ica 👤tačno.net 6.1.2016. u 14:43

Povezani članci

Dolaskom na vlast SDA-HDZ dvojca prije godinu i kusur briga za „najviše“ ciljeve – sve do posljednjega i Hrvata i Bošnjaka – postaje dio svakodnevne javne komunikacije i na prostoru Federacije.

Piše: Slavo Kukić

Godinu koju ispratismo, sudi li se po ocjenama bruxelesske birokracije, obilježiše redom pozitivni trendovi. Samo, ispade, tako treba nastaviti, i istim tempom dakako, i vrata EU su širom otvorena. Ne kažu istina, što to u 2015. godini bijaše pozitivno i kako bi trebalo nastaviti. Ali, ruku na srce, to i nije neophodno. Jer, tko iole detaljnije prati bosanskohercegovačku društvenu i politički zbilju, i trendove koji ih tijekom tek prohujale godine obilježiše, zna da se ocjene evropske administracije ne temelje na ozbiljnim pokazateljima. I da su stvarni pokazatelji krajnje upozoravajući, takvi da ne daju nimalo razloga za miran san. Jer, BiH je godinu završila s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Evropi, s razinom kriminala i korupcije kakve u Evropi nema, s demografskim odlijevanjem stanovništva, mlada i obrazovana posebice, koje izaziva brigu kod svakog normalna.

Nažalost, time još uvijek nije udareno i dno. U godini čiji miris tek osjećamo, sasvim suprotno, uzlazna putanja apostrofiranih negativnih trendova bi se mogla i nastaviti, možda i nešto strmijom putanjom od prošlogodišnje. Jer, sve upućuje da bi udar na profesionalno sudstvo i tužiteljstvo, i policiju dakako, mogao biti radikalniji i od prošlogodišnjega – a bez njih nema ni uspješne borbe protiv društvenih zala koji svaku zemlju vuku u još dublji ponor.

Ta vrsta udara, međutim, podrazumijeva još jedan – udar na opoziciju, i političku i sindikalnu. S njim je, na izvjestan način, ispraćena i prethodna godina. U Narodnoj skupštini RS-a je, uostalom, svatko mogao vidjeti što se sve događalo prvom sindikalcu ovog entiteta. Sa slobodom sindikalnog organiziranja i djelovanja to, pravo govoreći, i nema neke veze.

Štošta prije toga se, doduše, nije moglo vidjeti. Ali, moglo se pročitati. Moglo se, recimo, pročitati upozorenje, koje radništvu ovog dijela BiH uputi predsjednik RS-a. Ostanite, poruči im Dodik, mirni i ostanite kod kuće. Kako to razumjeti? Što se, recimo, mene tiče, u Dodikovoj poruci prepoznah prijetnju kako bi se radništvu, ne ostane li kod kuće i odluči li se priključiti sindikalnim prosvjedima, moglo događati i ono što samo nije moglo pretpostaviti.

Uostalom, da mogućnost takvog razvoja događaja postoji upozoravali su i neki drugi detalji – među njima, ako je središnjici entitetskog sindikata vjerovati, i činjenica da je policija RS-a bez naloga upadala u urede i kuće sindikalaca, da je od njih tražila informacije u vezi sa sindikalnim prosvjedom, „prijateljski“ im savjetovala da, žele li sebi dobro, od najavljenih sindikalnih mjera odustanu i slično.

Udaru režima izvrgnuta je i politička opozicija. Prvi čovjek SDS-a, recimo, u božićno vrijeme izvijesti javnost da je ozbiljnu prijetnju dobio od prvog čovjeka izvršne vlasti entiteta – i da ga ona podsjeti na dobojsko ubojstvo podpredsjednika ove stranke prije šest-sedam godina.

Na isteku godine iskazana nervoza vlasti manjeg entiteta se, istina, može tumačiti i kao rezultat trenutačnog nesnalaženja. Ali, može ju se tumačiti i kao odlučnost da se onemogući sve što bi moglo biti uvod u njezin kraj. Ako je, pak, po srijedi to, isti ili još nervozniji odnos prema opoziciji mogao bi obilježiti i godinu u kojoj jesmo. A to, onda, znači sve učestalije upade i u urede i u kuće sindikalnih aktivista, sve drskiji odnos prema najisturenijim sindikalnim liderima, sve otvoreniju represiju prema sindikalnom članstvu, sve manifestniji progon političkih neistomišljenika pa i, zatreba li, zabranu političkih partija.

