Od Foče do Čapljine: kako je Midheta nadvladala bol

Izdvajamo

• Jednom je Midheta napisala, na molbu aktivistkinja iz Švicarske, poruku o vlastitom životu i vlastitom iskustvu, upravo je izbacila iz sebe. Eno te poruke, piše na zidu skromnog ureda na Dobrinji, u kojem se svaki dobrohotni gost osjeća kao kod svoje kuće: "Svaka borba u životu me je oblikovala u osobu kakva sam danas. Ponekad sam zahvalna teškim vremenima moga života. Ona su me samo ojačala. Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost."  

Povezani članci

• Nino protiv Raspudića
• Nemoć Zapada?
• Sedamdeseta godišnjica oslobođenja Evrope od fašizma, ili što Mostaru predstavlja 9. maj?
• Mesićev plan za BiH izazvao paniku: Tranzicijski dobitnici gube svoju državu
• Kazazović dodikizira i čovićizira sarajevsku djecu u školama: Ministrova segregacijska odluka
• Šta će nam (ovakva) država?

Foto: Midheta Kaloper Oruli

“Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.” 

Midheta Kaloper Oruli, generalna sekretarka Udruženja žrtava rata Foča 92-95

Na Dobrinji u Sarajevu ima skroman ali ugodan prostor u kojemu će se dobrohotan gost osjećati kao kod svoje kuće. Tu žene, članice Udruženja žrtava rata Foča 92-95, na nekoliko šivaćih mašina kroje i šiju serdžade, torbe, kape, čarape, prostirke, ukrase – sve šareno, toplo, jedno ljepše od drugoga. “Ovdje mi podijelimo i tugu, i radost, i žalost, ovdje mi slavimo i rođendane, i nove godine, i bajrame, i evo, kad je Ramazan, organiziramo iftar… Napravimo, ovdje, imamo stolova, fala bogu”. Kaže to za tacno.net Midheta Kaloper Oruli, predsjednica Udruženja žrtava rata Foča 92-95. Razgovaramo uz kafu i slatko, toplo i lijepo primljeni, a Midheta nam kazuje svoju priču.

Nije imala ni dvadeset kada je njezin svijet, dotad idiličan u malom selu Slatini kod Foče, pošao po zlu. “Dobro se sjećam, to je bilo 2. avgusta 1990., jedan od prvih mitinga u Foči. Nikada to neću zaboraviti. Moj otac je došao s tog mitinga. Komunista je bio, imao je puno prijatelja svih nacionalnosti, i svi ti njegovi prijatelji dolazili su k nama u kuću. Te večeri jako se loše osjećao. Imao je 51 godinu. Moja majka se zvala Munira. I doslovce je rekao: ‘Ovdje će biti jedno veliko zlo. Munira, ako išta osjetiš, kupi djecu, bjež’ odavde.’ Za četiri dana doživio je i moždani i srčani udar, i umro. Moj otac predosjetio je ovo zlo.”

Midheta govori tiho, ali izražajno, dostojanstvena u svijetloplavoj haljini s decentnim ukrasima. Tišina je u kući fočanskih žena na sarajevskoj Dobrinji; topli tekstil upija zvukove. “Sad se bliži 30 godina otada… Ja sam 26. aprila 1992. sa tadašnjom svojom porodicom: majkom, dvojicom braće, sestrom, napustila svoju porodičnu kuću, svoj rodni kraj u Slatini. Mi smo, hvala bogu, uspjeli odatle da izbjegnemo pakao koji se desio u Foči. Ali, nismo se spasili zla koje nas je zadesilo u Goraždu”, kaže. Prehodali su planinu Preljuću, i spustili se u mjesto Sadba, kod Goražda, gdje je živjela porodica Midhetine majke: sestre, tetke, daidže… Ponadali su se da su na sigurnom.

