ENG
Čovićevo prednovogodišnje zagrijavanje za političke „ratove“ u 2015. godini
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Na mjestu Komšića bi, što se mene tiče, na najnoviju igranku „uglednoga“ profesora odgovorio istom mjerom – vraćanjem igre na nultu točku. A to, drugim riječima, znači – ako smo partneri u vlasti, jedini mogući princip njezine konstitucije je da se broj osvojenih mandata preslika i na funkcije – u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali i u upravnim i nadzornim odborima javnih poduzeća i agencija. I točka. Ako ide, ide – ne ide li, tražite žrtvu koja je na vaše igranke spremna.
Piše:prof.dr. Slavo Kukić
Prethodnih dana nije nedostajalo čestitki za ljepšu i uspješniju Novu. Politička klasa odreda izražava nadu da će 2015. biti i definitivna društvena prekretnica – da će donijeti više razuma i spremnosti na politički i društveni konsenzus kao pretpostavku hvatanja jednog od posljednjih evropskih vlakova.
Je li, međutim, takva, tek nastupajuća godina i realno moguća? I, postoji li odista spremnost da se napravi odmak od prakse koja obilježi desetljeća? Pita li se mene – ne! U prilog tome, uostalom, govore i neka od najsvježijih iskustava.
Dok ovaj tekst nastaje, primjerice, pročitah da ekstremni nacionalistički jurišnici ponovo prijete – ovaj put novinarima portala Tacno.net. I, uz nesvakidašnje uvrede obećavaju im da će, nastave li istom uređivačkom politikom, završiti na način kako prije pola godine završih i ja. Prijetnja, dakako, nije i najveći problem. Više od nje brine činjenica da je jedan od jurišnika, pročitah, zaposlenik u mostarskoj Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri ministarstvu sigurnosti – dio državne vlasti dakle. A, više i od toga informacija da, ako dobro razumjeh, izricanju prijetnji prisustvuje policijski službenik koji se, umjesto da reagira zbog ataka na dostojanstvo i sigurnost građana, pravi malo gluh a malo i lud – niti je što čuo, ni vidio. Scenarij, dakle, ponovo nalik onom u kojem sam žrtva bio ja.
Ili, tjednima unazad, ispričaše mi upućeniji, rasprodani su smještajni kapaciteti u zimskom centru „Blidinje“ – hercegovačkoj zimskoj inačici Bjelašnici i Jahorini. U prednovogodišnjim satima, čujem, preko polovice ugovorenih narudžbi je otkazana. Razlog – da bi se iz zapadne Hercegovine i Hrvatske tamo i stiglo, mora se preko Mostara i Jablanice. S te je strane, naime, zimska služba ažurna i put je prohodan. Kani li se, pak, na blidinjsku visoravan iz pravca Tomislavgrada i Posušja – a tim je pravcima put stotinjak kilometara kraći – teško će se stići. Zašto? Zato što lokalna vlast ne radi ono što joj je posao. Oni, koji tobož’ brane hrvatske interese, nisu prstom makli da te pravce učine prohodnima – a time zadaše još jedan, nadam se da nije i smrtni, udarac razvoju zimskog turizma na ovoj lokaciji. A, da im je do vlastita kraja stalo, učinili bi sve kako bi Blidinje doveli u ravan Jahorine, Bjelašnice, Vlašića – a time dio turističkog kolača zadržavali a ne odricali ga se bez da trepnu.
Zaboravimo li, pak, detalje poput opisanih, ponekad se čovjeku pričini kako na površini ipak ima slabih signala koji bi, promatrani izvan realnog društvenog konteksta, optimizam u spremnost promjene političke prakse i mogli podgrijavati. Promatra li se, pak, te iste signale kao dio cjeline, i oni dobivaju potpuno drugačije značenje.
Pogledajte, uostalom, cirkus oko formiranja vlasti. Zakonom predviđeni rokovi su odavna probijeni. Ali, to nije i najgore. Osobno, recimo, neću biti iznenađen budemo li na definitivno oblikovanje nove vlasti i mjesecima još čekali. A startalo se optimistično. Lider HDZ-a, primjerice, tjednima uvjerava naciju – mislim na građane BiH – kako nema ni jednog razloga da vlast ne bude formirana i prije božićnih, katoličkih božićnih blagdana. Uostalom, odustajanjem od hrvatskih ministarskih pozicija, a siguran sam da je svašta drugo samo ne to očekivati mogao i lider HDZ, sve za što se „ugledeni“ profesor mogao zakačiti – u okviru onog što je običnu smrtniku razumljivo – uklonio je čelnik Demokratske fronte.
Post festum, međutim, ispostavi se da „uglednom“ profesoru ni to nije dovoljno. Dapače. Apetit mu se, najednom, pojavi i za nehrvatske, točnije srpske resore u vlasti, izvršnoj prije svega. Što to znači? Je li po srijedi spremnost, iako je „ugledni“ profesor nije eksplicitno i izrekao, da se definitivno raskrsti s plemenskom filozofijom – i može li se očekivati njegov, a i zaokret partije kojom kormilari, prema logici političkog društva?
Kamo sreće da je tako. Ali, nije. Po srijedi je, potpuno suprotno, pokušaj da se u vlast, pa kako-tako, uvede i banjalučkog partnera – a time, dakako, vrati i usluga za izvršnu vlast u Republici Srpskoj. Iako, ne vjerujem da je kvaka samo u vraćanju usluge. Zatezanje u formiranju državne vlade, siguran sam, potvrđuje tezu kako bi suština mogla biti u onome na što već neko vrijeme i sam ukazujem.
