09. studeni/novembar 1995. – DVIJE GODINE POSLIJE

Autor/ica 👤Roko Markovina 9.11.2022. u 21:06

Izdvajamo

I danas, dvije godine poslije, zeleni se RIJEKA i brbori, kao nekad. I danas je studeno u „studenom“ i opada lišće, kao i u svakom mostarskom novembru/ studenom i mostarska mladost se sastaje i ,ne više krišom, ljubi se po ulicama. Ali, danas ne tamo gdje smo to mi činili i ne na onaj najzaljubljeniji način, poput nas, nekad davno, jer, najljepši i najslađi poljupci… na MOSTU su bili. Sjetimo se, barem mi, koji, još uvijek, dobro pamtimo!

Povezani članci

(poslano za mostarski časopis „Most“)

Slažem ova slova dvije godine nakon mojega „Requiem aeternam Starome mostu u Mostaru“, u sarajevskoj „Nedjelji“ i neka mi sjećanja naviru, poput bujice, makar da ih, uzalud pokušavam odagnati od sebe, a velika tuga pritišće mi nejaka pleća. I žal.

Spomenuh se riječi MOST. Kad god bi se, u gradu mojega djetinjstva izustila ta riječ, odmah se sve znalo. I mjesto i vrijeme i prostor.

-„Na MOSTU u sedam“- zakazivali bismo „randese“ svojim svjetlanama. I one bi točno znale da moraju biti u 19 sati na Starome mostu, ako žele biti djevojkom mladiću svojemu. I kraj NJEGA bi se susreli, malo prošetali, par poljubaca izmijenili, na kavu ili čaj svratili, malo se ugrijali, „Crnjanskog“ govorili, ponekad i zapjevušili, kamen u vodu (sa zamišljenom tajnom željom) bacili, malo se smijali, malo „isfatali“, pa onda kući…do sutra. Na MOSTU u sedam.

Kako ja, tako i Raja moja, pa kasnije i djeca moja.

Taj Most nama značio je puno više od pukog premošćivanja dviju obala. NJIME su se, u gradu mojega djetinjstva „premošćivale“ obitelji, kuće, ljudi i srca. Svi su ostali mostovi u gradu imali svoje nadimke: Lučki, Carinski, Titov, Na Čekrku, Avijatičarski …samo se naziv MOST bio istoznačnica sa Starim mostom, kojega smo, od milja, ponekad zvali i STARI. Onako kako smo, među nama, nazivali i svoje očeve, ali i halfa veležovog, kad bi „Velež“ bio tema razgovora, Krunu Radiljevića…“Stari“.

Napisao sam: „značio je“… i spoznao odmah tužnu istinu, da pišem u prošlom i o prošlom vremenu. Spoznao sam, također, da danas, dvije godine poslije, a i u nekim budućim vremenima, morat ćemo mijenjati sami sebi određena i ustaljena poimanja kada se izusti riječ MOST. Jer, našeg MOSTA više nema. I tko zna hoće li ga više ikada biti? Jer, ono što danas premošćuje njegove ostatke na dvjema obalama i njegove kule, ljulja se i trese, visi iznad ponora RIJEKE i samo nadomješta nastalu prazninu, nije MOST i nikada neće biti. Dobro je da su neki mudri i hrabri ljudi, Mostarci, i na ovakav način premostili dvije posvađane obale i hvala im, jer su Mostarci uvijek željeli „premošćivati dvije obale“, generacijama, ali…

A kada je srušen, neki su govorili:

-„Dubrovnik su srušili, doista vandali, a Mostarski most su srušili ljudi (Hrvoje Skračić u zagrebačkom „Vjesniku“, siječnja, 1994.)

– „Nitko nema razloga roniti suze nad Starim mostom, koji je bio i ostao osvajačkim simbolom tuđinca“- (Mate Ćavar u „Hrvatskom listu“-prosinca, 1993.)

– „Sada se čak govori da Stari most ni Srbi nisu srušili u svojoj agresiji na Mostar“- (Dubravko Merlić u TV emisiji „Slikom na sliku“, studenog, 1993.)

– „Krivac za rušenje Starog mosta je onaj tko ga je srušio“- (dr. Zdravko Sančević, hrvatski veleposlaniku BiH, Večernji list, travnja, 1994.)

– „Više vrijedi mali prst jednog mog vojnika, nego ta hrpa bezvrijednog kamenja“- (Slobodan Praljak, general HV, „Slobodna Dalmacija, prosinca, 1993.)

