16. septembar, dan kada su teroristi ubili Victora Jaru

Izdvajamo

• Smatra se da je za vrijeme Pinocheove diktature oko 40.000. osoba bilo represirano a da je oko 3.000 nestalo i ubijeno. Jarin ubica, Pedro Barrientos, se tek od ove godine suočava sa sudskim progonom u SAD-u. Stadion Čile, u kojem je Victor Jara ubijen, od 2004. godine nosi njegovo ime.

Povezani članci

• Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović
• Zemlja za vas
• Snježana Kordić: Nacionalni identitet kao majčinska placenta
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 
• Obnavljanje neuspjeha
• Grad iznova izmišljen

Danas skoro pola vijeka nakon državnog udara, i deset godina od smrti Pinochea, istražni proces je još uvijek na klimavom nogama tako da Jarine ubice još nisu osuđeni. Ali u situaciji sporosti ili pasivnosti pravne države, čileansko građansko društvo ne miruje. Kada se našao pred kamerama ogorčenih građana aktivista, jedan od Jarinih mučitelja, bivši poručnik Edwin Dimter, je koprcajući se na radnom stolu svoje kancelarije urlikao od bijesa i nemoći. Da bi ironija bila još veća, Edwin Dimter, sakrivajući svoje lice istrgnuo je jednom aktivisti poster Victora Jare i zaštitio njegovim likom svoje lice; scena koja simbolizira socijanu patologiju današnjeg Čilea – bivši progonitelji koji se prezentiraju kao žrtave progona.

Piše: Almir Methadžović

Teroristički napad na nebodere blizance 11. septembra 2001. godine u New Yorku, čije posljedice danas osjeća čitav svijet, zauzima sam vrh američkog etnocentričnog, ekscepcionalističkog narativa. S druge strane, velika ironija sudbine počiva na činjenici da se američki 11-S dogodio na godišnjicu jednog drugog terorističkog napada na koji slobodarski mediji ove velike zemlje uglavnom ne obraćaju pažnju. 11. septembra 1973., teroristi motivirani i potpomognuti, ne Osamom bin Ladenom i Al-Kaidom, nego administracijom američkog predsjednika Richarda Nixona, i njihovom produženom rukom, CIA-om, izveli su državni udar i svrgnuli legitimnog, demokratski izabranog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea.

Tog dalekog 11. septembra, predsjednik Allende je imalo uobičajeni dnevni raspored u kojem je, između ostalog, bila planirana posjeta Državnom Tehničkom Univerzitetu (danas Univerzitet Santiago de Chile) koji se nalazio nedaleko od zgrade predsjedništva. Allende je inače od izborne pobjede 1970. godine, provodio puno vremena promovirajući svoju reformsku politiku. Naime, čileansko društvo je u atmosferi opšte ekonomske krize, političke nestabilnosti i građanske nesigurnosti bilo duboko ideološki podijeljeno. Allende je stoga bio prisiljen konstantno održavati kontakt sa svojom izbornom bazom i tražiti podršku čileankog naroda.

Kada je tog jutra saznao da su pučisti zauzeli strateški važan lučki grad Valparaiso, Allende se uputio prema sjedištu predsjedništva odakle je rukovodio odbranom čileanske demokratije. Pobuna vojske predsjedniku Čilea nije bila preveliko iznenađenje jer je još krajem juna te iste godine propao pokušaj državnog udara danas poznat pod nazivom „El Tanquetazo“ u kojem je, paradoksalno, general Augusto Pinoche odigrao ulogu u borbi protiv pučista. Stoga nije čudno da je u stanju opšte pomutnje Allende očekivao pomoć od generala Pinochea, a koji je ustvari, bio glavna karika veleizdaje Čilea.

Taj dan se situacija za legitimnu vlast iz minute u minutu katastrofalno pogoršavala što je kulminiralo bombardovanjem same zgrade predsjedništva. Allende, svjestan bezizlazne situacije, da bi izbjegao daljnje krvoproliće, posljednji put se preko radija obraća narodu Čilea, raspušta svoje osoblje i izvršava samoubistvo. Tako je terorističkim napadom srušena demokratija u Čileu.