Čović je, pročitah, iskoristio pravo veta na suglasnost kandidatu SDA za predsjedavajućeg Vijeća ministara. Zašto? Zašto ako i sam priznaje da predloženi esdeaovac nije sporan? Zbog, krajnje pojednostavljeno, redoslijeda u formiranju vlasti kojeg je isplanirao s liderom SNSD-a. Zahtjev „uvaženog“ profesora od početka je, poznato je, formiranje vlasti odozdo prema gore – prvo županijska, pa federalna, a tek na kraju državna.
Poznato je i da se toj logici oštro usprotivio lider Demokratske fronte. Zašto? Pa, i opet krajnje pojednostavljeno, jer je i bedaku jasno što je u pozadini. A, u pozadini je namjera da se, nakon što se konstituira vlast na županijskoj i federalnoj razini, formiranje državne uvjetuje ulaskom Dodika u nju. Logika je – ili je dio vlasti SNSD ili nove vlasti na državnoj razini neće ni biti. A dvojcu Dodik-Čović odgovara i to – jer tu razinu ionako već godinama u potpunosti kontroliraju.
Da je posrijedi baš to danas svjedoče sličice iz realnog života. Prisjetimo se, uostalom, nedavne Dodikove ponude opklade da će dio strukture državne vlasti biti on a ne Savez za promjene. Otkuda najednom to? I otkuda lideru SNSD-a takva sigurnost? Objašnjenje se, očito, krije u dogovorenom scenariju s njegovim mostarskim partnerom. A, u tom dogovoru je i rješenje rebusa zašto Čović iskoristi veto na suglasnost kandidatu za predsjedavajućeg Vijeća ministara. Dogovor je, dakle, na vlast će zajedno, pod cijenu i svih mogućih blokada – a u toj je funkciji korištenje i svih instrumenata kojima se raspolaže, pa i onih koji su na raspolaganju članu državnoga predsjedništva.
Sve to, u konačnici, daje razloga za tvrdnje kako bi se na formiranje vlasti, one na državnoj i federalnoj razini, još moglo pričekati. Jer, u svojim prednovogodišnjim istupima lider HDZ-a nije dao naslutiti ni trunke spremnosti na kompromis. Podsjetio bih tek na jedno ultimativno rješenje. Ili, poruči, pet hrvatskih i jedna srpska pozicija u federalnoj vladi za HDZ, ili „nemamo o čemu razgovarati“.
Što se, dakle, njega tiče, uvjeti su čvrsti kao beton. Na Izetbegoviću i Komšiću je tek da se opredijele – i to po principu „ili uzmi ili ostavi“. A, uzeti bi značilo kapitulaciju pred jednom od politika destrukcije – i stoga ne vjerujem da bi scenarij uzimanja „uvaženi“ profesor mogao i do kraja mandata dočekati.
I ne samo to. Čoviću bi se karte na koje zaigra mogle vratiti kao bumerang. Od starta, naime, on istrajava na tezi kako je HDZ ekskluzivni zastupnik hrvatskih nacionalnih interesa – a to, onda, znači da isključivo njemu pripada pravo popunjavanja hrvatskih pozicija u vlasti – i kako ostalima prepušta dogovor o zastupanju interesa drugih, i konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih građana.
A što je u popunjavanju „hrvatske kvote“ s ostalima koji dobiše glasove bh. Hrvata? Što je s „devedesetkom“ koja osvoji četrdeset-pedeset tisuća hrvatskih glasova – polovicu, dakle, od broja koji dobi HDZ? Što je s Komšićevom Demokratskom frontom, čiji udio u toj istoj kvoti, barem što se postotka osvojenih glasova tiče, nije nimalo beznačajan?
Čović, naravno, ima odgovor. Točno, dobili su, reći će – ali, ja sam osvojio većinu. Koju? Gdje je ta većina regulirana – u Ustavu, Izbornom zakonu, na nekom trećem mjestu? Nema je nigdje! Pa, na što se onda „uvaženi“ profesor poziva? Na nešto što se, po njegovom, očito, „podrazumijeva“. Ali, po čemu?
Recimo, međutim, da je „uvaženi“ profesor u pravu. A, otkud onda ambicija za nehrvatskim ministarskim pozicijama? Koliko je, hoću reći, glasova federalnih Srba HDZ dobio? I, otkuda mu – ako istu argumentaciju u slučaju glasova Hrvata osporava svima ostalima – podaci o tome? Ima li možda lider HDZ neki specijalni izvor informacija kojim ne raspolaže nitko drugi? I znači li njegova ambicija kako pravo na građansku političku filozofiju također, kad im zatreba, mogu koristiti samo stranke s nacionalnim predznakom – i da bi one druge, građanske, trebalo potpuno brisati i iz Ustava i iz Zakona?
Ali, ni time se priča ne završava. Ako, hoću reći, lider HDZ-a iskazuje aspiracije i za srpskom federalnom kvotom, otkud’ mu onda logika da to isto pravo u odnosu na hrvatsku kvotu ospori Demokratskoj fronti, stranci u čijem predsjedništvu preko trećinu članova čine Hrvati – a koja je, usto, zajedno s HDZ-om jedan od partnera u konstituiranju nove vlasti?
Na mjestu Komšića bi, što se mene tiče, na najnoviju igranku „uglednoga“ profesora odgovorio istom mjerom – vraćanjem igre na nultu točku. A to, drugim riječima, znači – ako smo partneri u vlasti, jedini mogući princip njezine konstitucije je da se broj osvojenih mandata preslika i na funkcije – u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali i u upravnim i nadzornim odborima javnih poduzeća i agencija. I točka. Ako ide, ide – ne ide li, tražite žrtvu koja je na vaše igranke spremna.
Autor/ica 👤tačno.net