– „Zaboravlja se da su Srbi, u jednom danu srušili devet mostova na Neretvi i da su neki imali visoke umjetničke i arhitektonske kvalitete“-(Slobodan Praljak, general HV, TV emisija „Slikom na sliku“, siječnja, 1994.)

I… ne bih dalje.

A što bi se, dalje i moglo reći osim one „Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine“. A znali su. Sigurno su znali.

Oprosti, Gospodine, svima onima koji su taj zločin i tu sramotu učinili svjesno ili nesvjesno, makar to bilo ili mišlju, ili riječju,ili djelom. Jer da su promišljali o tomu što će učiniti, ako su ljudi, ne bi to učinili nikada. Ja vjerujem da će Gospodin oprostiti, jer on, kažu, oprašta na iskrenu ispovijed i traženje oprosta i daje „pokoru“, kao naplatu za oprost grijeha. Ali „i svima će suditi kada dođe sudnji dan“. Tako je, barem, negdje zapisano. Prema zaslugama. A ljudi se razlikuju od „neljudi“ i po spremnosti praštanja, ali i u traženju oprosta za zlo učinjeno.

I zato vjerujem da će im oprostiti Gospodin, makar da …znali su. Ali i presuditi. Jer, presuditi treba za sve zlo koje se učini.

Ali, kako ćemo mi oprostiti? Mi kojima je MOST bio simbolom sreće, ljubavi, sastanaka, zajedništva, djetinjstva, života…Kako oprostiti, kad smo njegovom smrću sve to izgubili?

A trebat ćemo i morat ćemo. Koliko radi nas samih, toliko i radi djece naše. I zbog života budućega.

Ja molim za oprost svima onima koji su u tom sramnom i bestijalnom činu sudjelovali, na bilo koji način i iz bilo kojih pobuda. Molim za oprost čak i one koji su već odavno pod zemljom, svjestan da oni i ne mogu praštati…ili možda, ipak, postoji neki „apsolutni imaginarij“ gdje se sve duše sastaju, pa neka im i one, tamo, oproste. Molim i sve nas, još uvijek žive, za oprost…ali i nezaborav. Jer, ne smijemo zaboraviti.

„D’ONT FORGET, ostalo je trajno zapisano na jednome kamenu srušenoga MOSTA, izvađenom iz Neretve, još 1994., na početku Kujundžiluka. „BUT DO FORGIVE“-ja bih dodao na drugom kamenu, kojega bih postavio uz ovaj prvi…da se nešto, pitam.

Ne zaboravimo nikad Stari most, ni njegove rušitelje, ma što god u budućem vremenu s NJIM i od NJEGA bilo. Ne zaboravimo nikad sve ono što nas je uz NJEGA vezivalo. Ne zaboravimo…e da se ne bi sutra ponovilo. Nikada i nikome.

„Kad me pitaš: Kako mi je.

Nek’ ti „roknu“ samo dvije,

sve bi ti se samo kazalo.

Nikome se ne ponovilo“.

(Kemal Monteno, svibanj/maj 1992.)

I danas, dvije godine poslije, zeleni se RIJEKA i brbori, kao nekad. I danas je studeno u „studenom“ i opada lišće, kao i u svakom mostarskom novembru/ studenom i mostarska mladost se sastaje i ,ne više krišom, ljubi se po ulicama. Ali, danas ne tamo gdje smo to mi činili i ne na onaj najzaljubljeniji način, poput nas, nekad davno, jer, najljepši i najslađi poljupci… na MOSTU su bili. Sjetimo se, barem mi, koji, još uvijek, dobro pamtimo!

Nema više modrih „mostarskih kiša“. Zaboravili smo one tekstove Crnjanskog, pa ih ne možemo ni govoriti. Ni svjetlane više nisu Svjetlane. Ni grad nije grad bez MOSTA, koliko ni život-život, ako je, uopće, od njega-života, još išta ostalo. Ja ne znam hoću li ikada više moći proći „srebrnim srpom iznad vode“ i to će mi biti vječna žal i bol. Do neprebola.

Ne želim Grad sa „ovom“ i „onom“ stranom. Ne želim Grad u kojemu ćemo se gledati preko „mušice i nišana“. Ne želim grad bez crkava, minareta, Raje, uspomena, mostarā i MOSTA. Ne želim biti izbjeglica u vlastitom Gradu. A znam da, za mojeg života, drukčije ne može ni biti. Ili, pak, može-kada bi se htjelo? A i kada bi se htjelo-bi li se smjelo? A i kada bi se smjelo-bi li se željelo? A i kada bi se željelo-bi li se dālo? A i kada bi se dālo-bi li se i uspjelo? Ne znam.

