​TKO, GDJE, S KIME I PROTIV KOGA?

Povezani članci

• Oproštaj od predragog Predraga
• Vinko Grgurev: Milanović se odmaknuo od neutralnosti vlastite uloge
• TVOJE IME, NADO
• Predizborne bajke o mostarskim hotelima
• Mesari ljudskog roda
• Politička roba s greškom

Foto: šg

Naslov ovoga teksta mogao bi glasiti i: prevrtljivi francuski predsjednik i izgubljeni hrvatski premijer, no onda bismo im obojici pridavali više pozornosti nego što zaslužuju, pa neka ostane i naslov kakav jest. To samo kao uvodna napomena.

​Evropska politička zajednica ‘izmišljotina’ je predsjednika Macrona. Riječ je o skupini od gotovo 50 evropskih zemalja, dakle sve države-članice Evropske unije i ‘one ostale’. Koga nema, tko nije obuhvaćen tim formatom, mada se zove evropski? Nema, naravno, Rusije i Bjelorusije, mada Bjelorusiji nitko, ama baš nitko ne može poreći da je – zemljopisno u najmanju ruku – evropska zemlja, a svakome je jasno (ili bi barem moralo biti) da su Evropa kakva danas jest, evropska povijest i tradicija, umjetnost i kultura bez Rusije nezamislivi.

​No, eto ambiciozni francuski predsjednik smislio je evropski format bez njih, a kako bi – to je službeno tumačenje – omogućio gotovo neformalnu razmjenu mišljenja o aktualnim problemima Staroga kontinenta između onih država što već jesu u Evropskoj uniji i onih koje iz raznih razloga još nisu, pa i onih koje ni same nisu sigurne žele li u EU, ili ne (poput Srbije). Malo zlobna, ali nimalo nerealna interpretacija Macronove ideje mogla bi se svesti na to kako je stvorio okvir u kojemu članice EU (pod američkim patronatom, gotovo je i suvišno reći) mogu na koliko prikriven, toliko i perfidan način ucjenjivati aspirante na članstvo u Uniji, glumeći pri tome želju da s njima razgovaraju na ravnopravnoj osnovi.

​Ako u Evropi danas postoji neki aktualni i akutni problem, onda je to rat u Ukrajini, pa je i logično i jasno kako je to bila glavna tema skupa na vrhu što je okupio 47 vodećih političara (državnika među njima nije bilo!) u Moldovi, nedaleko granice s Rusijom. Zanimljiv je svakako odabir mjesta održavanja summita. Moldova graniči s Rusijom i Rusija je zaista prije niz godina tamo stvorila jedan od ‘zamrznutih konflikata’, podržavajući secesionističke težnje uoblasti Pridnjestrovlja, nastanjenoj većinski ruskim stanovništvom (za one koji ne znaju, i Moldova je nekada, baš kao i Ukrajina, bila u sastavu Sovjetskog Saveza). I mada nema nikakvih indikacija što bi upućivale na zaključak kako se Moskva sprema ponoviti ‘ukrajinski scenarij’ u Ukrajini, iako joj je – naravno – itekako stalo do toga da i ta zemlje ne bude uvučena u Atlantski pakt, uporno se podgrijava atmosfera ugroženosti Moldove, njezine neovisnosti i državnosti, pa je skup Evropske političke zajednice bio zamišljen i kao potvrda najšire evropske podrške Moldovi kojoj prijeti neposredna opasnost od ruske invazije.

​Da bi scena bila onakva kakvom se željelo, skup je održan pod iznimno jakim i vidljivim mjerama osiguranja, što je uključivalo i patroliranje borbenih zrakoplova Atlantskog pakta iznad susjedne Rumunjske, kako bi – rečeno je – štitili zračni prostor bivše sovjetske republike (Moldove/Moldavije). Stigao je i neizbježni Volodimir Zelenski koji aktualnim ‘izletima’ po svijetu pokazuje do koje je mjere bilo inscenirano njegovo dosadašnje dramatično obraćanje video vezom raznim svjetskim parlamentima, ili međunarodnim skupovima. Trebalo je, naime, stvoriti dojam kako ‘hrabri predsjednik’ ne napušta svoj narod u teškim trenucima. Sada, međutim, kada su ruski napadi na ciljeve u Ukrajini daleko žešći nego u protekloj godini, Zelenski mirno putuje, odlazi iz Ukrajine i vraća se. Zašto ta promjena? Odgovor je jednostavan. Video obraćanja prestala su privlačiti pozornost svjetskih medija, gladnih ekskluzivnosti i senzacija.

​Pa im je ponuđena nova senzacija – Zelenski glavom i bradom. Mada, analiziraju li se sva njegova istupanja otkako je počela ruska invazija, i ona video vezom i ova aktualna, nikakve nove senzacije tu objektivno nema. Poruka Zelenskog uvijek je jedna i uvijek ista: dajte nam oružja, dajte nam još više i još ubojitijeg oružja i podržavajte nas – vojno, financijski i politički – dok ne porazimo Rusiju i srušimo Putina s vlasti. Svatko realan rekao bi da je to ‘mission impossible’ (nemoguća misija), no realnost se s današnjom politikom evro-atlantskog saveza već davno razišla.

​I u Moldovi Zelenski je, očekivano, tražio primanje Ukrajine u NATO (što je bio, vrijedi podsjetiti, glavni razlog ruske invazije), a tražio je i borbene zrakoplove. I jedno i drugo primljeno je sa razumijevanjem, mada mu je jasno stavljeno na znanje kako formalno primanje u NATO za sada ne dolazi u obzir, s time da postoje prijedlozi da NATO države (što znači i SAD) daju Ukrajini sigurnosna jamstva dok ne ostvari puno članstvo. Pitanje kakva je razlika između punoga članstva u nekom vojno političkom savezu i sigurnosnih jamstava što ih taj savez daje zemlji koja (još) nije punopravna članica vjerojatno spada u kategoriju ‘pitanja za milijun dolara’, kako se nekada kvalificiralo najteža pitanja u američkim televizijskim kvizovima.

