Slavo Kukić: U kojim imenima treba tražiti članove novog Predsjedništva BiH?

Povezani članci

• Prodavci zavetne magle: Ne damo Kosovo, Madagaskar, Neptun i Andromedu
• Ustavno šminkanje raspada
• Civilizacija na ispitu savjesti
• Ivana Kekin: Koliko košta šutnja?
• Drekstaten
• Blajburško Dugopolje

Kandidati za novo Predsjedništvo BiH su, napokon, poznati. I već prvi dan smo, a do izbora su puna tri mjeseca, prisiljeni gutati priče o tome tko je favorit, a tko su tek statisti u izbornoj trci. U pitanju su, međutim, priče koje su navijačke – i koje s realnošću i ne moraju imati bogzna kakve veze. Na to, uostalom, upozorava i svaka, iole ozbiljna analiza – koja, objektivno, ne može zaobići mogućnost „velikih“ izbornih iznenađenja.

Piše: Slavo Kukić

Pogledajmo, primjerice, kako izgledaju stvari u utrci za bošnjačkog člana kolektivnog šefa – gdje je gužva i najveća. U utrci su, istina, i ovaj put oprobana imena, ali i osobe koje je, pošteno govoreći, malo tko očekivao. A otuda, onda, i sudovi o vjerojatnom pobjedniku – Izetbegoviću, Ceriću, Radončiću. Pristupi li se, međutim, procjeni iz perspektive cjelovitije analize, stvari bi u konačnici mogle izgledati bitno drugačije.

Pogledajmo, uostalom. Izgledi Izetbegovića se temelje na političkoj snazi SDA – koja, ruku na srce, nije upitna. Ali, sva istraživanja – pa i, ako dobro razumjeh, ono za potrebe američkog Nacionalno demokratskog instituta – pokazuju kako politička snaga njegove partije nije joker na kojeg bi se bez izuzetka moglo osloniti. Jer, ispred nje je, primjerice, i to s osjetnom prednošću, Komšić i njegova Demokratska fronta. A to, onda, znači da je i njezin kandidat, Emir Suljagić, iz pozicije utjecaja stranaka u biračkom tijelu, u prednosti.

Priča se, međutim, tu i ne završava. Demokratska fronta je mlada, ali i homogena politička grupacija. Za SDA se, pak, to isto ne bi moglo reći. Vratimo li se, uostalom, dva izborna ciklusa unazad, kada takmaci za člana državnoga predsjedništva bijahu Silajdžić i Tihić, neće nam se teško biti prisjetiti kako je lider SDA tada izgubio – tako što je današnji zamjenik predsjednika te stranke svoj dio stranačkih glasova potiho usmjerio protiv vlastitoga šefa, a za kandidata druge stranke. Tko kaže da se današnjemu kandidatu SDA to ne bi moglo vratiti kao bumerang – da Tihićev dio SDA odluči glasovati protiv vlastitoga kandidata. Zašto? Pa, jer bi se time postigla dva cilja – da se Izetbegoviću, posebice nakon „driblinga“ mu s izbornim listama,  vrati milo za drago, ali i da ga se izbaci iz sedla ambicije da konačno ovlada strankom rahmetli babe.

Ako se, pak, stranačko članstvo – i biračko tijelo dakako – okreće od vlastitoga kandidata, prema kome je njegovo okretanje najlogičnije? Prema Ceriću? Ni slučajno. Jer, Tihićeva struja s njim nikada nije bila u posebno srdačnim odnosima. Prema Radončiću? Ne vjerujem. Jer, ljudi koji podržavaju Tihića baš i ne vjeruju u Fahrin moralni kredo. Tko im, onda, ostaje? Po mojem sudu, osoba koja je najbliža promociji vrijednosti koje personificira i Tihić sam. Emir Suljagić.