Bože moj, koliko teških pitanja na ovako malo mjesta. I pitanja na koja se ne može dobiti jednoznačan odgovor. Barem ne danas.

Stog, sudobnici moji, mostāri moji, gdje god da ste – čuvajte MOST, makar i u svojim snoviđenjima, svojim (o)sjećanjima,u svim svojim ljubavima. U djeci svojoj i unucima, sačuvajmo MOST. Sačuvajmo i ovaj „Most“ za koje pišem ovo moje skromno slovo, dvije godine poslije smrti MOSTA, da bismo „Mostom“ i MOST sačuvali, kao pravi i jedini mostāri…od zaborava i svakog daljnjega rušenja.

Zato hvala njihovim graditeljima.

Roko Markovina, najomiljeniji Mostarac za i 1992., sada negdje u Dalmaciji.

A kada sam doznao da je Međunarodna zajednica pokrenula akciju prikupljanja sredstava i projekta obnove MOSTA, kada je, kao jedan od stručnjaka za izbor kamena, moj Lumbarđanin, Ante Kršinić- „Čumpa“, dipl. inž. građ. iz Zagreba, bio pozvan na suradnju, a pogotovo kad sam doznao da će, 23 . jula/srpnja 2004. biti svečanost završetka njegove obnove i ponovnoga puštanja u funkciju, bio sam neobično sretan. Nisam mogao doći na tu svečanost, a nisam bio niti pozvan, za pravo reći. Ali, ipak, nisam propustio napisati mu, po starom, dobrom običaju i „pismo dobrodošlice“.

Dobro ti jutro, prijatelju

Oprostio sam se od Tebe kad Te ubiše s one svoje 64 granate, onog tužnog 9. studenog 1993. i kad još rekoše da si «hrpa bezvrijednog kamenja», u ime svih onih koji su Te voljeli, s Tobom drugovali, uz Tebe ljubovali, zbog Tvoje smrti plakali. Držao sam tada da se više nikada nećemo sresti, da će Tvoj pad u ponor zelene rijeke značiti i Tvoj konačan kraj, jer ubile su Te, na žalost, neke „Tvoje“ ruke i neki „Tvoji“ ljudi. Međutim, neki tuđi ljudi smogli su snage, volje i znanja i tuđim rukama Tvoje ostatke izvaditi, novih 456 kamenja isklesati, novom tehnologijom Te obnoviti, tako da se obistini onaj davni Icin „liskaluk“: «Srušit ćemo mi Stari most i napraviti još stariji».

Dobro ti jutro prijatelju,

Tebi, koji si, kao i Pravednik uskrsnuo iz mrtvih i opet sjajiš svojim «kamenim srpom iznad vode», još ljepšim sjajem.

Good morning, my friend,

Tebi, kojemu ni fašistički tenkovi 1944., kad su te prelazili, nisu mogli ništa, koji ćeš i dalje generacijama svjedočiti o tom vremenu, ali i o vremenu užasa pod konac dvadesetog stoljeća, kad se plemena poubijaše usred sjedinjene Europe, pa i Tebe ubiše.

Bon jour, mon ami,

Tebi, koji si davno oprostio svojim ubojicama, ali im nije oprostila pravda, pa su sada tamo gdje su i morali stići, onkraj rešetaka, daleko, daleko, čekajući pravičnu pravdu i primjerenu kaznu. A ona ruka s rotimljanskog stećka, koju su viđali, ali ne i zapamtili, «Neka im bude znak da se zamisle nad svojim rukama», neka im bude za nauk u samotnim zatvorskim noćima.

Buona matina, amico mio,

Tebi, u ime živih, ali u ime i mrtvih, od Emira i Sekule do Acka i svih ostalih do dana današnjega, koji su te pazili i mazili, voljeli Te na neobičan način survavajući se s Tebe u ponor, prehrabri u svojoj hrabrosti.

Guten morgen, liebe freunde,

Tebi, na kojem ćemo se i mi i naša djeca iznova sastajati u gluhim noćnim satima, na kojemu će neki novi klinci svojim svjetlanama Crnjanskog (ili Kranjčevića, ili Đikića ili Šantića…svejedno) govoriti, ili pak s Tebe opet skakati, kao u doba našeg djetinjstva, s lošim njemačkim natpisom na prsima: «Špringe fon alte brike fir tauzend dinars».

Šalom, haverim jekarim,

Tebi, vječni mladiću neumrli, koji iznova spajaš obale grada u kojem «svako drži svoju stranu i ponosa i gluposti, i moglo bi bit’ da je lakše umrit’, nego judima reć’:»oprosti».