“I nažalost, 22. maj 1992. je dan kada se moj život srušio kao kula od karata. Bio je i dotad narušen, ali taj dan se definitivno srušio. Jer, kada je počeo napad na taj dio Goražda, to je dan kada je, čini mi se, gorjela i zemlja i nebo, od silnog napada, od silne vojske, i silnih ubistava. Za nepunih sat vremena, tu je ubijeno četrdeset civila, između ostalih moja majka i moj brat, moja rodica, trudnica od devet mjeseci, kćerka od mog daidže od 12 godina, starci… To je najveći zločin koji se desio na prostoru općine Goražde tokom rata. Od tog dana počinje, što bi se reklo, pakao od mog života”.

Tiho, ali odlučno, pripovijeda Midheta dalje. “Ono što su pobili, pobili su; ono što je uspjelo da pobjegne dole prema Drini, pa kad se smračilo, pored Drine, prema području gdje je držala ABiH… Ono što nije, zarobili su. Između ostalih, mene, mog brata sa posebnim potrebama i moju sestru, koji nažalost nisu više među živima; vrlo mladi su umrli, u roku od sedam mjeseci: ona 51, on 53 godine. Nisu dočekali pravdu, nažalost.”

Midheta je 1992. imala dvadeset. “Devet nas cura je bilo zarobljenih. Imala sam dodatnu brigu: pored brata, o kojemu je i sestra brinula u logoru, u tom nasilju su mi ubili rođaka i rodicu, i ostala mi njihova kćerka od 13 mjeseci. I ona je cijelo vrijeme bila sa mnom, sve negdje do februara ’93., dok je nisam predala rodbini u Mostaru. Koliko mi je bila dodatna briga, toliko mi je bila relaks u svim tim teškim trenucima. Znate, imate jedno malo biće pored sebe, imate brata sa posebnim potrebama, nekako vam daje snage – bože, ajde, dešava se to što se dešava, izvode vas, dolaze po vas, maltretiraju vas, nema hrane, nema higijene, nema ništa… Ona – Lejla se zove – nekako je bila nada pored mene: pa znaš, sve što ti se desilo, pogledaj na to dijete, potrebna si tom djetetu. Tko zna zašto je to dijete danas pored tebe? Ona je tvoja nada za život. I stvarno je tako i bilo. U tim logorima, preživjelo se što se preživjelo… Nadam se da ću jednom dočekati pravdu. Ali, uspjeli smo izaći živi.”

Oslobođeni su 19. juna 1992., u selu Šahbegovići kod Sokoca. Vozili ih u nekom kamionu, prebacivali iz jednog u drugi… Strahovala je da će ih ubiti. “Ja sve kontam, vodili su oni nas dva, tri puta da nas ubiju. Ali, eto, tako je bilo, da li prirodna, da li bila božja sila, svaki put kad su nas vodili da nas streljaju, kiša je padala, i kamion se zaglavi, i oni vrate nas. I onda razmišljate… I kako sam ja uzela Lejlu, ja kontam: ‘Sad će nas pobiti.’ Ali, trči vojnik jedan njihov za mnom, i nosi deku, i kaže: ‘Uzmi, trebaće ti.’ A sad meni nešto… Nikad nam dosad nisu dali da nosimo stvari, a kamoli da nam oni nešto daju. I stvarno, kako je dogovoreno, oni su nas pustili, i rekli nam da idemo prema tome selu. Mislim, ne znamo mi tada ni koje je to selo, ni kako se zove, ni tko nas u tom selu čeka… Bojaznost velika, poslije trauma, tortura… No, hvala bogu, nije bilo tako: mi vidimo, iza kuća, vojska, ljiljani, bijela traka, Armija BiH…”

Očekivao bi netko – veliko olakšanje. Ali, ne: “A opet, sa dozom straha, ljudi moji, kakav strah čovjek u sebi može da ima… Bez obzira što vidite ljiljane, i sve to, ja imam i dan danas, kad uđem u bilo koje prevozno sredstvo u Sarajevu, ili bilo gdje drugo, i kad uđe uniformisano lice, bez obzira što tu piše Oružane snage BiH, i što piše pripadnik MUP-a Federacije ili kantona, ja od uniformi i danas imam strah, i nikada ga nitko neće izliječiti. E, upravo vam to govorim, zato što sam i tada vidjela uniformu, ali nisam vjerovala da će to izaći na dobro, i da će nas zaista netko spasiti, i da ćemo krenuti nekim drugim životnim putevima, koji, nažalost, ni poslije toga nisu bili laki. Nažalost.”