U prilog Suljagiću, uz realno moguću potporu značajnog dijela biračkoga tijela SDA, ide i još jedan detalj – činjenica da, ako je suditi po prvim mu izjavama, govori u ime obespravljenih i poniženih. A takvih je u ovoj zemlji barem devet desetina. I taj govor bi, objektivno, mogao porušiti i stranačke i etničke zidove. A to, onda, znači da bi mogao privući Bošnjake kojima Demokratska fronta baš i nije prvi izbor, ali i sve ostale, ne iznenadite se ako među njima budu čak i Hrvati iz zapadne Hercegovine. Zamislite tu situaciju – Hrvat, usto zapadni Hercegovac, glasuje za Bošnjaka.

Pobjedi li, hoću reći, Suljagić, to bi iznenađenje moglo biti samo za neupućene. Ništa, međutim, manje zanimljivo ne bi trebalo biti ni u utrci za hrvatskoga člana kolektivnog šefa. Na teren će, istina, istrčati manje igrača. Ali, izbori time neće izgubiti na svojoj draži.

Tko od njih je favorit? Pitate li prosječna građanina, reći će vam da je lider HDZ-a u prednosti pred ostalima. Slažem se. No, ne slažem se da je priča i završena. Veliki bi „vođa“, potpuno suprotno, mogao gutati i gorke pilule – pa i pretrpjeti poraz o kojem nije razmišljao. Ne vjerujem, istina, da bi mu muke, i najteži udarac u životu, ovaj put još uvijek mogao zadati prvi čovjek devedesetke – usprkos i činjenici da se radi o osobi koja bi bh. Hrvate značajno izvukla iz blata hipoteka koje im hadezeovi političari, Čović posebice, ostaviše u amanet. Ali, neprospavane noći vlasnik najvećeg srednjovjekovnoga dvorca u ovom dijelu svijeta mogao bi proživjeti zbog lidera Stranke pravde i povjerenja. Pitate se, zašto? Više je razloga tome. Budimir je, prije svega, lider višenacionalne partije – a to, onda, znači da mu je potencijalno biračko tijelo značajno veće od tijela njegova glavnog takmaca. Oko sebe je, potom, okupio i koaliciju koju bi neozbiljno bilo ignorirati. Ne vjerujem da će mu zaboravljena biti i zalaganja za hrvatsku braniteljsku populaciju – ona prema ministru Helezu prije svega. A isključiti, na koncu, ne treba potporu i drugih aktera u političkoj utakmici – Narodne stranke Radom za boljitak, primjerice, pa i još ponekoga, manjih stranaka zeničke regije posebice. Sve to bi, promatrano kumulativno, moglo dostići i brojku o kojoj veliki „vođa“ nije ni sanjao – i zadati mu jade s kakvima ni u bunilu nije mogao kalkulirati.

Ipak, barem što se moga razumijevanja tiče, najzanimljivija izborna bitka bi se trebala voditi na prostoru manjeg bh. entiteta. Tamošnja je politička scena, naime, bukvalno bipolarizirana – na jednoj su strani Dodik i njegovi sateliti, na drugoj Savez za promjene s SDS-om i Bosićem na čelu. Ne vjerujem, doduše, da se trenutačnog predsjednika  RS-a još uvijek može potući u trci za predsjedničku poziciju. Ali, sve ostalo je na vagi – i prevaga u Narodnoj skupštini, i izgledi za člana državnoga predsjedništva posebice. Kandidat Saveza za promjene je, naime, i na posljednjim izborima puhao za vrat Radmanoviću, a sada na drugoj strani ima puno beznačajnijeg takmaca – i, objektivno, pobjeda mu se najozbiljnije smiješi. Dobije li se, uz sve to, potpora i koalicije „Domovina“, kapitulaciju Dodikove družine, i na državnoj i na entitetskoj razini, teško da bi i sam Svevišnji mogao spriječiti.