Vozdra, brato,

i dopusti da ja, mali prolaznik u Tvojoj neprolaznosti, otvorim srce, um i razbor pa od Tebe i svih onih kojima je naneseno zlo, iskreno , najiskrenije, zatražim ljudski oprost. Ja, koji sam Te s mojom i Tvojom rajom pokrivao debelim daskama, kad su Te pokušali rušiti (a tek samo raniše) «oni Tvoji sa istoka» 1992., ja, koji sam bio u progonstvu kad Te srušiše «oni Tvoji sa zapada» 1993., ja, koji napokon, evo, svjedočim i ovim svojim slovom, Tvojem uskrsnuću veseleći se, kao svojem najdražem. A to je karma samo PRAVEDNIKA.

«Say,say to each other, to each other…I’ m sorry!»

I onima kojih nema, ali i onima koji još pamte sve naše srebrenice, žepe, ahmiće, stupne dolove, doljane, dretelje, heliodrome, manjače i ina stratišta naših života i naših dostojanstava, u ime svih pravednih, kad već nepravedni to ne mogu, nemaju ni hrabrosti, ni poštenja, ili, naprosto, neće.

«Say, say to each other, to each other…I’ am sorry!»

Oprostite, svi koji imate što oprostiti i…ne zaboravite. Ne stoga da biste se svetili, već…da se ne bi ponovilo. Nikada i nikome.

«Say, say to each other, to each other…I’ am sorry!»

………………………………………………………………

I nek’ si se, Brato, Ti nama vratio, pa makar!!!

Tvoj Roko.

[Napomena I: Znakovit je, međutim, bio drugi dio intervju-a Jadrana Topića-Ćele, ondašnjeg mostarskog gradonačelnika, u „Slobodnoj Dalmaciji“, lipnja/juna 2014., koji je, između ostalog, izjavio i ovo:

-„Mostarom se nije zapovijedalo iz Mostara, nego iz drugih gradova. Tako je i danas, a tako je bilo i u ratu. To mi je smetalo i zbog toga sam se uvijek Gojku Šušku suprotstavljao. A danas mi posebno smeta kad se spominje da smo se htjeli odcijepiti od Bosne i pripojiti Hrvatskoj. A ja vas uvjeravam da projekt odcjepljenja nikad nije bio tema razgovora, niti smo mi u Herceg-Bosni to htjeli“…………

– “Nije puklo između nas u Mostaru, puklo je između Zagreba i Sarajeva, a ja u tome nisam želio sudjelovati. Rekao sam Bobanu da ne mogu više, a on meni da želim li biti potpredsjednik Vlade Herceg-Bosne, zamjenik Jadranku Prliću, a ja njemu, ma, bolan neću, miči me…”

………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..

– „Nije mi bilo svejedno kad je Stari most srušen, ali želim da se zna da za to nije kriv Slobodan Praljak, nego je određeno da tako bude. Tko je naredio? Sve tri strane, eto tko! Sve je to bio dio dogovorene politike…tako je i rat počeo. Uostalom, i Haag je priznao da nema dokaza da je Praljak srušio most. Istina, spominju se imena nekih vojnika HVO-a koji su ga, navodno, srušili, ali ih još nitko nije pokazao, a ja bi ih baš volio vidjeti.“ („Slobodna Dalmacija“-Split, 02.06.2014.).

A dobro se sjećam da sam, nešto malo vremena iza rušenja Starog mosta, pročitao intervju Slobodana Praljka, opet u „Slobodnoj Dalmaciji“ (mislim da ga je potpisao tadašnji novinar, Bože V. Žigo), u kojem je, na pitanje o rušenju Starog mosta, između ostalog, rekao: „Uostalom, više vrijedi mali prst mog vojnika, nego li ta hrpa bezvrijednog kamenja“. A pripadao je, nažalost, mojoj generaciji đaka mostarske Gimnazije (ja sam učio Francuski, a on Njemački jezik), s nama je završio drugi, treći i četvrti razred i maturirao je s nama… i bio prvi koji se, u trećem razredu „upisao“ u Savez komunista, na vlastiti zahtjev, ma što god je to, tada, značilo. I dobro je znao što svima nama znači Stari most. Može se provjeriti, i jedno i drugo i teće. Nap. R.M. 2015.)

(Napomena II: A vezano za rušenje Staroga mosta, mogle su se, na “internet”-u (Vikipedia) vidjeti i dvije tvrdnje, prepoznatljivoga „rukopisa“:

Prva:

“Tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u Mostaru, most je predstavljao jedinu vezu između istočne obale Neretve, pod nadzorom Armije BiH i manjeg dijela grada na desnoj obali koji je, također, bio pod bošnjačkim nadzorom.

