POPULISTIČKE IGRE

Izdvajamo

• U populizmu nema striktne ideološke podjele na desne i lijeve u što smo se uvjerili prošlonedjeljnom inicijativom Skupštine Kantona Sarajevo za skraćivanjem časova za vrijeme ramazanskog posta. Ovakve odluke ozbiljno narušavaju sekularnost države. Umjesto da se u zajedničkome traženju vrijednosti, religiozni i sekularni građani razumiju i razvijaju socijalne veze da bi sekularna država mogla opstati, ovakvi potezi udaljavaju takve mogućnosti. Očito kod nas ne zna ljevica što bi radila bez desnice, i obrnuto, pa valjda zato sve manje i vidimo političku i ideološku razliku u BiH. Stav vladajuće Trojke u Kantonu Sarajevo jeste populističko koketiranje koje im neće donijeti nove glasove, već samo veći broj izbornih apstinenata.

Povezani članci

• SEJO ĐULIĆ: MI SMO POBJEDNICI
• Stolac, grad u raljama HDZ-a i SDA
• ODGOVOR MIRJANI KASAPOVIĆ
• Domoljubno uriniranje
• Zločin i kazna: pariška kvadratura terorističkog kruga
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (22): HTV je krivotvorio istinu o Gabeli

S razlogom se plašim pojedinaca, partija, pokreta koji se pozivaju na narod. Populistima koji favoriziraju narod-populus, i još specifičnije ethnos više nego demos, populističko uvjerenje je nacionalistički obojeno, sažme se u sljedećem: “Oni (oni odavde, kod nas) bolji su nego drugi”. Poziv narodu je uvijek “poziv protiv”. Dodik to čini godinama, kreira atmosferu neprijateljstva prema zapadnim diplomatima, narod se stapa sa partijom SNSD-a u suprotstavljanju “njima”; sve u skladu sa klasičnom shemom autokratije i autocentrizma gdje je ksenofobna komponenta izuzetno naglašena. Njemu se sa gubitkom predsjedničkih izbora pridružio u antizapadnom narativu i Izetbegović u populističkoj mobilizaciji naroda. Tako se žele instrumentalizirati ne samo strahovi i resantimani, već i indignacija i osjećaj bunta. Cilj je probuditi kolektivne strasti, puneći javni prostor narativom straha od međunarodnih zavjerenika i “domaćih izdajnika”. Populizam je politički i retorički stil etničkih partija u BiH; SDA sloganom “U jedinstvu je snaga” uzdiže sebe u autentične predstavnike naroda, a Izetbegović kao lider u ekskluzivnog glasnogovornika Bošnjaka smatrajući sebe oličenjem “čovjeka iz naroda”. Svaki populistički lider koji se obraća narodu poput njega ili Dodika, tvrdi da će mu naznačiti stvarne neprijatelje. Sa zadovoljstvom rangiraju neprijatelje stavljajući na prvo mjesto “izdajnike”; to su svi oni koji ne podržavaju etničku autokratiju, žele interetnički dijalog i promjenu političke paradigme konflikta. Biti populist znači prije svega biti protiv. Sa tim motivom “protiv” je i organiziran protest ispred OHR-a kojem je izostala građanska masovnost. To ne čudi jer su nominalni organizatori protesta slijedili novoustanovljeni i postizborni SDA, antizapadni narativ uz podršku partnerskog DF-a. Skup je imao skandalozne poruke u kojima se priželjkuje smrt ‘okupatorima’ i ‘domaćim izdajnicima’. Jasno je da je poruka upućena visokom predstavniku Christianu Schmidtu kao i liderima Osmorke, a s obzirom da se na protestu mogla vidjeti i prekrižena glava ambasadora SAD-a Michaela Murphya, očito je i on nepoželjan. I sam često pišem o pogubnosti odluka Visokog predstavnika Schmidta za parlamentarnu demokratiju, ali prijetnje smrću su nedopustiv radikalizam i fanatizam koji podstiču primitivizam i nasilje. Antizapadni narativ prema USA ambasadi u BiH i OHR-u ide  sinhronizovano sa Dodikovom agendom. To nije nacionalni niti državni interes, nego stranački i lični. Jedini je mogao taj dan likovati Dragan Čović i njegovi plaćeni mediji dovodeći taj skup u kontekst protiv onih koji se zalažu za građansko društvo. Besmisleno je teorijski i praktično dokazivati stranačkim botovima da je Građanin uvijek uziman sa svojom osobnošću, subjektivitetom i kolektivnom pripadnošću. Njegova građanska odrednica ne isključuje nacionalnu, naprotiv, uzajamno se prožima i nadopunjuje. Naravno, da je brisanjem osobnosti, subjektiviteta i građanske svijesti o jednakosti i slobodi ljudi, stvorena pretpostavka etno-nacionalne, autokratske države. Populizam održava sebe samo, ne proizvodi ništa drugo osim novih javnih ličnosti, političkih funkcionera koji se znaju nametnuti vehementnošću ili žestinom, remeteći igru jasnih pravila desnice i ljevice, konzervativizma i progresivizma, liberalizma i socijaldemokratije. Niti jedan populizam ne voli pluralizam, stoga ne čudi da je izrazito prost i neuljudan prema kritičkom promišljanju. Za diskreditaciju kritičara bezobzirno koristi društvene medije, poput Fejsbuka ili Twittera. U takvoj atmosferi moguće je reći užasne stvari kritičarima režima koje civilno društvo ne bi trebalo da toleriše, ali one postaju opšta norma. Kada populistička politika traje, što je naša situacija, jasno je da ne postoje klasični mehanizmi nadgledanja (monitory democracy) i kontrole vlasti, čiji je cilj sprečavanje zloupotrebe pozicije političke moći u demokratskim društvima. Stoga, tipično je za neopopuliste da napadaju nezavisne medije, sudstvo, sve čine da razore klasični demokratski princip podjele vlasti. Koncentrišu je na jednoj adresi, i to stranačkoj, što je ozbiljna degeneracija demokratije. U populizmu nema striktne ideološke podjele na desne i lijeve u što smo se uvjerili prošlonedjeljnom inicijativom Skupštine Kantona Sarajevo za skraćivanjem časova za vrijeme ramazanskog posta. Ovakve odluke ozbiljno narušavaju sekularnost države. Umjesto da se u zajedničkome traženju vrijednosti, religiozni i sekularni građani razumiju i razvijaju socijalne veze da bi sekularna država mogla opstati, ovakvi potezi udaljavaju takve mogućnosti. Očito kod nas ne zna ljevica što bi radila bez desnice, i obrnuto, pa valjda zato sve manje i vidimo političku i ideološku razliku u BiH. Stav vladajuće Trojke u Kantonu Sarajevo jeste populističko koketiranje koje im neće donijeti nove glasove, već samo veći broj izbornih apstinenata.

