2 FILMA, 2 PORUKE, 2 AMERIKE

Povezani članci

• Putokaz
• U službi svoje domovine
• Anonymous za tacno.net: „Da, napast ćemo Facebook“
• Ljevak: “Odnos prema genocidu je pitanje ljudskosti a ne imena i porijekla”
• Slavo Kukić: Prekrajanje historije kao instrument udara na Bosnu i Hercegovinu
• Tražim beneficirani radni staž zbog RTRS-a

         Hrvatska je televizija nedavno u ciklusu filmova Franka Capre emitirala i njegov antologijski film „Gospodin Deeds ide u grad“ (Mr. Deeds goes to town). Riječ je o filmu snimljenom polovicom tridesetih godina prošloga stoljeća, s – već u ono vrijeme nespornom hollywoodskom zvijezdom – Garyem Cooperom u glavnoj ulozi. A koji mjesec prije toga ista je televizija prikazala i tzv. remake (ponovno snimljeni film na istu temu) s danas prilično popularnim Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi. No, da ne biste pogrešno zaključili: nećemo se baviti ni filmovima, ni filmskom umjetnošću. To je prepušteno kvalificiranijima. Ne, i ovdje je na jedan pomalo čudan, a ipak krajnje jasan, gotovo ogoljen način riječ o politici. Ista priča, snimljena u rasponu od nekih sedamdesetak godina nosi, naime, u svakoj verziji različitu poruku, zastupa različite filozofije, a one su odraz promjena što su se u navedenome razdoblju dogodile u Sjedinjenim Državama, a slijedom američkog globalnog utjecaja i u svijetu.

Piše: Tomislav Jakić

         Priča je gotovo banalna, čovjek bi rekao: prava filmska priča. Jednostavni momak iz provincijske zabiti koji se uzdržava pišući stihove za čestitke u raznim prigodama, sasvim neočekivano naslijedi od rođaka kojega nikada nije ni vidio, golem imetak. U prvoj verziji to je velika svota novca, u drugoj velika tvrtka, što i nije presudno za cijelu stvar. No, simpatični provincijalac mora u veliki grad, da bi nastupio nasljedstvo i tu počinju nevolje. Prilijepi mu se bulevarska novinarka u koju se on zaljubi, a koja ga – najprije barem – koristi kao izvor podataka za svoje senzacionalističke članke. Oni kojima on, dobrodušan kakav jest, prilazi s povjerenjem, žele ga prevariti, u jednoj verziji to je odvjetnička kancelarija, u drugoj – čovjek koji vodi tvrtku, ukratko – pokušavaju mu osporiti nasljedstvo i ukrasti ga za sebe. I ta se priča u obje filmske verzije negdje do dvije trećine više ili manje poklapa. U završnici filma „Mr. Deeds goes to town“ i u njegovome remakeu progovaraju, međutim, dvije različite Amerike i dva filma idu u finale s vrlo različitim, svjetonazorski različitim porukama.

         Gary Cooper svoj trenutak prosvjetljenja doživljava u susretu s propalim farmerom (godine velike depresije!) koji je očajan što mora moliti milostinju da bi sa svojom obitelji mogao preživjeti. Suočen sa surovim svijetom oko sebe, glavni se junak odlučuje da svoj veliki imetak podijeli onima koji su sve izgubili, pa će tako razraditi plan o doniranju 30.000 malih imanja (uz svako ide i jedna krava), kako bi svojim sunarodnjacima koji su pošteno radili i bez svoje krivnje spali na prosjački štap, pomogao da ponovo stanu na noge. U novoj verziji g. Deeds, doduše, uspijeva dioničare tvrtke koju je naslijedio spriječiti u tome da svoje dionice prodaju glavnome negativcu, odriče se svojega udjela, ali odlazi ipak – s novinarkom koja se na kraju, jasno, u njega zaljubi (kao i u prvoj verziji) – sretan i zadovoljan natrag u svoju provinciju, uz milijun dolara u džepu. Dakle, u tridesetim godinama prošloga stoljeća filmski je junak (odnosno pisac scenarija) imao izraženu socijalnu notu, suosjećao je s nevoljnicima oko sebe i bio je spreman odreći se svojeg novca u njihovu korist, a filmski studio koji je film proizveo smatrao je da će upravo film s takvom porukom naići na dobar odaziv kod publike; što se, uostalom, pokazalo i točnim. Danas, na početku 21. stoljeća, u istoj, ali moderniziranoj priči, prilagođenoj filozofiji našega vremena, g. Deeds spašava dioničare koji će, ne prodajući svoje dionice, i dalje imati mogućnost zarade na njima, spašava time i tvrtku, odriče se svojega dijela u korist nezakonitog sina rođaka kojega nasljeđuje (a koji u prvoj verziji ne postoji), ali mirno prima milijun dolara koji će mu osigurati sreću u životu, mada će i dalje sklepati svoje rimovane čestitke. I taj je film također na tržištu dobro prošao, publika ga je voljela.