Srušen je 9. studenog 1993. godine. Ubrzo je u javnost izašla snimka rušenja mosta. Većina svjetskih medija je odmah za rušenje optužila postrojbe HVO-a. MKSJ (“Haški sud”) nije dokazao da je HVO srušio most. Sumnja se da ga je srušila Armija BiH te je prebačeno na Hrvate, no do danas nitko iz HVO-a nije preuzeo odgovornost za rušenje mosta.

Trenutačno se za rušenje Staroga mosta sudi zapovjedniku HVO-a, Slobodanu Praljku pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u predmetu “Prlić i ostali” kao jedna točka optužnice u sklopu udruženog zločinačkog pothvata stvaranja etnički čiste hrvatske države od dijelova Bosne i Hercegovine .

General Praljak već dugo vremena pokušava dokazati da most nije srušila granata HVO-a već postavljeni eksploziv, a u lipnju 2008. godine, trojica zagrebačkih stručnjaka, svjedoka obrane, pred sudom ocijenila su da u trenutku kada je most srušen, s položaja HVO-a na njega nisu ispaljivani projektili. Praljak, tvrdi kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija BiH. Na snimci rušenja mosta se jasno vidi trenutak eksplozije, no nikakav projektil nije vidljiv.

Tužiteljstvo je pak, s druge strane, pokazalo dokaze o “montiranju snimka” od strane obrane, puštajući originalni snimak koji je duži za 50 sekunda od onog koji je obrana prezentirala, nakon čega je svjedok obrane, Slobodan Janković, promijenio svoje mišljenje. Naime, nakon što je tužiteljica Kimerly West tijekom unakrsnog ispitivanja pokazala duži snimak od 9. studenog 1993. godine na kojem se vidi detonacija identična onoj na insertima koje su koristili svjedoci obrane, ali i to da most, iako teško oštećen, još uvijek stoji, svjedokovo samopouzdanje se poljuljalo. Činjenicu da se Stari most, na dužem snimku, ruši minutu i 50 sekundi nakon “vodenog zida” izazvanog navodnom eksplozijom u Neretvi, svjedok je naknadno pokušao da objasni novom teorijom: da se, zapravo, radilo o dvije detonacije postavljenog eksploziva, s tim što prva nije uspjela, a druga nije snimljena.”

I druga:

“Tokom rata u BiH (1992.-1995.), most je djelomično oštećen od strane srpskih snaga i JNA. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara. Dan ranije HVO je započeo s kampanjom rušenja mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule, što je okončano sutradan njegovim konačnim rušenjem.

Nakon objavljivanja 36 Tuđmanovih stenograma, može se zaključiti da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se, između ostalog, ogledala i u urbicidu.

O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana s Jankom Bobetkom i Antom Rosom, 6. novembra 1993., samo 4 dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rose traži da protiv Bošnjaka primijeni “neke elemente zastrašivanja”: “Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove”. Na što Roso odgovara: “Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski… Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju”. Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. “Neki elementi zastrašivanja” koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: “Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio”. Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: “Bile su strašne kiše”. Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim “Mostarskim kišama”. Tuđman je ipak oprezan, pita: “Hoćemo li opet mi biti optuženi”. Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: “Imati tu informaciju je, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer je inače to na CNN…“. Tuđman: “Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?” Mate Granić: “Nama”. Još veća panika nastaje kad se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni.

Inače, stenogrami Franje Tuđmana su, nedvosmisleno, najdirektniji dokaz agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i nalaze se u Haškom tribunalu kao dokazni materijal.

U toku je proces pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv Slobodana Praljka za rušenje Starog mosta.

Sam Praljak je 2004. za Slobodnu Dalmaciju izjavio: “Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen.” Nap.R.M. 2015.)

Napomena III: I konačno, 29.11.2017. potvrđene su presude „hercegovačkoj šestorci“ na „Haškome sudu“ od ukupno 111 godina zatvora, pri čemu Slobodan Praljak nije osuđen za rušenje Staroga mosta (je je taj most bio „vojni cilj“), ali jeste za udruženi zločinački pothvat i ratni zločin te je, nakon izricanja presude na 20 godina zatvora, sve to negirao i popio otrov iz bočice, koju je „prokrijumčario“ u sudnicu, od kojih posljedica je došlo do „zatajenja srca“ i od čega je preminuo. Nap. R.M.2018.)

Komu vjerovati? Kako bilo-da bilo, jednoga će se dana, ipak, spoznati i doznati prava istina. Uvijek je tako bilo.