Sjećanje na velikog Bogdana Bogdanovića

Povezani članci

• Don’t cry for me, Croatia
• Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama
• Dupli vođa
• Kad portali održe lekciju iz novinarstva
• Nema li Boga?
• Pančić: Istorija nasilja

Bezizražajni šum kiše kao da je pratio podjednaki pogled njegovih umornih očiju. Promatrao je grad, odnosno – ono što je ostalo od njega. Svoj grad. Stamen, poput spomenika koje je nekoć davno, rodnom gradu, a onda je mislio – i svojoj domovini, podizao kao opomenu da ne bude više takvih ruševina koje su se sada nudile njegovu pogledu. Prisjetio se entuzijazma kojim  su, preživjeli  – nakon 4 godine patnji i stradanja, muka, strepnji i nada – obnavljali grad nastojeći ga učiniti još ljepšim no bijaše prije. Iz dana u dan, iz sata u sat nagorjele zidine smjenjivali su soliteri, boravišta radnih ljudi što su svakodnevno, marljivošću i upornošću mrava, uzidavali sebe zajedno sa ciglama, u svoju viziju ljepše budućnosti. A on, nastojao je oplemeniti trgove i parkove kao znak poštovanja tim nepoznatim neimarima, svojim sugrađanima, na žrtve netom prohujale olujine čiji strahotni huk im je još uvijek nije izbrisan iz pamćenja. Grad je rastao, i oni su rasli s njim. Bio je stoljećima stariji, ali istovremeno i njihov vršnjak, drug i prijatelj s kojim zajedno dijele veselja, žalosti i tuge, nade i očekivanja.

Primjećivao je doduše da se, tokom vremena, odnos mladih prema vrijednostima koje su nadahnjivale njihove roditelje u izgradnji boljeg svijeta upravo za svoju djecu, polako, gotovo neprimjetno ali uporno – mijenjao. Nije se to očitovalo samo u načinu razmišljanja, pogledu na svakodnevicu i očekivanja od budućnosti, u drukčijim pjesmama, plesovima i knjigama koje su ih oduševljavale i vrijednostima koje ovladaše njihovim dušama. Sve se to reflektiralo i u odnosu prema gradu, fasadama njegovih zgrada koje prekriše grafiti s njemu često neshvatljivim porukama, spomenicima koji sve češće bijahu obeščašćeni,… Kao da je stara klica zla za koju mišljahu da su je zatrli, nicala pronašavši svoj put do duša nove generacije obnovljenog grada. A onda je, ne baš sasvim nenadano, ali i on je poput mnogih vjerovao u ljudsku pamet, dobrotu i sjećanje – buknulo.

I sada, pogledom sjekući kišnu zavjesu, on promatra posljedice. I čini mu se, zna, da je to već jednom vidio. Zna, da su iz takvih ruševina nekoć nicale i stasale njegove nade, da bi u ovima što se prostiru pred njim bile pokopane. Nastojao je svojim životom ostaviti trajni znak svog postojanja, ugraditi ga u kamenu ljepotu grada da bi se odande urezao u duše njegovih stanovnika i gostiju. A sada se tamo dolje, ispod, cerekao znak novovjekih barbara; znak privremen kao što bijaše i njegov, ali… To ga više nije zanimalo. Možda, valjda, sigurno će netko drugi prepun elana kao on nekoć, uprijeti svoje snage da počisti tragove nove oluje.

Umorni pogled mu se polako defokusira sa tragova ludila, i sasvim slučajno srete pogled nekog poznatog neznanca, kako ga promatra s one strane stakla. Gledajući se dugi, beskrajni čas, vidjevši jedno te isto – umorni pogled smežuranog, staračkog lica izbrazdanog brazdama nepoznatog orača, kako zuri u svog parnjaka s one strane stakla – oba obilježena belegom vremena.

Zatvorio je svoje oči, istovremeno sa svojom zrcalnom slikom, znajući da je izgubio. Kronos, gospodar vremena, tiho mu se kezio slaveći svoju pobjedu.