和平与反共!

Nije pravo pitanje zašto bi netko uopće usred moderne Hrvatske slavio zločinačku marionetsku državicu iz Drugog svjetskog rata, već je pravo pitanje kako to nije niti obični prekršaj remećenja javnog reda i mira, a kamoli kazneno djelo govora mržnje ili čak veleizdaje

Ima li pitanja? Zapravo ima. Kako su onaj šezdesetogodišnji državljanin Republike Hrvatske i njegov kolega, četrdesetogodišnji državljanin Narodne Republike Kine – koji su na onom simpatičnom snimku nacističkim pozdravima uveseljavali goste jednog imotskog kafića – poremetili javni red i mir? Kako su točno, salutirajući desnicama i urlajući ‘Za dom spremni!’, među goste unijeli ‘nemir, neraspoloženje i uznemirenost’?

Eh, kako.

‘Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljeni način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje ili uznemirenost građana na ulicama i drugim javnim mjestima, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba ili na drugi način narušava javni red i mir građana.’

Tako je u prvom članu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira definirano prekršajno djelo njihova remećenja. Kakvi su to ‘nedozvoljeni načini’ kojima se javni red i mir remete? Razni. Članak 5. rečenog Zakona navodi, primjerice, ‘remećenje izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža na javnom mjestu’, za koje će počinitelj biti osuđen ‘novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM ili kaznom zatvora do trideset dana’.

Znači li to da pjevanje bilo koje pjesme, nošenje bilo kakvog simbola ili isticanje bilo kakvog crteža može biti sankcionirano kao prekršaj? Naravno da ne: da bi pjevanje, nošenje ili isticanje bilo prekršaj iz članka 5, počinitelj njime mora, kako ono, ‘poremetiti mir, rad ili normalan način života građana’, odnosno unijeti među rečene građane ‘nemir, neraspoloženje i uznemirenost’.

Jesmo li to utvrdili? Jesmo? Vrlo dobro.

Kako su dakle točno, na koji ‘nedozvoljen način’ – to bih, eto, volio da mi objasne policijski službenici Postaje granične policije Imotski – onaj državljanin Republike Hrvatske i sad već slavni državljanin Narodne Republike Kine poremetili red i mir u imotskom ugostiteljskom objektu? Kako su točno, salutirajući desnicom i urlajući ‘Za dom spremni!’, među goste tog objekta unijeli ‘nemir, neraspoloženje i uznemirenost’? Jer lijepo će se drug državljanin Narodne Republike Kine iznenaditi kad mu ovlašteni prevoditelj na Prekršajnom sudu objasni kako je kažnjen zbog toga što je ‘poremetio red i mir’ u kafiću te ‘uznemirio’ i ‘oneraspoložio’ goste.

Istina, časni sude, ne zna on dobro hrvatske običaje, poznata je stvar da poneka gesta ili riječ u drugoj kulturi mogu imati drugačije, nerijetko i posve suprotno značenje. Eto, na primjer, Kina. U Kini je i sitna napojnica konobaru neviđena uvreda, a glasno podrigivanje najveći kompliment koji će dobiti. Drug kineski državljanin u oči bi se, međutim, zakleo da su gosti imotskog ugostiteljskog objekta bili iskreno oduševljeni njegovim salutiranjem podignutom desnicom i uzvikivanjem ‘Za dom spremni!’. Na snimku se, časni sude, lijepo vidi i još ljepše čuje kako se gosti glasno smiju, aplaudiraju i skandiraju, tapšu ga po ramenima i pjevaju zajedno s njim, pa čak i glasno otpozdravljaju – ‘spremni!’.

Nakon čega bi, kako sam ja zamislio strategiju obrane, ovlašteni sudski vještaci, najbolji hrvatski bihevioristi i kulturni antropolozi potvrdili kako se glasno smijanje, aplaudiranje, skandiranje, pjevanje i tapšanje po ramenima u hrvatskoj kulturi općenito ne smatraju znakovima ‘neraspoloženja ili uznemirenosti’, već – iznenadit ćete se možda – upravo naprotiv, znakovima dobrog raspoloženja i ushićenosti.

Ključnog svjedoka čuvao bih za kraj, kad bi se u sudnici Prekršajnog suda pojavio vodeći hrvatski ekspert za atmosferilije, gospodin Mate Mišo Kovač, koji bi časnom sudu potvrdio kako je po njegovom profesionalnom mišljenju – ovako odoka, sudeći po raspoloženju gostiju sa snimka – u imotskom ugostiteljskom objektu vladala ‘vrlo dobra do odlična atmosfera’. ‘Hvala, nemam više pitanja’, zaključio bih ja trijumfalno, prepuštajući svog svjedoka tužitelju, da on onda Miši Kovaču objasni kako su to točno gosti u imotskom ugostiteljskom objektu bili ‘uznemireni i oneraspoloženi’.

