20 godina državnosti ili šizofrenija na hrvatski način

Povezani članci

• Aluminijski brod tone sve dublje, do luke spasa
• Tomislav Jakić: MI I ONI
• Dodik tražio da BiH bude neutralna po pitanju Ukrajine, Komšić i Džaferović odbili
• Boli guza …(Haško suočenje Mladića i Karadžića)
• Političke partije u RS već krše Izborni zakon, CIK ne reaguje
• Predrag Kojović upozorio Europske liberale: Čovićev izborni zakon je etnička podjela BiH

Hrvatska će na dan izlaska ovog teksta proslaviti 20 godina državnosti. Taj blagdan u našoj javnosti obično nije popraćen javnom euforijom kakva je povodom takvih obljetnica uobičajena u većini zemalja iz barem dva razloga. Kao prvo, po pitanju tog blagdana u javnosti postoji zbrka, jer se Dan državnosti do 2001. obilježavao 30. svibnja, što je godišnjica konstituiranja prvog parlamenta s HDZ-ovom većinom. Vladi Ivice Račana se taj datum činio previše stranački obojen, pa su blagdan premjestili na godišnjicu odluke Sabora o samostalnosti RH. Paralelno sa zbrkom oko Dana državnosti, 8. listopad se obilježava kao Dan neovisnosti, što je godišnjica službenog prekidanja veza sa dotadašnjom SFRJ. To nas je dovelo do toga da većina ljudi ni ne zna kad se što slavi. Drugi razlog izostanka pompe je vjerojatno i to što je sve manje ljudi istinski zadovoljno ovom državom. Ne bih se na to ni osvrtao, da ovaj tjedan Ivo Josipović nije u kontekstu završetka pregovora s EU izjavio da je “Hrvatska jedna uspješna priča”. To me je potaklo da se pozabavim pitanjem koliko je ta izjava utemeljena.

Razmišljajući u tom pravcu primijetio sam da hrvatsko društvo, pomalo šizofreno, funkcionira na dvije potpuno odvojene razine, od kojih politički vrh države registrira samo jednu. Jedna razina je “europski put Hrvatske”, koji se navodi kao dokaz da smo u razvoju dosegli barem europski prosjek, a druga je stvarno stanje u društvu, kojim se nitko sustavno ne bavi već godinama. Ako ulazak u EU uzmemo kao jedini i najvažniji kriterij uspješnosti Hrvatske kao države, onda je Josipovićeva izjava sigurno točna. Treba međutim imati na umu da je proces ulaska u EU uglavnom formalne prirode, i u puno segmenata nema nikakve veze sa stvarnim uvjetima života u ovoj zemlji. Ima to i svojih sadržajnih implikacija, postoje segmenti u kojima je Hrvatska danas neosporno naprednija nego prije 10 ili 15 godina, prvenstveno zahvaljujući nekim europskim reformama, ali to su parcijalne stvari koje ne mijenjaju opći dojam. Većinu europskih uvjeta je ipak moguće ispuniti mrtvim slovima na papiru, ili nekim ustupcima koji ne utječu na život građana ove zemlje. Zato ću ovdje promotriti neke stvari koje državnom vrhu uporno promiču, odnosno nekoliko segmenata po kojima se mjeri uspješnost svake države na svijetu:

1. Ekonomija – Broj nezaposlenih je trenutno negdje na razini onog s kraja 90ih kad je Tuđman skupa sa svojim režimom bio na samrti (dakle oko 330.000 sa sezonskim oscilacijama) i nema garancije da neće rasti. Još 80ak tisuća formalno zaposlenih ljudi ne dobiva plaću. Broj zaposlenih ljudi koji pune proračun je gotovo izjednačen s brojem umirovljenika koji ga prazne. Registriranih ratnih veterana ima dvostruko više nego što ih je realno bilo u ratu. Inozemni dug je udvostručen u odnosu na kraj 90ih. Gotovo sve banke i velika većina strateški bitnih kompanija je u stranom vlasništvu. Ne spadam u ljude koji misle da vlasnici svega u Hrvatskoj moraju biti isključivo Hrvati, ali gotovo kompletna rasprodaja nacionalne ekonomije je porazna za zemlju koja je pobjegla iz Jugoslavije između ostalog i zbog ekonomskog suvereniteta. To je prije svega pokazatelj nesposobnosti svih naših vlada koje nisu znale dovesti društvo do toga da samo nešto proizvodi, pa im je jedini način za krpanje proračunskih rupa bio rasprodaja vrijednosti stvorene u vrijeme Jugoslavije (namjerno izbjegavam patetičan termin “obiteljsko srebro”). Logična posljedica svega toga je činjenica da je ljudima koji završavaju fakultete glavni prioritet odlazak u inozemstvo, jer se ovdje do posla dolazi preko veze ili  po političkoj liniji. Ja sam doduše fizički još uvijek u Hrvatskoj, ali svoj jedini prihod ostvarujem pišući za crnogorski internet portal.