Sve to je, ne budimo naivni, krajnje jasno i lideru SNSD-a. U prilog tome, uostalom, svjedoči i nervoza koju sve otvorenije pokazuje – pa i akcije kojima vlastitim prijetnjama želi parirati. Ponovo mu, kao i prethodnih sedam-osam godina, prijete smrću. Tko? Sam Bog zna. Ali, državne službe za tim intenzivno tragaju – i tragati će sve do okončanja izbora. Protiv Srba se, potom, kao i devedesetih godina prošlog stoljeća, urotio i najveći dio svijeta. Na čelu kolone su, dakako, opet Amerikanci – otpravnik poslova američke ambasade u BiH posebice. Za Dodika Hill je – zato što upozorava na nezadovoljstvo u RS-u zbog endemske korupcije u koju je zaglavilo njezino vodstvo – „patološki lažov i smutljivac“ koji sve to čini kako bi podržao SDS i Savez za promjene. Jer, zna Dodik da se, iako to Hill nije i izgovorio, misli na njega – i da su poruku na taj način razumjeli i birači. I stoga Hillove izjave „krsti“ izravnim uključivanjem u predizbornu kampanju i miješanjem u unutarnje stvari jedne suverene zemlje. A, da bi ga se u tome onemogućilo, da bi se, dodaje, zaštitile i domaće institucije – kako institucija predsjednika RS-a, tako i dignitet svih institucija u BiH – „vožd“ traži pokretanje procedure kojom bi se američkoga diplomatu proglasilo personom non grata. Čemu? Zna Dodik da od tog nema ništa. Ali, zna i da bi izazvana halabuka mogla ponekog naivna i zavarati – i natjerati izbornu vodu na njegov mlin.

Protiv Srba su i poznati osvajači ovih prostora, sljedbenici nekadašnjeg osmanskoga carstva. U prilog tome, među inim, svjedoče i najnovije prijetnje turskog premijera da će, svi koji bi se usudili „dirnuti“ Bošnjake, protiv sebe imati „stotinu miliona Turaka“. Pomogli nisu ni demantiji turskih veleposlanstava, ni sarajevskog ni beogradskog, da se radi o izmišljenoj izjavi koja nikada nije izrečena – i da je Turska prijatelj BiH i svih njezinih građana. Ne, ne, Mile vjeruje da je Erdogan prijetnju izgovorio i da je – pogledajte slijedeću konstrukciju – kada je shvatio da se radi o opasnoj igri, sada sam pokušava povlačiti. A njegovu bi igru, i u tome je poenta svih Dodikovih „upozorenja“ sunarodnjacima, shvatiti morali i „oni koji u RS-u promoviraju probosansku ili bosansku politiku“, oni dakle oko Saveza za promjene. Jer, prijetnja turskog premijera je ohrabrenje bošnjačkim strankama da budu još agresivnije – pa vi, braćo Srbi, još jednom razmislite o tome što i kako činite.

U vezi s „izjavama“ turskog premijera, međutim, indikativan je još jedan detalj. „Izjavu“ u bh. medijski prostor nije gurnuo nijedan medij pod izravnom Dodikovom kontrolom nego izdanje Večernjega lista za BiH, tiskovina, dakle, pod uređivačkom kontrolom lidera HDZ-a – koja se ni jednom riječju, ni pri objavljivanju „vijesti“, ni nakon toga, ne pozove na izvor koji  „vijest“ objavi. Slučajnost? Ma kakvi. Sve to je ranije, između hrvatsko-srpskog dvojca dakako, do u tančine razrađeno. A onda su siroti „urednik“, i tiskovina koju potpisuje, samo poslužili kao produžena ruka zajedničkog plana – da se vijest iz neidentificiranih izvora „provali“, da istu preuzme Srna i stvori medijsku gužvu koja bi „voždu“ trebala poslužiti kao vjetar u leđa.

Hoće li, međutim, Čovićeva, i potpora njegova biltena, biti i dovoljna? Sve mi se čini – ne. A to bi, ruku na srce – i na žalost i Čoviću i Dodiku – bilo dobro i za ovu zemlju.