Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino!

Izdvajamo

• Između tog dana i nedjelje, 15. juna, kada Džeko i družina istrče na travnjak Maracane, dogodile su se barem dvije stvari koje su u mnogome odredile intimni dio ove priče. Kao prvo, nismo više izbjeglice i život je opet poprimio dobro poznati okus navijačkih psovki, pića i mezetluka. Kao drugo, najveći navijač bh. reprezentacije u porodici, moj deda Bećir, već pet godina naše momke bodri s rajskih tribina.

Povezani članci

• Novi talas bošnjačkog nacionalizma: Reislamizacija plus turčenje
• Solidarnost: Banjalučki vozači došli u Sarajevo da podrže kolege
• Službeni stav CG: U Srebrenici je bio genocid
• Festival “FEMUS 16” u Stocu
• Video: promocija knjige fra Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam” u Mostaru
• Zločin iz mržnje uskoro u Krivičnom zakonu Federacije BiH!

Foto: Boaz

Svjetsko prvenstvo u Brazilu u mom kalendaru najvažniji je praznik u ovoj godini. Vrhunski fudbal, lagana klopa, piće, analize, usporedbe, razmišljanja…  I, naravno, po prvi put – fanatično, žestoko, beskrupulozno navijanje za svoju reprezentaciju.

Piše: Elvedin Nezirović

Bio je 1. septembar 1996. godine, kada je u naš mali izbjeglički dom u Kočinama dajdža Ibro donio prvi poslijeratni televizor. Radilo se o nekom starom Samsungu, naravno, bez daljinskog upravljača i antene, s nedostajućim dugmadima za podešavaje slike i tona. Kažem „naravno“, jer nijedan drugi ne bi ni mogao da uđe u ovu priču, niti bi, u tom slučaju, ova priča uopće imala neki poseban smisao.

Mi, ostala punoljetna muška čeljad u kući – dajdža Esad, dedo Bećir i ja – zdušno smo pomogli da se sprava stavi u funkciju: donijeli smo eksere i postavili ih u mjesta predviđena za tipke, instalirali obični limeni tanjir umjesto antene i naštimali kanale, a kad je utakmica počela, deda je s uzbuđenjem djeteta koje je upravo dobilo dugo sanjani poklon izjavio: „Što ti je Švabo, moj brate, radi i kad je pokvaren.“

Utakmica o kojoj je riječ, prva je kvalifikacijska koju je odigrala naša reprezentacija. Igrali smo u Kalamati protiv osrednje Grčke i izgubili glatko, 3-0, a da zapravo nismo pošteno opalili po golu. Sve čega se sjećam iz tog susreta jeste jedan solidan prodor Vedina Musića i iritantno mekani glas Seada Hadžijahića koji s naporom izgovara imena grčkih reprezentativaca. Preživjela je i jedna mentalna slika koju, evo, ovdje evociram: kada su Grci krenuli s centra u prvom poluvremenu, bili smo toliko uzbuđeni da nam se za trenutak učinilo kako rata uopće nije bilo i kako još uvijek živimo one naše bivše, predratne živote iz kojih smo ne tako davno brutalno izgnani.

Između tog dana i nedjelje, 15. juna, kada Džeko i družina istrče na travnjak Maracane, dogodile su se barem dvije stvari koje su u mnogome odredile intimni dio ove priče. Kao prvo, nismo više izbjeglice i život je opet poprimio dobro poznati okus navijačkih psovki, pića i mezetluka. Kao drugo, najveći navijač bh. reprezentacije u porodici, moj deda Bećir, već pet godina naše momke bodri s rajskih tribina.

Kada smo već kod nedjeljnog bodrenja, ja ću utakmicu protiv Argentine gledati sam. Fudbal možda i jeste kolektivni sport, ali je navijanje, onako kako ga ja doživljavam, posve individualan čin. Ako ste istinski navijač, nije uopće važno gdje i s kim navijate, važno je da imate dobar televizor, a takav je bar danas lahko imati, jer su prošla vremena kada su se dobri televizori proizvodili samo u Njemačkoj. Usto, količina psovki koje izgovorim u toku utakmice nije mi baš lijepa preporuka za gledanje u krugu porodice i prijatelja. Priznajem, ne znam drukčije pa me jebi.

Osamnaest godina fanatičnog navijanja za reprezentaciju koštalo me je barem pola sijedih koje imam. A imam ih, što jest jest, nijedna farba ih ne može pokriti.

Sjećam se, noćima nisam spavao pred utakmicu BiH – Srbija i Crna Gora, a pred sami početak utakmice na stadionu Koševo od nervoze sam počeo povraćati. Pred revanš susret baraža s Portugalom, onog drugog, organizirali smo u Pavarotti centru gledanje utakmice na velikom platnu. Kada je Nani zabio gol Begoviću s Old Trafforda, zafrtljao sam mezu sa stola, razbio tanjir i javno se zakleo da prestajem navijati za Manchester United sve dok taj seronja ne ode iz tima.

Svaki navijač, zapravo, ima na stotine sličnih priča. Mi, fudbalski fanatici, intenzitet života mjerimo važnošću utakmica: što nam je utakmica važnija, to je život stvarniji, neposredniji, a iskustvo navijanja jedinstvenije. I baš zato je fudbal veličanstven: uspijeva vas činiti živima na posve unikatan način. Samo fudbal u tako kratkom vremenskom razmaku može u čovjeku probuditi tako suprot(stavlje)ne emocije – od sreće do tuge onoliko je koliko od datog do primljenog gola, a put koji od poraza vodi do pobjede često je tanji od Sirat-ćuprije.

Zbog toga je svjetsko prvenstvo u Brazilu u mom kalendaru najvažniji praznik u ovoj godini. Vrhunski fudbal, lagana klopa, piće, analize, usporedbe, razmišljanja…

I, naravno, po prvi put – fanatično, žestoko, beskrupulozno navijanje za svoju reprezentaciju.

Scena u kojoj Barbarez Kyrosu Vassarasu (uvijek ti Grci!) na Marakani objašnjava da su životi naših navijača na tribinama ugroženi, ona nesretna situacija iz susreta s Estonijom na Koševu kada Dedić napucava loptu Hibiću u koljeno, a ona se odbija i odlazi u mrežu, čuveni Kodrini padovi u šesnaestercu protiv Danske, Jorgensenov gol zbog kojeg nismo otišli na EP u Portugalu, ili Hasagićeva odbrana penala Henryju – sve to i još mnogo toga svakom će iskrenom navijaču, BH Fanaticosu, prolaziti ispred očiju dok neki brazilski (vojni) orkestar na Maracani u nedjelju navečer bude intonirao našu himnu.

A onda…

Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino!