Politike kolektivnog izjedanja

Povezani članci

• Sokrate, u vezi s demokracijom si, nažalost, bio u pravu
• Je li nužno imati istoga Boga?
• Intervju – Filip David, pisac: Priča o banalnosti zla nije izdržala ispit vremena
• Kako je “AME BREZA” omiljena firma SDA izvršila obnovu Vilsonovog šetališta: Fali tampona, fali cementa, fali ploča
• ZA DAVIDA…DŽENANA …I ZA 102-a PRIJEDORSKA MALIŠANA
• Turingov test slobode

foto: š.g

Nacionalistička retorika bosansko-hercegovačkih političara najučinkovitija je kod siromašnih i poniženih ljudi, kod posrnulih i izopačenih intelektualaca, općenito kod neostvarenih i očajnih ljudi.

Piše: Drago Bojić

Bosansko-hercegovačko društvo ušlo je u Novu godinu opterećeno teškom i neizvjesnom političkom krizom. Druga polovica 2021. godine sva je protekla u političkim svađama i napetostima, međusobnim vrijeđanjima, ucjenjivanjima i prijetnjama, brojnim susretima domaćih i međunarodnih političara iz kojih nije proizišlo ništa dobro. Opći je dojam da nacionalno i vjerski podijeljeno, ekonomski siromašno i demografski opustošeno bosansko-hercegovačko društvo sve više tone u politički besmisao koji sluđuje ljude i tjera ih da masovno iseljavaju.

Međusobne svađe i izjedanja bosansko-hercegovačkih političara, destruktivne politike iz susjednih zemalja Hrvatske i Srbije, suprotstavljeni stavovi međunarodne zajednice, produbili su međuetničko nepovjerenje i razbuktali kolektivne mržnje. Prošla godina je pokazala da je bosansko-hercegovačko društvo u političkom smislu krhko i nestabilno i da se i dalje lako može manipulirati kolektivnim osjećajima. Političarima je ponovno uspjelo da u svoje svađe uvuku i pripadnike vlastitog naroda. Pritom su se i mnogi „nezavisni“ intelektualci izručili nacionalnim i državnim projektima te su svojim javnim nastupima dodatno raspirivali kolektivne mržnje.

Pišući početkom devedesetih godina o kolektivnoj mržnji, češki predsjednik Václav Havel upozorio je da kolektivna mržnja koju dijele, šire i produbljuju ljudi sposobni mrziti, ima posebnu magnetsku privlačnost te u svoj lijevak može uvući i bezbroj ostalih ljudi koji se u početku nisu činili nadareni sposobnošću da mrze. Riječ je, piše Havel, o moralno malenima i slabim ljudima, sebičnim ljudima lijenoga duha koji su nesposobni samostalno razmišljati te tako naginju sugestivnom utjecaju mrzitelja. Mrziti se može, da se nadovežemo na Havelove misli, i iz povrijeđenosti, osjećaja nemoći i kompleksa manje vrijednosti, ali isto tako i iz oholosti, osjećaja moći i kompleksa više vrijednosti što su osobine mnogih bosansko-hercegovačkih političara koji su uvjerili pripadnike svojih kolektiviteta da su čisti i bezgrešni, a da su drugi prljavi i pokvareni.

Havel svoje razmišljanje o kolektivnoj mržnji završava pričom iz indijske mitologije o mitskoj ptici Bherund. To je ptica s jednim tijelom, ali s dva vrata, dvije glave i dvije samostalne svijesti. Beskonačni suživot doveo je do toga da su se dvije glave počele mrziti i odlučile jedna drugoj nanositi bol. Bherund umire u grčevima da bi zatim, milošću Krišne, opet uskrsnuo. Uskrsnuo je samo zato da ljude zauvijek podsjeća kako završava svaka mržnja.

Bosansko-hercegovački građani i narodi doživjeli su devedesetih godina sve užase kolektivne mržnje. Unatoč tome, mnogi od njih se olako i danas daju uvući u smrtonosni lijevak mržnje. I tu nije riječ samo o političarima, kojima je raspirivanje međuetničke mržnje sredstvo održavanja na vlasti, nego je riječ o običnim, unesrećenim i osiromašenim ljudima koji se u svome jadu i očaju, makar i potajno, međusobno preziru i mrze. Mnogi od njih uživaju u tome kad politički predstavnici njihovog kolektiva u javnosti vrijeđaju druge narode i vjere.

Protiv isključivosti i mržnje nije se lako boriti. One su prisutne u svakom čovjeku i lako se mogu povampiriti ako se ne bdije nad sobom, nad svojim riječima i postupcima. Nacionalistička retorika koju koriste bosansko-hercegovački političari najučinkovitija je kod siromašnih i poniženih ljudi, kod posrnulih i izopačenih intelektualaca, općenito kod neostvarenih i očajnih ljudi. Riječ je često i o ljudima koji se pozivaju na Božje ime, redovito posjećuju vjerske objekte, mole se i klanjaju, a pritom mrze i preziru druge. Ljudi koji su socijalno poniženi i nezadovoljni, a takvi su većina bosansko-hercegovačkih građana, u pripadnosti naciji pronalaze novi smisao dostojanstva i ponosa, smatra politolog Maurizio Viroli: „siromašan sam, ali bar sam Amerikanac“. Upravo takva logika razmišljanja prisutna je i među bosansko-hercegovačkim građanima, i kod Hrvata i katolika, i kod Srba i pravoslavaca, i kod Bošnjaka i muslimana.

Bosna i Hercegovina se nalazi u ozbiljnoj krizi i nije jednostavno razriješiti nagomilane probleme i uspostaviti minimum međuetničkog povjerenja i društvene sigurnosti. Neosporno je da se moraju riješiti mnogi problemi političke i nacionalne prirode, ali to nisu i jedini problemi ove države koja je po svim kriterijima jedna od najsiromašnijih i najnerazvijenijih država Europe. Jasno je također i to da nijedna strana, ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka ni bosansko-patriotska neće moći ostvariti svoje maksimalističke ciljeve.

Kako god završila trenutna politička kriza, važno je oduprijeti se ludilu kolektivne mržnje. Ni oni koji za sebe tvrde da ne pripadaju nacionalistima, nisu oslobođeni mržnje. Mržnja se može raspirivati i u ime građanskih ideja, u ime države, u ime utopija, u ime visokih načela, u ime velikih ideja koje ne primijećuju male ljude i njihove konkretne živote. Od politike izjedanja i raspirivanja kolektivne mržnje korist imaju samo političari i njihovi poltroni. Svi ostali su na gubitku.