         No, to je samo prividno ista priča, ali to nije isti film. Niti je to ista publika. Niti je to ista Amerika. I u tome je cijela poanta. Kapitalizam u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća mogao je još ići u korak sa socijalom. Ne rijetko kapitalisti – vlasnici velikih pogona gradili su stanove (ma koliko skromne) za svoje radnike, omogućavali su im odmor, poticali su da rad u istoj tvrtki postane nešto poput obiteljske tradicije, čime se sve zaposlene zapravo htjelo pretvoriti u veliku obitelj na čelu s patrijarhom – kapitalistom. Nisu, naravno, tako postupali svi, ali mnogi jesu. I socijalna osjetljivost bila je kod ne maloga broja prisutna (a nije bila, kao Krležinim Glembayevima, koji simboliziraju ono drugo lice kapitalizma, potpuno strana kategorija). Pa je u atmosferi onoga vremena bilo potpuno prihvatljivo da – barem u filmu, ili možda: upravo u filmu – čovjek koji ima veliki imetak, svoj novac razdijeli siromašnima. Današnji je kapitalizam – pogotovo onaj američki, drugim riječima: neoliberalni – drugačiji, daleko nemilosrdniji, bešćutniji, bez imalo suosjećanja s onima koji su imali, pa odjednom nemaju. To je, usput budi rečeno, kapitalizam u kojemu glavnu riječ imaju manageri, a ne kapitalisti. Bad luck (loša sreća), to je čarobna formula s kojom svoju savjest peru oni koji i dalje imaju i svakim danom grabe sve više, prolazeći otvorenih očiju pored svih koji pružaju ruku očekujući milostinju. U takvoj atmosferi novovjeki g. Deeds spašava, dakle, tvrtku i njezine dioničare, ali i stavlja u vlastiti džep milijun dolara (jer, onaj tko ne uzme, a mogao je uzeti, taj je glup, zar ne?). Ljudi bez posla, bez krova nad glavom (a i danas smo u velikoj ekonomskoj krizi) u toj novoj verziji ne postoje. Njihovo bi pojavljivanje u filmu pokvarilo njegov vedar karakter.

         Pa se tako g. Deeds koji je u Caprinom filmu bio simbol čovječnosti, suosjećanja i spremnosti da se pomogne osiromašenima, u novoj verziji pretvorio u ne manje simpatičnog zbunjenog provincijalca, koji na kraju, doduše, nadmudri lopove, ali spasi – ne ljude, nego kapital. Filozofija Amerike u kojoj je proizveden prvi film bila je, ili ju se barem pokušalo kao takvu promicati: imaj suosjećanja, pomogni, udijeli, daj ono što ti imaš onome koji nema ništa. Poruka drugoga filma je: budi lukav, nadmudri lopove, sačuvaj novac i usreći se njime. Dva filma, dvije filozofije, dva pogleda na svijet, dvije Amerike. Dobro je što je g. Deeds iz tridesetih godina prošloga stoljeća već davno umro. Za njega u današnjim prilikama, usprkos ljudima tipa Billa Gatesa koji jesu i ostaju iznimka od pravila, teško da bi bilo mjesta.

        tekst je objavljen i u tjedniku Novosti