Zločin i kazna sa naših prostora

Povezani članci

• “Vrijeme ističe…” epizoda #1
• Ured za borbu protiv korupcije: Hadžihafizbegović se treba odreći pozicije u SDA ili funkcije u pozorištu
• Hrvatska izgubila arbitražu, plaća MOL-u 236 milijuna dolara
• Viktor Ivančić: DIM MEMORIAM
• PORUKA MLADIMA PRIJEDORA: DAN BIJELIH TRAKA BORBA JE ZA BOLJI PRIJEDOR
• Slavo Kukić: Je li najnovije unutarstranačko „pucanje“ i početak kraja SDA?

Zločin i kazna, svakodnevna je medijska euforija sa njenim glavnim akterom Durmitorskim psihopatom i psihijatrom Radovanom Karadžićem svih velikosrpskih umobolnika na prostorima Bosne i Hercegovine.

Zločin je bio planetarnih razmjera a da li je kazna adekvatna, relativna je činjenica i zaključci raznih sudionika.

Za sve žrtve genocida i UZP na širim prostorima Bosne i Hercegovine kazna je nedostižna, neprihvatljiva i simbolična, jer se bol, žal i gubici najrođenijih ne mogu zadovoljiti sa bilo kojom kaznom pa i ovom doživotnom.

Međutim, za sve ostale građane znači da je ipak pravda zadovoljena i da je dostižna a njen kobni zlotvor neka u fazi sopstvene metastaze tamniči i provodi dane do svoje smrti u kazamatima neke od Evropskih država, bez povratka na ovaj svijet.

Neka se tamo priprema za onaj svijet, za susrete sa svojim Bogom i mnogim njegovim crkvenim izaslanicima, vladikama i popovima koji su blagosiljali njegova nedjela i krvave pohode njegovih dželata u brojnim krvavim pirovima.

Neka se u tamnici prisjeća i svih kostiju i glava svojih žrtava sa kojima je gradio temelje genocidnoj tvorevini, Republici Srpskoj.

Neka ga Ravnogorski četnici njihovi Višegradski pirovi i svi njegovi ideološki sljedbenici i nasljednici sa guslarom iz Laktaša Miloradom Dodikom sa junačkim velikosrpskim pjesmama bar duhovno u snovima i prisjećanjima ispenu i posljednji puta na njegov Durmitor.

Nama, Bosancima i Hercegovcima, čija je ova država i jedina nam voljena i naša država ostaje i velika žal da se ovom presudom nije imperativno i naložilo pod hitno ukidanje ovakve genocidne tvorevine RS-a u njoj.

Kada bi istinski poslije presude i mogli konačno staviti jednu tačku na sva naša saznanja i nemile događaje nikada ne zaboraviti, ali se umjesto kritičkoga odnosa posvetiti sopstvenim, induvidualnim i kolektivnim samokritičkim razmišljanjima.

Normalno stati pred ogledalo realnosti, priznati sopstvene grijehe i ponašanja, promjeniti „čipove„ u oboljelim memorijama, očistiti svoja dvorišta u svome nacionalnom korpusu.

Krenuti stazama povratka povjerenja što bi nas moglo istinski voditi i ka toliko željenom i nužnom pomirenju.

Naš put bi nas doveo do istine i do mirnog i zajedničkog suživota na ovim našim prostorima kakav je u prošlosti i postojao.

Bilo bi zaista poželjno i dobro kada bi ova presuda velikosrpskom krvniku poslužila i kao pouka i poruka svim velikosrpskim nacionalističkim osobama, istomišljenicima i sljedbenicima te njihove zajedničke pogubne ideologije, da se otrijezne sa svojim nakaradnim snovima.

Da se oslobode lažno stvarane mitologije o velikom i nebeskom narodu, da se svi zajedno spuste na zemlju, da se okrenu pokajanju za svoja nedjela, posebno prema Bošnjacima svojim komšijama,

Da mržnju, netrpeljivost i razna poniženja, prema drugima i drugačijima, ostave u zaborav i da počnu iznova graditi zajedničku i ljudsku budućnost u odnosima i zajedničkom suživotu radi sebe i nadolazećih generacija.

Međutim kako su to naši stari govorili; „Da Bog da kćeri, da te aga uzme, kada cigani oko kuće oblijeću„ teško je i povjerovati da ima i trunka nakane, da se velikosrpski nacionalisti ovdašnji tzv „dodikovci„ sa svojim ostrašćenim nacionalistom, vojvodom Miloradom Dodikom,  rušiteljom svega zajedničkog, kriminalcem i lopovom, psihopatom i pacijentom njegovog Radovana, psihijatra iz Haga.