“Eh”, nastavlja Midheta nakon male stanke, “ali poslije opet počinje – borba za život na slobodi.” “Mi smo jedno vrijeme privremeni smještaj našli u Olovu. Onda počinje napad na Olovo, pa smo opet pješke preko planine, pa smo se u Visokom najviše skrasili. Ali, Lejla mi se razboli. Bila je u bolnici u Zenici kada smo bili u Visokom. I uspjeli smo, hvala bogu, da se izborimo i s tom bolešću. Bila je neadekvatna ishrana u logoru, nije imala dovoljno. Poslije izlaska iz bolnice u Zenici, bilo je ljeto, i kupina, i borovnica, i svega, prirodnih tih blagodati božjih, i mi smo to, stvarno, kod porodice u Visokom, trudili se, kuhali, brali, i ono što kažu, trpali u nju, samo daj, samo daj… I kad smo je odveli na kontrolu nakon mjesec dana, doktori nisu mogli da vjeruju, šta se desilo, pozitivno”, s blagim osmijehom sjeća se Midheta. “No, eto, moja je sudbina ta, da je Lejla sa mnom, i njezin amidža Nazif saznaje da je ona negdje živa, i da je negdje u okolini Visokog sa mnom. Amidža je bio u to vrijeme u Mostaru. To je 93. godina, već počinju sukobi, nažalost, već se komeša između Armije BiH i HVO-a. A on je pripadnik HVO-a u Mostaru bio. On je i ubijen pod značkom HVO-a. A bio je Bošnjak.”

Krajem januara 1993., Lejlin amidža Nazif i njegov drug Marko, obojica vojnici HVO-a, krenuli iz Mostara u Visoko da Lejlu i Midhetu, koja je djetetu kao majka, odvedu na sigurno, dolje u Hercegovinu. Bio je to, kako će se i pokazati, put u nepoznato. “Sjećam se, Lejli je skoro bio rođendan, slavili smo ga u Mostaru. I Nazif onako, na brzinu nekako došao, povedem ja brata sa sobom, jer je sestra već u nekom kratkom vremenskom periodu našla ljubav, i udala se, za nekih mjesec dana sve. I tamo se, u Visokom, seka moja i sahranila. I, spremimo se nas troje na brzinu: Lejla, moj brat alarahmetile, i ja, i u auto. I mi smo, zaista, jedva prošli do Mostara. Ali to je bilo… Nazif je razgovarao na barikadama koje je držala ABiH, a Marko je na barikadama HVO-a. Ja to nikada neću zaboraviti. Nekako, vrlo teško, vrlo teško, mi uspijevamo doći do Mostara. U Mostaru se nije još toliko osjećao taj pritisak, koliko se osjećao kad smo išli kroz Kiseljak, Kreševo, srednju Bosnu… Taj neki sukob već, već ono nekako, neka čudna atmosfera… U Mostaru nije, stvarno. Kad samo došla u Mostar, recimo, normalno sam šetala sa Lejlom, i Lejla se privikavala amidži, strini i djeci. Jer, ona njih nije znala. Ona je znala samo mene kao mamu. To je to. Ja sam njoj mama, i to je to – nema dalje.”

