VIKTOR IVANČIĆ: KLONIRANJE LOZINE

Povezani članci

• Hrvatska zaratila sa samom sobom
• Kinesko-ruski baypass za evropske sankcije: Aluminij Industries Mostar
• Kultura falsifikata
• Amer Đulić: Prošao sam pakao hercegbosanskih logora ali ne mrzim
• Dajte Srbiju Rusiji!
• Himna

Dnevni list u  svojem nedjeljnom izdanju donosi opsežne reportaže i feljtone kroz koje se čitatelji mogu vrlo detaljno, „dubinski“, informirati o zanimljivim osobama, događajima i fenomenima. Prošle su nedjelje našu pažnju privukla dva pogolema žurnalistička rada, priljubljena jedan uz drugi, tako da čak i grafički teku u kontinuitetu: prvi se prostire preko pet novinskih stranica (20.-25.), a drugi preko četiri (str. 26.-29.).

Novinarka S.M. (str. 26.-29.) iscrpno ironizira splitskoga suca Slavka Lozinu koji je u jednoj presudi napisao kako „davanje novca ili darova za brzo obavljen posao nije mito“, već je to „mali znak pažnje uobičajen na ovim prostorima“. Presuda se odnosi na slučaj carinika koji je 1997. primio mito od 50 maraka, što je dnevni list ekskluzivno otkrio u prošli četvrtak i plasirao preko naslovne stranice uz napomenu „skandal“. Naslov nedjeljnog feljtona, ukomponiran u fotografiju suca Lozine, ide još dalje od zgražanja: „Je li ovo najluđi sudac u državi?“

Novinarka B.S. (str. 20.-25.) donosi portret „najbogatije hrvatske obitelji“, familije Lukšić, a u podnaslovu stoji upozorenje da je „reporterka gostovala u samom srcu carstva, na njihovom obiteljskom ranču u Čileu“. S izrazitim osjećajem za detalj novinarka B.S. evocira uspomene s tog putovanja: „vidno sjetan“ Androniko Lukšić uvjeravao ju je koliko mu je važno što je novinarka „njegove krvi“, i to „dok smo šetali njegovim perivojem i ispijali tradicionalni čileanski aperitiv pisco sour.“

Novinarka S.M. (str. 26.-29.) prikazuje Slavka Lozinu kao bizarni relikt u pravnom sustavu, istinsku kočnicu uspostavi civiliziranog građanskog društva (gdje je podmićivanje nezamislivo), figuru koja sa svojim ekscesima postaje nešto poput Željka Keruma hrvatskog pravosuđa. Masnim slovima na žutoj podlozi, kao na novinskome stupu srama, istaknute su Lozinine riječi, uz jasna očekivanja da savjesni i civilizirani čitatelji na njih povrate: „Nije strašno nekome dati bombonijeru, kavu ili viski ako ti napravi uslugu.“

Novinarka B.S. (str. 20.-25.) podrobno opisuje svoju čileansku ekskurziju: „Androniko Lukšić nas je 2000. godine smjestio u svom luksuznom hotelu u Santiagu. Sobarica je svaki dan na jastuku ostavljala vrhunski čokoladni bombon, očito rađen u nekoj maloj šminkerskoj čokolateriji.“ Novinarka B.S. je čak tražila po gradu gdje može kupiti takve bombone, pa je naposljetku i pronašla „vrlo mala pakiranja za puno dolara“. Iz njenog zapisa jasno je da obitelj Lukšić nije snosila samo trošak bombona, nego i kompletnog smještaja u „luksuznom hotelu u Santiagu“, a putne se karte, dakako, podrazumijevaju.