Međutim, najčešća sirovinska baza populista jeste priča o identitetskim pitanjima i osjećaj dostojanstva. To je veoma toksična mješavina za odnos prema onome vanjskom, nepripadajućem, Drugom i drugačijem, odmah sumnjivom i prijetećem. Tako gradonačelnik Banja Luke brani tradicionalne porodične vrijednosti od LGBTIQ aktivista tolerancijom nasilja u svom gradu. Njegov politički mentor, iz čije sjene ne može da izađe, Dodik izriče jednu od najradikalnijih izjava da će LGBTIQ aktivistima biti zabranjen pristup obrazovnim institucijama, kako to zagađuje javni prostor i da to treba eliminisati. Završava riječima:

“Imate mjesta, ostrva, ovo je naš način života, idite tamo”

Više nikoga u BiH ne mogu zgroziti ovakve izjave dužnosnika Republike Srpske jer temeljno obilježje nacionalizma jeste mržnja prema Drugima. Količina te mržnje jeste instrument vlasti, grubo i primitivno ophođenje totalitarne provincije prema zapadnim i demokratskim vrijednostima.

U državi gdje se vođe političkih plemena bore za vlast kroz populističke igre, a ne za interes ljudi, dolazi do nepopravljive historijske štete fatalnog lihvarenja populista. Pred nama je pitanje da li smo još uvijek sposobni shvatiti poruku demokrata stare Atene koji su pozivali na “stvaranje ljudskih bića koja žive u ljepoti, koja žive u mudrosti, ljubeći zajedničko dobro”? Ako ubrzo ne odgovorimo kao zajednica na ovo pitanje onda će dramatična poruka Maxa Webera :

“Onaj koji traži spas duše svoje i duše drugih, ne bi ga smio tražiti na stazama politike” imati pojačan smisao srži angažmana odlučnih demokrata da zaustave fanatizam i nepopustljivost populista.