S druge strane, u tekućoj je godini gotovo pa nemoguće predviđati stišavanje nacionalističkog balahanja. Što se, naime, Dodika tiče, ono je konstanta njegova stila vladanja zadnjih desetak godina. Ali, dolaskom na vlast SDA-HDZ dvojca prije godinu i kusur briga za „najviše“ ciljeve – sve do posljednjega i Hrvata i Bošnjaka – postaje dio svakodnevne javne komunikacije i na prostoru Federacije.

Uobičajilo se, istina, upirati prstom na Čovića i njegove. Nije da oni to nisu i zaslužili. Sasvim suprotno, priča o ugroženosti ne jenjava čak ni u situaciji kada imaju apsolutnu kontrolu političkih i društvenih procesa – i u Federaciji i na razini čitave države. Ne jenjava, potom, ni usprkos činjenici da su državnomu kapitalu ponovo uspjeli povratiti nacionalni predznak. Ne jenjava, na koncu, ni u situaciji kada bošnjački duet Izetbegović-Radončić javnost testira najavama da treći entitet nije bauk nego, sasvim suprotno, uvjet da se Hrvati u BiH osjećaju svojima na svome.

Ta vrsta izluđivanja će se, procjenjujem, nastaviti i u godini u koju tek zakoračismo. I biti će, da se ne lažemo, doprinos sve uvjerljivijem osjećaju kako se ne nalazimo u 2016. nego, naprotiv, u 1990-1991. godini. Ali, istina je i to, takav se osjećaj neće imati zahvaljivati samo hadezeovoj „brizi“ za Hrvate nego i odlučnosti „zaštitnika“ bošnjačkih interesa da „raj na zemlji“ osiguraju vlastitim suplemenicima. U prilog tome, uostalom, govore i neki od detalja s kraja godine iza nas.

Na samom isteku godine, recimo, još uvijek prvi u Bošnjaka od vlastitog stranačkog podmlatka zatraži da budu jaki i da završe politički maraton kojeg SDA započe. Kakav politički maraton? Nešto od toga, na susretu s Asocijacijom mladih SDA njihov lider izgovori – nešto, međutim, barem za sada, baš kao što mu je i otac činio, prešuti.

Zadatak im je, veli „da brane vjeru, da se bore za pravu vjeru jer jedino tako uspjeti“. Što to znači – i u čemu bi to, braneći „pravu“ vjeru, trebali uspjeti? Izetbegović junior to, istina, nije izgovorio – a što je mislio samo on zna. Na „pravu“ je vjeru, međutim, mislio i babo mu pišući Islamsku deklaraciju i razmišljajući kako se Bošnjaci, u to vrijeme Muslimani, imaju ponašati na jedan način dok ih je ispod 50%, a na sasvim drugi kada tu magičnu granicu savladaju.

Spadaju li, potom, u „pravu“ vjeru i svi teroristički čini u „ime Allaha“ nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma? Ako je po odnosu „juniora“ prema njima suditi – da. Jer, ni on ni stranka kojoj je na čelu prethodnih dvadeset godina nisu pokazivali ni trunku odlučnosti da se kukolja u vlastitim redovima jednom za svagda oslobode. Naprotiv, branili su ga – kad’ ovako, kad’ onako. A, ako je po juniorovom popovanju Asocijaciji mladih SDA suditi, od toga odustati neće ni u godini pred nama. Dapače, istrajavanje na Alijinu putu i „prava vjera“ su cilj od koga, tako ispade, ne treba odustajati.

U uvjetima takvih poruka, drugim riječima, i tu je Dodik u pravu, nerealno je govoriti i o evropskome putu i o evropskoj budućnosti – a i o budućnosti BiH kao države i društva slobodnih i ravnopravnih ljudi i naroda.

Sve u svemu, ovoj zemlji ni u godini u koju zagazi neće cvjetati ruže. Naprotiv. Nije uputno plašiti narod, ali tijekom nje bi mogao početi žaliti za onom koju isprati uzdasima „ne ponovilo se“. Hoće li, međutim, sve to vidjeti i međunarodni centri moći – bruxelesska birokracija prije svega? Ili će izvještajima poput posljednjega i dalje davati do znanja kako smo na pravom putu? I kako istim smjerom trebamo nastaviti – do konačnoga rasturanja vlastite nam zemlje?

Sačekajmo i to. Iako, zabluda je od bilo koga, pa taman i sveti Petar bio, očekivati da ti sređuje stanje u vlastitoj kući. Jer, to je isključivo tvoj posao – i tvoja briga dakako. I dvije te volje – hoćeš ga sređivati ili život sebi i vlastitim ukućanima dodatno zagorčavati. A „branitelji“ naših kolektivnih interesa su ovom potonjem puno skloniji. I siguran sam, od te filozofije neće odustajati ni u slijedećih 365 dana.