Midheta se skrasila u Domanovićima kod Čapljine, gdje je živio jedan od njezinih pet daidža. Njegovoj je porodici u Domanovićima Vojska Republike Srpske minirala kuću, a bio je vojnik HVO-a, pa je u Čapljini na korištenje dobio stan. “I ja odem u Čapljinu, da se malo odvojim od Lejle, da se navikne bez mene. Samo sam uspjela dvaput doći da je vidim.” Jer, jednog dana, “nema, sve obustavljeno: barikade, razoružavaju se muslimani pripadnici HVO-a, hapse se muslimani po Čapljini, opći ponovno haos se meni u glavi vraća… Pa bože moj, rek’o, jel se nisam oporavila od onog logora, od Srba… Šta je ovo? Kakav ja ovo ponovno pakao moram da prođem? Ludilo jedno u Čapljini, opće ludilo… Odvode, spominju neki Dretelj, Gabelu, ja ništa ne znam, ja sam tu stranac u tom gradu… Ulaze, odvode, hapse. Jednu noć došli po moga brata… Ja plačem, ne dam: ‘Nemojte, nije on sposoban…’”

Ona i brat ostali su sami, jer je daižda s familijom zapeo na makarskom primorju, u Malom Drveniku, kamo je otišao neke stvari da donese. “Stop! Zatvori se! Ja i brat ostanemo sami, nigdje nikoga nemamo. Kad su tu večer došli da odvedu brata, pravo nas izbace iz tog stana, na ulicu. Ja se izborim nekako da ga ne odvedu tu večer, ali su mi rekli: ‘Sutradan, imaš rok toliko i toliko da doneseš potvrdu od ljekara iz Doma zdravlja Čapljina, da je tvoj brat osoba s posebnim potrebama, da nije vojno sposoban, i mi njega nećemo voditi nigdje.’ Al’ bože moj, ja ne znam nikoga.”

U grozničavoj potrazi kako da brata spasi od logora, Midheta se sjetila da je upoznala jednog Vjeku i njegovu djevojku. “Ja njega pitam: ‘Vjeko, molim te, ja sam ga sačuvala, Vjeko, od Srba, molim te, pomozi mi da ga sačuvam, da mi ga ne odvoje sada. Ja nemam nikog osim njega.’ I Vjeko meni kaže: ‘Midheta, ja jedino što mogu reći, otiđi tu i tu, pokucaj, reci da sam te ja poslao… Ja se ni pomoliti ne smijem. Koliko god ti ja želio pomoći, ne smijem.’ Kažem ja, rek’o: ‘Vjeko, meni je to općepoznato. Tako je bilo i nekih Srba koji su nam htjeli pomoć’, nisu smjeli. I ja tebe potpuno razumijem.’ I kad hoće da nekako u tom momentu bude sreća na mojoj strani: ja stvarno potrefim odma’ na tu doktoricu, prva vrata na koja sam pokucala… I dodatna sreća, ona je u blaženom stanju. I ja sjednem, i naravno, ne moram ja nagoniti suze, one same već su krenule, i počela sam i da plačem, i ujedno da kažem toj doktorici šta smo preživjeli, kako smo izbjegli iz Foče…”

Ni zvuk se ne čuje dok Midheta dalje tiho pripovijeda. “Kad sam ja njoj rekla da smo mi iz Foče, ona: ‘O, gospode Bože…’ Isto ovako. Pa ja joj kažem da sam to preživjela, pa ga uspjela sačuvati… I ona, stvarno, ako je živa, nek joj dragi bog da zdravlja, ako je preselila, neka joj da raj najljepši tamo… I ona meni da papir, koji i danas imam, čuvam. Sve napiše, kako sam ja rekla, kako su meni roditelji: da je on s osamnaest mjeseci dobio meningitis, bolest, da je nesposoban… Zaista, ona to napiše, udari pečat… I ja došla, ja sva sretna, sad njih čekam, isto ko dijete u obdaništu, života mi moga. I kad su oni došli, tačno su došli, ja onaj papir. ‘Eh’, kaže, ‘kad nismo odveli ti brata, odvešćemo tebe’.”