Ali teror, u pravom smislu te riječi je tek počinjao. Pučisti, dobro poznavajući situaciju u zemlji, odlučili su eliminirati bilo kakav pokušaj socijalnog bunta koji bi mogao ugroziti njihovu operaciju. U civilnom sektoru najvažniji neprijatelji su im bili lijevo orijetirani političari, radnici, sindikalisti, intelektualci i studenti, stoga su još od prvog dana u raznim dijelovima Čilea počeli sa selektivnom hapšenjima i/ili likvidacijama takozvanih „ekstremista i izdajica domovine“.

Budući da je protivnika državnog udara bilo i previše, problem selekcije istih je riješen provizionalnim sabirnim centrima gdje su zatvorenike ispitivali, mučili i ubijali. U tu svrhu su se iskoristili okolni sportski centri i stadioni. Najzloglasnije mjesto sljedeća dva mjeseca je bio Nacionalni Stadion Čilea “Estadio Nacional de Chile” u kojem je golgotu prošlo više od 40.000 ljudi.

Jedan od tih notornih sabirnih logora je bio manji sportski centar, Stadion Čile, „Estadio Chile” koji je, ustvari, prvi logor ove vrste u gradu Santiagu. Naime, kako su studenti i univerzitetsko osoblje tog 11. septembra očekivali dolazak Allendea, kada je počeo udar i opšta pomutnja, mnogi su, svjesni ozbiljnosti situacije, odlučili ostati u krugu univerziteta, organizirati se i podržati svog predsjednika. Imajući sve informacije, pučisti su ih istog dana blokirali na univerzitetu a potom već sljedećeg jutra pohapsili i zatvorili u sportski centar.

Među ljudima uhapšenim u krugu univerziteta nalazio se i Victor Jara. Istaknuti član Komunističke Partije Čilea, univerzitetski profesor, pozorišni režiser, kantautor; Jara je tih godina, kroz svoje pjesme, sigurno bio najpoznatiji glas bunta protiv socijalne nepravde i siromaštva u Latinskoj Americi.

Budući jednim od najznačajnijih glasova čileanskog muzičkog, socijalno osviještenog pokreta Nova Čileanska Pjesma „La Nueva Canción Chilena” , pjesme Victora Jare, u kojima on opisuje sudbinu običnog latinoameričkog čovjeka, su po definiciji bile protukapitalističke. Čak štaviše, njegove su pjesme glorificirale revolucionarnu borbu i služile kao inspiracija obespravljenim masama latinoamerikanaca radi čega je on postao ikona borbe za emancipaciju radništva i seljaštva. Naravno, njegov društveni aktivizam i njegova pjesma koliko omiljena među masama obespravljenih, toliko je bila i omražena u sektorima društva koja su egzistirala na izrabljivačkom sistemu. Samim tim, našavši se u rukama vojne obavještajne službe, njegova likvidacija je postala prioritetni zadatak pučista.

Većina zatvorenika je bila koncentrirana u glavnoj sali, to jeste, na sportskom terenu i na tribinama, dok su mučenja provođena u sporednim prostorijama. Prestrašeni ljudi su povremeno odvođeni u te prostorije i vraćani izmrcvareni u glavnu salu; svi su se većinom međusobno poznavali a Victor Jara je bio daleko najpoznatija ličnost među njima.

U odličnoj televiziskoj emisiji čileanskog istraživačkog novinarstva pod nazivom Ko je ubio Victora Jaru “Quién mató a Victor Jara” iz čijeg sadržaja se crpe svjedočanstva u ovom tekstu, bivši zatvorenici ukazuju da se on u jednom trenutku pojavio među njima. Jedan od zatvorenika, Rolando Carrasco, svjedoči da je vidio Jaru, i da je primjetio da je imao veliku posjekotinu na čelu. Njegov drug Victor Canto se sjeća da Jara nije bio klonuo duhom ali, kako mu se povjerio riječima „ne vjerujem da ću se izvući iz ovoga“, Jara je pretpostavljao da mu se bliži kraj. Kantautor je bio uvjeren da mučitelji ispoljavaju toliku količinu sadizma samo zato što znaju da su gubitnici u očima demokratske javnosti. Nakon par dana Victora Jaru je 15. septembra vidio predsjednik Federacije Studenata, Osiel Nuñez. Prolazeći kroz hodnik, Nuñez je kroz odškrinuta vrata ugledao Jaru koji je sjedio u jednoj prostoriji; susreli su se pogledi dvojice drugova, grčevito su se osmjehnuli jedan drugom i to je zadnji put da je neko od zatvorenika vidio Jaru živog.