Drugu kineskom državljaninu, koji je usprkos mojoj briljantnoj obrani na koncu lakonski osuđen, morao bih objasniti da je kažnjen zapravo zbog toga što je dizanje desnice nacistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata, a slogan koji je uzvikivao u stvari pozdrav ustaša, pripadnika zločinačkog nacističkog kolaboracionističkog režima. Po prilici kao da je u nekom ugostiteljskom objektu u, recimo, Šangaju, salutirao uzvikujući ‘和平与反共’, sve skandirajući ‘中华民国国民政府万岁!’ ili, štajaznam, ‘王经纬万岁!’.

‘Ti nisi normalan’, promucao bi drug Kinez ublijedivši poput porculanske vaze, sve se u smrtnom strahu osvrćući oko sebe, jer 中华民国国民政府 je naziv marionetske kineske državice koju je u Drugom svjetskom ratu uspostavio zločinački imperijalni japanski režim, nešto kao Nezavisna Država Kina: 王经纬, prljava izdajnička svinja Wang Jingwei bio je njezin, kako bi Hrvati to rekli, Poglavnik, a 和平与反共 – Hépíng yǔ fǎngòng, odnosno ‘Mir i antikomunizam’ – njihov službeni slogan i pozdrav.

Zašto bi, ili još bolje kako, za Boga miloga – pardon, za Budu miloga – u Šangaju, u kojemu je dvjesto hiljada Kineza poginulo braneći grad, a građani za vrijeme, hm, Nezavisne Države Kine pretrpjeli nezamislive užase, itko normalan danas salutirao poput japanskog vojnika i uzvikivao ‘Mir i antikomunizam’? Jer – kako bih barem ja shvatio druga Kineza – nije pitanje zašto bi uopće netko usred Kine slavio zločinačku marionetsku kinesku državicu iz Drugog svjetskog rata, već kako bi točno bio osuđen samo prekršajno, zbog remećenja javnog reda i mira. Kao da se u nekoj šangajskoj gostionici popeo na stol i naglas pjevao, budoprosti, neku od pjesama Aerosmitha, a ne veličao odurni kolaboracionistički režim.

Kako je, naime, tu stvar shvatio drug Kinez, nije pravo pitanje zašto bi netko uopće usred moderne Hrvatske slavio zločinačku marionetsku državicu iz Drugog svjetskog rata, već je pravo pitanje kako to nije niti obični prekršaj remećenja javnog reda i mira, a kamoli kazneno djelo govora mržnje ili čak veleizdaje. Jer govor mržnje nije – inače bi zbog nacističkog pozdrava bio osuđen po članku 325. Kaznenog zakona, koji sankcionira ‘javno poticanje na nasilje i mržnju’ – niti je veleizdaja: inače bi zbog toga bio osuđen barem hrvatski državljanin koji je zajedno s njim uzvikivao ustaški pozdrav. A Bude mi nije ni remećenje javnog reda i mira, ni uznemiravanje građana, jer ga policija inače ne bi hapsila, već spašavala od razjarenih gostiju. Ne bi sve bilo u najboljem javnom redu da ga je drug Kinez remetio, niti bi građani bili oduševljeni da ih je on uznemiravao.

Nije, rekoh, posve neuobičajena ta stvar: u Kini, recimo, napojnica je uvreda, a podrigivanje kompliment. Tako je, eto, u dalekoj, neobičnoj i teško razumljivoj hrvatskoj kulturi veličanje stranih okupatora i njihovih kolaboracionista, odgovornih za nezamislive užase Hrvata i hrvatskih građana u Drugom svjetskom ratu, dobrodošlo i društveno prihvatljivo – nešto poput podrigivanja u Kini, dakle kompliment – ali istovremeno zabranjeno kao javna uvreda, otprilike poput napojnice. Ne, međutim, kao veleizdajnički čin ili govor mržnje, nego kao remećenje javnog reda i uznemiravanje građana. Iako, ne znam možete li me pratiti – sutra će drug Kinez objašnjavati svojima u Šangaju neobične hrvatske zakone i običaje – građane u Hrvatskoj to nimalo ne uznemirava, već zapravo veseli do imbecilnosti.

Ima li još pitanja? Zapravo ima. Zašto se točno njemačko nacističko salutiranje – službeni dakle pozdrav u režimu koji niti je hrvatski, niti već sedamdeset i četiri godine uopće postoji – kažnjava globom u njemačkim markama, službenoj dakle valuti koja niti je hrvatska, niti već ravno dvadeset godina uopće postoji?

Eh, zašto.

Portalnovosti.com