Erdoganova islamizacija Bošnjaka

Izdvajamo

• Povezivanje Bošnjaka s globalnim islamskim duhovnim prostorom, koje zagovaraju Erdogan i Izetbegović, osim što je kulturološki netačan i historijski pogrešan, proces je koji Bošnjake izdvaja ne samo iz bosanskohercegovačkog, nego i iz evropskog civilizacijskog naslijeđa, kojemu oni kao narod nesumnjivo pripadaju. Usudio bih se reći da je potpuno istu grešku napravio i Alija Izetbegović – ne pada jabuka daleko od stabla – koji je svojevremeno u evropskoj kulturi i civilizaciji vidio opasnost po bosanske muslimane, iako su oni mnogo prije nego je on postao Predsjednik predsjedništva BiH, živjeli u skladu s evropskim svjetonazorima i kao takvi opstali.

Povezani članci

• Rastanak s prošlošću
• Franjevci Bosne Srebrene ogradili se od podrške Draganu Čoviću
• Ku Klux MUP
• Tužilaštvo u Hercegovini ozakonilo zastavu udruženog zločinačkog poduhvata
• Tomislav Jakić: BAUK ZVAN RT
• Jakov Sedlar: Čas lobotomije

foto: Hayat

U sklopu predizbornih aktivnosti Stranke demokratske akcije i njenoga predsjednika Bakira Izetbegovića, ovih je dana turski predsjednik, Recep Tayip Erdogan, posjetio Sarajevo, pri čemu, naravno, nije propustio priliku da ponovi svoje omiljene fraze o Bosni koju mu je Alija ostavio u amanet, kao da se radi o parceli u Glavatičevu, ili o tome kako se tokom agresije na BiH branio islam, a ne, šta ti ja znam, ta ista BiH sa svim svojim etničkim, vjerskim i kulturološkim različitostima.

Piše: Elvedin Nezirović

U izjavi za medije, koju je dao prilikom posjeta rijasetu Islamske zajednice, turski je predsjednik otišao čak toliko daleko da je optužio Zapad da „postoji samo kako bi podijelio i iscijepao muslimane“, ne naglasivši izričito na koje muslimane misli. Ako misli na bosanske, onda mu treba čestitati na dobroj zajebanciji, jer je „podjelu i cijepanje“ bosanskih muslimana stubokom provela, i još uvijek provodi, što valjda samo njemu nije jasno, upravo stranka njegovog „brata Bakira“.

Za više od trideset godina svoje vladavine, SDA je stvorila takvo društvo u kojemu svaki musliman, koji nema certifikat te stranke da je politički podoban, a koji, s druge strane, iole drži do sebe i svog mentalnog zdravlja, razmišlja da ode iz zemlje. Posljednji u nizu takvih primjera jeste brat potpisnika ovih redova, inače svršenik medrese, koji u nedjelju kreće trbuhom za kruhom put jednog gradilišta u Potsdamu, u Njemačkoj.

S druge strane, višegodišnje Erdoganovo i Izetbegovićevo poistovjećivanje Bošnjaka s islamom davno je prestala biti zajebancija, ako je to ikada i bilo.

Jer šta to u suštini znači?

Prije svega, svođenje čitavog jednog naroda na vjeru nije ništa drugo nego zatiranje bilo kojeg drugog oblika njegovog identiteta. Nigdje na svijetu nijedan se narod u potpunosti ne može poistovjetiti s vjerom, jer vjera oslikava samo jedan mali dio njegove historije i kulture. Bošnjački se narod na ovaj način izdvaja iz bosanskohercegovačkog historijskog i kulturološkog konteksta u kojemu je njegov identitet oblikovan – a oblikovan je, treba li uopće podsjećati, u stalnom prožimanju s drugim vjerama, nacijama i kulturama s kojima je dijelio i dijeli isti životni prostor – i vještački uvlači u neku vrstu globalnog muslimanskog bratstva.

To stalno insistiranje na reislamizaciji bh. Muslimana, kasnije Bošnjaka, koje je započelo još početkom devedesetih, a koje, kao što vidimo, ni danas nije završilo, obezvrjeđuje sveukupnost bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta, jer je za islamiste, poput Erdogana i Izetbegovića, vjera jedina moguća kulturna i nacionalna kategorija. Za njih je pitanje identiteta i nacije unaprijed određeno islamskim dogmama, gdje se religija i kultura posmatraju kao ista, monolitna cjelina, bez koje, je li, ne bi bio moguć nacionalni opstanak. Koliko je to pogrešno, neprirodno i opasno valjda nikome ko ima imalo klikera u glavi nije potrebno objašnjavati.

Povezivanje Bošnjaka s globalnim islamskim duhovnim prostorom, koje zagovaraju Erdogan i Izetbegović, osim što je kulturološki netačan i historijski pogrešan, proces je koji Bošnjake izdvaja ne samo iz bosanskohercegovačkog, nego i iz evropskog civilizacijskog naslijeđa, kojemu oni kao narod nesumnjivo pripadaju. Usudio bih se reći da je potpuno istu grešku napravio i Alija Izetbegović – ne pada jabuka daleko od stabla – koji je svojevremeno u evropskoj kulturi i civilizaciji vidio opasnost po bosanske muslimane, iako su oni mnogo prije nego je on postao Predsjednik predsjedništva BiH, živjeli u skladu s evropskim svjetonazorima i kao takvi opstali.

I upravo tu se krije odgovor na jedno drugo, vrlo aktuelno političko pitanje, s kojim valja zaključiti ovaj tekst: može li Bosna i Hercegovina s ovakvim političko-vjerskim konceptom za koji se zalaže SDA i njen aktuelni predsjednik, a koji svesrdno potpomaže Erdoganova Turska, biti građanska država, pogotovo ako se u obzir uzmu destruktivne sile srpskog i hrvatskog nacionalizma?

Evo i mog skromnog odgovora: ako je Bosna i Hercegovina ikada i imala šansu da bude građanska država, onda je to bilo prije nego su na prvim slobodnim izborima vlast osvojili nacionalisti. U vrijeme, dakle, kada je stvarni nosilac njenog suvereniteta još mogao biti pojedinac, odnosno građanin, a ne narodi, kako se kasnije desilo, i – znam da zvuči kao kliše, ali ne mogu da odolim, a da to ne kažem – u vrijeme kada smo još mogli čuti parole o bratstvu i jedinstvu svih naših naroda i narodnosti, a ne o suživotu i međunacionalnoj toleranciji.

Danas, kada se svijetu već desio i 11. septembar, i Osama Bin Laden, i ISIL, narodu za čijeg se lidera Izetbegović mlađi izdaje, a koji, usto, živi u srcu Evrope i koji bi u velikoj većini želio da živi u jednoj normalnoj, građanski uređenoj državi, političko-vjerski narativi posljednja su stvar koja mu je potrebna. Pa makar dolazili i od onog kojeg je sam Bog poslao Turcima, kako je tokom Unije evropskih turskih demokrata (UETD) u Zetri, prije četiri godine, Erdogana opisao njegov „brat Bakir“.