Victor Jara

Jedan od ročnika, José Paredes, koji dugo godina nakon državnog udara, 2007., postao svjedok pokajnik tvrdi da je 16. septembra Jaru ubio izvjesni poručnik Pedro Barrientos koji danas živi na Floridi. Po nalazima forenzičara, Jara je ubijen metkom u potiljak nakon čega je u ležećem položaju pogođen dodatnom salvom od 35 do 40 metaka. Njegovo osakaćeno tijelo su našle neke djevojke, bačeno u šipražju iza gradskog groblja gdje je i pokopan u tajnosti.

Danas skoro pola vijeka nakon državnog udara, i deset godina od smrti Pinochea, istražni proces je još uvijek na klimavom nogama tako da Jarine ubice još nisu osuđeni. Ali u situaciji sporosti ili pasivnosti pravne države, čileansko građansko društvo ne miruje. Kada se našao pred kamerama ogorčenih građana aktivista, jedan od Jarinih mučitelja, bivši poručnik Edwin Dimter, je koprcajući se na radnom stolu svoje kancelarije urlikao od bijesa i nemoći. Da bi ironija bila još veća, Edwin Dimter, sakrivajući svoje lice istrgnuo je jednom aktivisti poster Victora Jare i zaštitio njegovim likom svoje lice; scena koja simbolizira socijanu patologiju današnjeg Čilea – bivši progonitelji koji se prezentiraju kao žrtave progona.

Na Floridi, vjerovatno računajući da je američkim državljanstvom zaštićen od izručenja, Pedro Barrientos, cinično smireno, sa smješkom na licu tvrdi da nikada nije bio na stadionu niti da se sjeća da je taj neki pjevač Jara postojao do njegovog ubistva, te da on nije ubio nikoga. Poručnik Jorge Smith ne zna ni gdje se nalazi Stadion Čile. Poručnik, Luis Bethke, tvrdi da je on bio bolestan za vrijeme puča, da nikada nije bio na Stadionu i da nikada nije bio pobornik nošenja oružja. I tako dalje i tome slično; svi ti tadašnji poručnici su penzionisani nakon duge i uspješne karijere kao višerangirani oficiri.

Jedino je ročnik José Paredes priznao svoje učestvovanje na stadionu. Pred kamerama, izgubljenog pogleda, priča da su ga izvan stadiona tjerali da puca u trudnu silovanu ženu. Nakon što je navodno odbio da to uradi, sjeća se da su je oficiri odveli iza neke ograde i ubili. On postavlja novinaru pitanje „Znaš li šta je to spavati mirno? Znaš li?“, pa sam konstatira „Ja ne znam.“ Novinar pita „zašto?“ on mu nakon kraće pauze, ukočenog lica kaže, „Savjest!“

U širenju Pinocheovog terora je učestvovao veliki broj profesionalnih oficira ali i običnih vojnika ročnika koji, iako ne previše ideološki motivirani, bili su natjerani izvršavati naredbe. Takav sastav vojnika i oficira se našao i na Stadionu Čile. Oficiri koji su učestvovali u torturi su uglavnom bili pripadnici obavještajne službe u nastajanju, takozvane DINA-e, „Dirección de Inteligencia Nacional” ili kako su ih kasnije nazivali Pinocheovim Gestapom. Interesantno je, međutim, da dok se bivši ročnici pojavljuju kao svjedoci pokajnici s grčevitim izrazima na licu, drhteći i sa suzama u očima; penzionisani oficiri na svojim farmama i posjedima sasvim hladno eichmannovski odbijaju svaki pokušaj optužbe na njihov račun.

Smatra se da je za vrijeme Pinocheove diktature oko 40.000. osoba bilo represirano a da je oko 3.000 nestalo i ubijeno. Jarin ubica, Pedro Barrientos, se tek od ove godine suočava sa sudskim progonom u SAD-u.

Stadion Čile, u kojem je Victor Jara ubijen, od 2004. godine nosi njegovo ime.