Istomišljenici su i realizatori izvršenja sulude ideologije, njihovog davno pobjesnjelog vožda Slobodana sa Gazimestana i pokretača balvan revolucije.

Radovan je to dosljedno izvršavao u periodu agresije, a njegov nasljednik Milorad isto to nastavio u mirnodobskom periodu poslije Dejtona.

Nije im bilo potrebno niti posebne energije dovoljan im bio i vjetrić da im vrti sulude glave njihova zločinačka razmišljanja u pogubnoj i krvavoj osvetničkoj ceremoniji, uništavanja nevinih žrtava ljudskoga roda, ali svakako, uz prisustvo, podršku i blagoslov Crkve i njenih vjerskih vjerodostojnika.

Kakav teror i strahovlada, diskriminacija i poniženja prema nesrpskom narodu prostora RS-a, veoma je znano ali su nažalost svoje pipke poput hobotnice ispružili i na prostore svojih jarana i učesnika u sličnom UZP, lukavih Hrvata, sa orguljašem Draganom Čovićem u dijelovima Herceg Bosne i gradu Mostaru.

Četničko-ustaška koalicija ne miruje, HDZ i SNSD, Milorad i Dragan sa svojim saradnicima i istomišljenicima nastoje ojačati svoje genocidne tvorevine RS i HB često se prisjećaju i svojih sa Blajburškog polja i Ravne gore.

Evo, ovih dana mostarska koordinacija Srba, kako se naziva, a čine je isključivi „dodikovci„ obraća se i Vladi HNK njenom premijeru Hercegu i sestrinskoj, koalicionoj stranci HDZ-u da ih ne zaboravi sa ponekim ministarskim mjestom jer su oni kako vele „autentični„ predstavnici srpskoga roda u ovome gradu.

Kako navode u svome zahtjevu prema Vladi i strankama; „Koordinacija Srba Mostar pozdravlja stav da se za ministre imenuju “autentični predstavnici naroda” te naglašava kako je u prethodnim sazivima Vlade HNK na čelo jednog od ministarstava bivao imenovan Srbin predložen od hrvatskih ili bošnjačkih stranaka “bez konzultacija s bilo kojom organizacijom koja okuplja Srbe”.

Dakle, za normalne građane ovoga grada, postavlja se i pitanje koji su to „autentični„ predstavnici ovih Srba?

Da li to može biti i neki njihov „rezervni„ Srbin kako su nas imenovali Dodik i vladika Grigorije a tako isto misle i svi „dodikovci„.

Ovo bi značilo da moja malenkost i još poneki Srbin koji smo bili izabrani vijećnici Gradskog vijeća grada Mostara i čak njihov predsjednik/ potpredsjednik (radi rotacije) Gradskog vijeća, u periodu kada je Visoki predstavnik, gospodin Pedy Ešdaun nametnuo nam Statut grada Mostara.

Ponosan sam lično što sam možda i jedan od posljednjih kao srpski Mohikanac predstavljao te prave Srbe u Gradskome vijeću grada Mostara.

Dakle, mi nismo bili ti „autentični„ predstavnici Srba istina je dok nisu došle ove pobjegulje u likovima „dodikovaca„. Mi nismo granatirali sa Čobanovog polja i Podveležja, nismo učestvovali u stvaranju genocidne RS te danas i ne možemo nikako predstavljati mostarske Srbe u aktuelnoj vlasti HNK-a.

Značilo bi, da niti jedan Srbin iz stranaka poput SDP-a, DF-a, Naše stranke, SBB-a, kao i drugih ne bi bio „autentičan„ Srbin.

Ne bi im smetao izabrani Srbin iz HDZ-a jer im ne smeta ni Zora Dujmović  izabrana kao Srpkinja u Dom naroda ili Radmila Komadina kao savjetnica Gradonačelnika Bešlića iz redova HDZ-a.

Suluda mašta i još luđi snovi ovih nacionalističkih velikosrpskih samoproglašenih „autentičnih„ predstavnika srpskoga roda u ovome gradu pandam svojim istomišljenicima „čistokrvnim„ Hrvatima koji zastupaju iste ideološke nacionalističke zablude.

Očito je da su totalno zalutali sa sopstvenom ogavnom i psihopatskom moždanom memorijom kao sljedbenici svoga doktora Radovana iz Haga te „vojvode„ Milorada guslara iz Laktaša kao i pajdaša Dragana Čovića iz HDZ-a.