“O, bože. Kakva je ovo moja sudbina? U jednom momentu – ja ne znam, ja se često pitam, kolika brzina misli vam prođe kroz glavu – ali ja kažem, opet, nekako, nešto vam dođe… I, od tih vojnika, bio je jedan, ovako, tih… Imo je brkove, nikad neću zaboravit. I ja ‘nako njemu, priđem i kažem: ‘Znate šta, vi meni ne možete uraditi ništa što mi nisu oni uradili.’ Reko, “Srbi su mi uradili ono najgore što su mi uradili, srušili su mi život, prekinuli su mi život… Vi sad možete uraditi šta god hoćete, više me ne možete poniziti, ne možete me povrijediti.” A on, onako, blijedo, gleda u mene. Ja kažem: ‘Pa sad vi, možete da me vodite.’ I on, zaista, gledam kako je digao ruku: ‘Stop. Nju nitko neće voditi nigdje.’ I tako, ta iskrenost – reci, pa šta god da bude – meni je valjala. Mogla sam tako dobiti i kontraefekat, i sve, ali u tom momentu, kod tog vojnika, proradila je savjest, i sigurno je rekao: ‘A zašto ja moram, ili zašto mi moramo, biti kao oni?’. Ja to pretpostavljam tako, da je možda neka ljudska vijuga bila u tom momentu. Tako da sam se tog dijela, hvala bogu, i tog perioda u Čapljini, spasila.”

U julu 1993., kada je HVO deportirao Bošnjake iz Hercegovine, s njima su otjerani i Midheta i njezin brat. “I onda smo ja i moj brat bili u Buturović polju nepune tri godine. Do kraja rata”, s nekim, sad već olakšanjem, nastavlja Midheta. “Taman sam se oporavila u Buturović polju, i dobro se pozicionirala, tamo sam se bavila humanitarnim radom, bila sam predstavnica izbjeglica, sve te tri godine, sređivala sa Crvenim križem, humanitarnu pomoć dijelila, nabavljala, uz pomoć mještana. Dobro sam se bila relaksirala, kroz taj posao, bavljenje humanitarnim radom”.

U aprilu 1996., iskrsli su izgledi da bi u Sarajevu mogla dobiti stan. Odlučila je otići iz Buturović polja. “Reintegracija Grbavice je bila 19. marta, a ja sam došla krajem aprila. Znači, ni smeće se nije stiglo očistiti. Reintegracija Grbavice, te ruševine… Jako me sve to retraumatiziralo, taj dolazak na Grbavicu… Sav taj ambijent, sve ono… Trebala sam da se ponovno priviknem s bratom živjeti među tolikim smećem, među tolikim ruševinama… Za ime boga, meni je neko dao i stan, ja se sva obradovala. Ali, nismo nepune četiri godine živjeli u tom stanu, hajmo ponovno napolje: povrat imovine. Nije sve to bilo dobro za mene”.

Foto: Midheta Kaloper Oruli

Midheta je spasila brata, sestru i Lejlu. Lejla je danas mlada mama, obrazovana žena, živi u Sarajevu. “Udala se, fino se obrazovala, ima lijepu porodicu, lijepog sina. Eto, respekt jedan za Lejlu.” A spasila je Midheta i sebe; našla je put. Sjedimo, a Midheta se smije. Njezine kćeri imaju osamnaest i dvadeset četiri godine. Dok o njima govori, lice joj sja. “Ja danas kad gledam, bože, pitam se… Ja sa svojim kćerkama uvijek razgovaram, i kažem: ‘Nemojte da dozvolite da stanete na jednoj prepreki u životu. To ne smijete! Zamislite da je vaša mama, pored onog što znate i što ne znate, stala u životu na prvim preprekama. Gdje bih ja bila?’ Razmišljajte. Morate da razmišljate. Stalno im to govorim.’” Jednom je Midheta napisala, na molbu aktivistkinja iz Švicarske, poruku o vlastitom životu i vlastitom iskustvu, upravo je izbacila iz sebe. Eno te poruke, piše na zidu skromnog ureda na Dobrinji, u kojem se svaki dobrohotni gost osjeća kao kod svoje kuće: “Svaka borba u životu me je oblikovala u osobu kakva sam danas. Ponekad sam zahvalna teškim vremenima moga života. Ona su me samo ojačala. Istina, hrabrost i odlučnost su moj najveći vjetar u leđa u borbi za pravdu. Moja bol nije moja sramota. Ona je moja hrabrost.”

FELJTON