Novinarka S.M. (str. 26.-29.) ne može se čudom načuditi kako Slavko Lozina, kao zadnja budala, tvrdoglavo inzistira na ispravnosti svoga stava iznesenog u presudi. Veli da mu je ona, novinarka S.M., u razgovoru čak tri puta ponovila: „Ali napisali ste da davanje novca ili darova za obavljeni posao nije mito nego znak pažnje. Koju poruku time šaljete? Kako je moguće odrediti da je 200 kuna dar, a 2000 kuna mito?“

Novinarka B.S. (str. 20.-25.) nema potrebu članovima familije Lukšić triput ponavljati bilo što, jer su joj usta uglavnom zauzeta jestivima: „Lukšići su nas hranili najboljom ribom, tako da je kolega u avionu, na povratku iz Čilea, uzdahnuo: ‘Ako mi netko u sljedećih mjesec dana ponudi jastoga ili lososa, zadavit ću ga.’“

Novinarka S.M. (str. 26.-29.), uz veliki istraživački trud, čitateljima približava ličnost Slavka Lozine tako da ne ostane prostora za dvojbe: riječ je o nesvakidašnjem čudaku, intelektualnom patuljku i moralnoj kreaturi. Pedantno nabraja sve njegove dosadašnje skandale, od bijega s mjesta prometne nesreće, preko skandiranja na Thompsonovu koncertu, do oslobađajuće presude zločincima iz Lore. S neskrivenim autorskim gnušanjem novinarka S.M. citira Lozininu izjavu, a list je izdvaja u opremu teksta, uz poziv čitateljima da još jednom zajednički povrate: „Što treba napraviti ako mojoj tajnici dođe majka koja joj želi zahvaliti i donese joj kavu i bombonjeru jer je bila jako ljubazna dok je ovdje čekala svog osumnjičenog sina?“

Novinarka B.S. (str. 20.-25.) impresionirana je darežljivošću, manirama i svekolikim obiljem obitelji Lukšić: „Pili smo najbolja vina, letjeli privatnim avionima do Lukšićevih vinograda i rudnika kako bismo vidjeli stvarnu snagu njegovih poduzeća.“ Saznajemo i da je Androniko Lukšić novinarsku ekipu „pozvao u Čile“, osiguravši kompletan aranžman, kako bi odgovorio na neutemeljene optužbe: da je iz Karlovačke pivovare izvlačio novac i radnike tretirao kao roblje, da je za kupovinu poduzeća u Hrvatskoj koristio veze s Franjom Tuđmanom, da je u pljačkaškoj privatizaciji iz devedesetih bio inozemna varijanta Miroslava Kutle, da mu je hotel Plava laguna služio za pranje novca… I evo, novinarka B.S. je – nakon obilne konzumacije vina, jastoga, pisco soura, luksuznog hotela, avionskog prijevoza i vrhunskih čokoladnih bombona – u više navrata sprala ljagu s imena obitelji Lukšić, ne štedeći novinskog prostora, hvalospjeva i biranih pridjeva.

Novinarka S.M. (str. 26.-29.) drži kako su „fleksibilna“ stajališta suca Lozine o podmićivanju do te mjere društveno neprihvatljiva da ovaj zaslužuje takav žurnalistički tretman koji će ga javno raskrinkati kao homoseksualca. „Godinama se po Splitu govori kako njegove osobne intimne sklonosti ne odgovaraju konzervativnom imidžu“, piše novinarka S.M. Ona je izuzetno osjetljiva na sve vrste moralnih devijacija i dosljedno provodi uređivačka načela dnevnog lista, a najvažnije od njih je „nulta stopa tolerancije prema mitu i korupciji“. Njezin kolega, dva dana ranije, konsternirao se nad informacijom da su uposlenici splitskog suda za svoje usluge uzimali parfeme i teleće butove, „a kada se to otkrilo, nitko se nije ni zasramio“: „U čemu je stvar, pitali su se birokrati nedužno, ne nalazeći baš ništa ružno, bijedno ili, daleko bilo, nezakonito u svojoj potkupljivosti.“