2. Promjenjivost vlasti – Postulat bez kojeg nema demokratskog društva i još jedan od nominalnih razloga zbog kojih smo pobjegli iz Jugoslavije. A onda smo bježeći od Jugoslavije došli do toga da je od 20 godina postojanja ove države HDZ na vlasti punih 17. Izgubili su vlast jedino u situaciji kad im je predsjednik stranke umro na dužnosti, a onda se druga promjena vlasti svela na povratak u “uobičajeno stanje” jer je HDZ na prvim slijedećim izborima opet imao živog i zdravog predsjednika. Sad je HDZ po drugi put u 20 godina doveo državu na prosjački štap, ali još uvijek imaju neke šanse za pobjedu i na idućim izborima. Iz toga slijedi zaključak da se u socijalističkoj Hrvatskoj vlast češće mijenjala putem unutarpartijskih provjetravanja, nego što se danas u demokraciji mijenja na izborima.

3. Legitimitet vlasti – Hrvatska je već 2 godine u nekoj vrsti politološkog izvanrednog stanja koje se sustavno ignorira. Ivo Josipović je trenutno jedina osoba u vrhu države koja ima neosporan legitimitet, jer je izabran izravno od građana. Legitimitet Vlade je čak i po samom tekstu Ustava nešto tanji, jer Vlada ne dobiva povjerenje izravno od građana, nego od parlamentarne većine koju građani izaberu. To u razvijenijim državama obvezuje svakog novog premijera da svoj legitimitet testira na izborima. Mi dvije godine imamo premijerku koja nikad u životu nije pobijedila na izborima, postavio ju je čovjek koji je trenutno u pritvoru zbog korupcije, a on je i odabrao više od pola njene vlade. 

4. Opća društvena klima – Iz Jugoslavije smo navodno pobjegli između ostalog i zato što nismo mogli živjeti u društvu u kojem je legalna samo jedna politička ideja, i jedan pristup društvenom životu. A onda smo dobili društvo u kojem je poželjno biti Hrvat, katolik i heteroseksualac, jer ako to slučajno niste, možete se naći u situaciji da vas kordon policije štiti od gnjevne većine (kao homoseksualce prošli tjedan u Splitu). Pluralizam je u ovom društvu mahom iskorišten za poticanje agresije između različitih interesnih i svjetonazorskih skupina, zato jer je jako malo ljudi radilo na sustavnom razvoju civilnog dijaloga.

5. Ispraznost politike – Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put čuo nekog hrvatskog političara iz bilo koje stranke da priča o nekom razvojnom projektu koji bi bio od interesa za ovo društvo. Politika nam se svodi na to da se ljevica i desnica međusobno optužuju za korupciju i gađaju kaznenim prijavama, kao da će bilo čiji odlazak u zatvor pridonijeti rješavanju nekog od egzistencijalnih problema ove zemlje.

Čak i na temelju ovog relativno površnog i kratkog popisa je moguće vidjeti da je Hrvatska daleko od uspješne priče. U Europu nas primaju zato što zadovoljavamo formalne uvjete, zato što smo rasprodajom velikih firmi pogodovali europskom krupnom kapitalu, i zato jer su svjesni da bi daljnje odgađanje samo pogoršalo stanje do razine koja nikom više ne bi odgovarala. A političari se hvataju za to, jer je to jedina stvar koja se može proglasiti nekakvim uspjehom.

e -balkan tekst prenosimo uz dozvolu autora