Zastava, stijeg, barjak…..

Izdvajamo

• Pope, hodža, fratre, akademiče, LJUDI, spustite zastave na pola koplja zarad pravde i djelića onoga čemu nas vrijeme i vjere uče! Neosvećena groblja i mezarluci koje niko ne pazi i ne obilazi ne daju smiraj pokojnicima i rahmetlijama i uz to proklinju i mole. Kažite da su politike prošlosti i zlodjela činili neljudi. Zločin je zločin, a zločinci nisu heroji, čiji god bili! Oni su sramota svoga roda i poroda. Političari, ne izgovarajte molitve da vas svijet vidi pokraj tabuta žrtava, već molite Boga da vam se ratni i poslijeratni grijesi oproste! U samoći, u nekom budžaku, vi što ste na krvi i znoju sirotinje stvorili svoja carstva pa se razbacujete, znajte da mač ima dvije strane!

Povezani članci

• Godišnjica masakra na Markalama: Sjećanje na 43 ubijenih Sarajlija
• VIKTOR IVANČIĆ: ZAMRAČIVANJE SVJETLA RIJEČI
• Borci: Spaljujemo se za Bajram ako ne ispunite naše zahtjeve
• Goran Marković: Prvi maj, nove okolnosti, nove mogućnosti
• Novi uspjesi Balet Mostar Arabesque
• MUŠICA I PEDESETAK „HAJDUKA“

Foto: Tarik Samarah

Zato sve zastave na pola koplja spustite, istinski, a ne simbolično! Neka 11. juli bude dan opomene i dubokog i iskrenog kajanja zarad onoga što smo mogli učiniti za budućnost i buduća pokoljenja, a nismo. Prijetnja, strah i veličanje nečega što je sramota čovječanstva, nikad i nigdje nije bilo nikakvo herojstvo, već zločin koji se nikom oprostiti ne može i ne smije!

Piše: Osman Puškar

Zastava, stijeg, barjak simbol je države i važan dio kolorita radosti i tuge njenih građana. U ovom julskom ljetu poklopile su nas kiše koje kao da sapiru nevinu ljudsku krv koja je nedavno potocima tekla ovom ubogom zemljom. I sve je bilo sa namjerom i računom da joj se zatre sjeme. Njena državnost i njen temelj, građanin. O genocidu je riječ. Nad narodom, Bošnjacima, i nad državom BiH. To zna cijeli svjet, i ljudi i neljudi, dugo će ga pamtiti. Ovdje, i u komšiluku, kako ko. Tugujemo ili se pravimo da ne znamo. I što je najsramnije, omaložavamo i negiramo. Kao da nije dosta što su ubili pa zagrnuli, a onda otkopali, raskomadali pa premjestili. I državu i žrtve, da se zločin sakrije. U „cara Trojana su kozije uši.“ Sve se sazna, kad-tad. Vasićima kao nije jasno pa blebeću, oni bi još! Srebrenica, Prijedora, Višegrada, Kazana, Stolaca… Njihovi stijegovi su sramne crne zastave. Boje mraka, fašističke! Nemaju ni minimum empatije prema pobijenim u dolinama uz rijeku Drinu i svuda po Bosni. Ne dotiče ih ni tuga nane za nerođenim unukom u stomaku kćeri. Ni kiše julske koje kao suze nebo roni nad grobovima i mezarlucima ubijenih.

I kakve to ima veze sa zastavama koje se vijore na vrhovima kopalja u svim ovim našim nesrećama? Ima, itekako ima! Jedanaestog, svakog mjeseca, srebrenička bol na Solnom trgu u Tuzli nijemo opominje kakvu je strahotu preživjela. U prepunim kafana okolo, neki novi razbaškareni kao da ne pokazuju ni trunke empatije naspram žena koje nose izblijedjele transparente sa imenima najmilijih koje traže. Njihove tužne oči sve govore, moleći za pravdu i barem trunku sućuti. Redovno im se pridruže i političari. Ako ih ikada ponovo napadnu oni će, kao, biti tu – da se zna! O pravdama i nepravdama glasno pričaju, a malo čine. Dotle, zastave brendova koji su kreirani dok se ginulo viore se iznad glava onih koji uz skupe dežstive braniocima prijete, poručujući kakav se patriot i patriotizam isplate.

Bio on vruć ili kišovit, bilo koje godine i mjeseca, jedanaesti treba i mora biti istinski dan tuge i otpora zločinima. Ovdje u Bosni posebno, jer je po broju žrtava i težini zločina planetarnih razmjera. Dužni smo toga dana sve zastave spustiti na pola koplja, sageti glavu pred mezarlucima i grobljima, zazvoniti zvonima katedrala i crkvi, ezanima zagrmjeti sa munara, a u medijima glasno govoriti o zlu, dokumentovano i odgovorno. Građanskim dostojanstvom dužni smo iskazati poštivanje i države i žrtve, zaglušiti sve koji obraza nemaju, da upamte: U SREBRENICI JE NA OVAJ DAN UBIJENO 8.376 ljudi! Stotinu hiljada mrtvih je u bilo u ratu, kako god se oni zvali, na području cijele BiH.

Zato sve zastave na pola koplja spustite, istinski, a ne simbolično! Neka 11. juli bude dan opomene i dubokog i iskrenog kajanja zarad onoga što smo mogli učiniti za budućnost i buduća pokoljenja, a nismo. Prijetnja, strah i veličanje nečega što je sramota čovječanstva, nikad i nigdje nije bilo nikakvo herojstvo, već zločin koji se nikom oprostiti ne može i ne smije!