Novinarka B.S. (str. 20.-25.) ne istražuje seksualne navade Guillerma Lukšića, postarijeg mladunca pape Andronika, niti joj pada na pamet dvojiti glede istih: to je muškarac širokoga poprsja, prodornog pogleda i dubokog džepa. Zapričala se s Guillermom novinarka B.S. o poslovnim uspjesima imperija, odgonetali su tajne visokog biznisa, kada je ovaj iznenada pogledao na sat: „- Zakasnit ćete ocu na ručak – rekao je tonom koji je značio ‘to ne smijem dopustiti, tati se ne kasni’. I brzo dodao: – Što kažete na helikopter?“

Kontinuirano iščitavanje oba feljtona objavljena u nedjeljnom broju dnevnog lista, od 20. do 29. stranice, pokazuje se kao uzbudljivo iskustvo: u prvome od njih (str. 20.-25.) podrazumijeva se da će čitatelj prema podmićivanju imati jednako ležeran odnos kao sudac Lozina, pa u činjenici da je novinarka od obitelji Lukšić bila podarena plaćenim avionskim kartama, luksuznim hotelskim smještajem, jastozima, koktelima, skupim vinima, čokoladnim bombonima i helikopterskim transportom na kratkim relacijama, kako bi zauzvrat sastavila nekoliko afirmativnih novinskih plahti, neće vidjeti ničeg problematičnog; u nastavku međutim (str. 26.-29.) utvrđuje se da je sudac Lozina – dakle prototip čitatelja prethodnoga članka – sa svojom bolesnom tolerancijom prema potkupljivanju, primjer društvenoga štetočine, evidentna moralna nakaza i predstavnik mračnog mentaliteta koji nas priječi da se emancipiramo u civilizirano društvo. Samo iznadprosječno neinteligentan čitatelj taj slijed neće doživjeti kao osobnu uvredu: da ga se vabi i trpa u ulogu Slavka Lozine, a potom nagovara da u njega pljune.

Onaj pak s trunčicom zdravog razuma, uz uvjet da je dobronamjeran, pitat će se čemu tolika širina u pristupu temi. Kada je već postojala namjera dnevnog lista da pošalje važnu društvenu poruku, nije li se novinarka  S.M. (str. 26.-29.) mogla pozabaviti djelatnošću novinarke B.S. (str. 20.-25.) – čije je tiskane laude obitelj Lukšić potaknula s par stotina puta većim iznosom od 50 maraka – umjesto što je putovala u Split otkrivati mentalne i seksualne delikte suca Lozine, pogotovo ako joj ovaj, kako se čini, nije platio ni put ni spavanje? U tom bi slučaju i uvaženi kolega mogao dodati kakav zgodan moralistički refren o novinarima svoga lista koji „ne nalaze ništa ružno, bijedno ili, daleko bilo, nezakonito u svojoj potkupljivosti“.

No, u dnevnom je listu na snazi pravilo da ono što vrijedi za običan svijet, ne važi za novinare. Zato su stranice dnevnog lista, uz nemilosrdne osude korupcije u javnim službama, ispunjene himničkim napisima o društvenim herojima poput Ivice Todorića, Tomislava Horvatinčića ili Gorana Štroka. Uz njih je neki korporacijski Lozina iz menadžmenta utisnuo nevidljivi kredo: „Nije strašno od tajkuna dobiti plaćeno ljetovanje, rolex ili nešto gotovine, ako će ovaj time pokazati javnosti da se u poslovanju ne koristi mitom.“ Treba samo računati na idealnog potrošača informacija, a njegov je profil odavno definiran u razvojnim studijama i biznis-planovima.

Potrošač informacija nikako da dočeka svoj čokoladni bombon na jastuku. Tja, opet ću jesti govna, pomisli. Baci se na krevet, otvori dnevne novine, nedjeljno izdanje, i zaroni u realnost – ugleda svoju fotografiju uz naslov: „Je li ovo najgluplji čitatelj u državi?“

Tekst objavljen u tjedniku Novosti,prenosimo uz dozvolu autora