​Ako postoji nešto zanimljivoga u vezi sa summitom u Moldovi, onda je to ponašanje političara koji je lansirao ideju o Evropskoj političkoj zajednici, francuskog predsjednika Macrona. On je, naime, ne samo pokazao, nego i potvrdio dojam kako s njime kao ozbiljnim političarom ne treba računati. Ne tako davno, prilikom posjeta Kini i neposredno nakon toga privukao je pozornost svojim izjavama kako treba raditi na ‘evropskoj strateškoj autonomiji’ i kako evropske zemlje ne bi smjele dozvoliti da dođu u vazalni odnos prema Sjedinjenim Državama. No, skeptičniji analitičari podsjećali su već i tada na Macronovu maniru da povremeno ‘izleti’ s nekim idejama koje kao da su došle od Charlesa de Gaullea, predsjednika koji će ostati zapamćen po tome što je svojedobno izvukao Francusku iz vojne strukture NATO, kako bi osigurao njezinu samostalnost u odnosu na SAD.

​No, dok je de Gaulle bio dosljedan i čvrst, dok je zagovarao ‘Evropu od Atlantika do Urala’, Macron koji je svjedobno izašao s idejom o ‘zajedničkom evropskom domu’ od Lisabona do Vladivostoka, uvijek se nakon takvih ‘revolucionarnih’ ideja povlači. Tako je bilo i sada. Ni u Moldovi, ni neposredno prije no što je tamo otputovao, francuski predsjednik ni riječ nije progovorio o evropskoj strateškoj autonomiji (ali jest lobirao za veći udio francuskih proizvođača oružja u aktualnom trendu općeg naoružavanja), a da bi spominjao nekakve vazalne odnose – ni slučajno.

​Upravo suprotno. U klasičnom manevru reteriranje ‘a la Macron’ pokajao se što zapadna Evropa godinama nije slušala one s istoka Staroga kontinenta, države što su godinama bile ‘pod sovjetskom kapom’, a koje su – povijesno razumljivo, real-politički svakako manje shvatljivo i prihvatljivo – uporno i sve agresivnije upozoravale na opasnost što prijeti od Rusije. U tome kontekstu odbacio je (američku) podjelu na ‘staru’ i ‘novu’ Evropu, ali na način da to znači kako je ‘stara’ Evropa sada prihvatila radikalni antiruski kurs ‘nove’ Evrope.

​I da bi bilo do kraja jasno kako je ‘naučio lekciju’ što ju je očito dobio od Washingtona, iskoristio je priliku da dezavuira jednoga od svojih prethodnika, posljednjeg francuskog predsjednika koji, nakon Charlesa de Gaullea, zaslužuje biti nazvan državnikom. U vrijeme kada su, godine 2003., Sjedinjene Države pripremale svoju ‘koaliciju voljnih’ da s njome, bez mandata Vijeća sigurnosti UN, a na temelju lažnih, isfabriciranih optužbi o posjedovanju oružja masovnog uništavanja napadnu Irak, Francuska na čelu s predsjednikom Jacquesom Chiracom (i Njemačka s kancelarom Schroederom, ali – ne treba zaboraviti – i Hrvatska s predsjednikom Stjepanom Mesićem) usprotivila se ideji o invaziji Iraka i odbila sudjelovati u njoj. Istočno-evropskim zemljama koje su iz punoga grla podržavale Ameriku i Veliku Britaniju, Chirac je tada poručio kako su ‘propustile dobru priliku da zašute’.

​Macron je u Moldovi rekao upravo suprotno: ‘Neki su rekli da ste propustili priliku da zašutite. Mislim da smo i mi propustili priliku da vas saslušamo. To je vrijeme prošlo’. Odrekao se tako i svojega prethodnika i francuske samostalne politike. A i sebe, mada je krajnje upitno kada je i je li ikada, Macron zaista autentičan. Jer, podsjetimo i opet, u početku rata u Ukrajini Macron je održavao kanal komuniciranja s ruskim predsjednikm Putinom, a kada su se počeli množiti glasovi onih koji su pozivali na rat do pobjede nad Rusijom, upozoravao je da Rusiju ne treba ‘ponižavati’ u međunarodnim naporima za okončanje sukoba u Ukrajini.

​Ništa od toga sada u Moldovi. Macron je ostao dosljedan sebi makar u tome da je prevrtljiv.

​I na kraju riječ-dvije o hrvatskom premijeru koji je – naravno – bio na summitu u Moldovi. Mada je bilo potpuno jasno tko se tamo sastaje, zašto baš tamo i zašto uopće, predsjednik hrvatske vlade dao je izjavu koja kao da je došla iz nekog autističnog svijeta. Dok su mediji u Hrvatskoj donosili naslove poput ‘Okuplja se dosad najveći evropski antiruski savez’, dok nitko u Moldovi nije ni pokušavao sakriti činjenicu kako je riječ o još jednom sastanku u funkciji učvršćivanja monolitnosti anti-ruskog bloka i njegovoga proširivanja na države što (još) nisu članice EU, hrvatski je predsjednik vlade mirno izjavio kako je skup Evropske političke zajednice ‘važna politička poruka, no da nije upućena kao poruka konfrontacije, nego kao poruka suradnje i uključenosti’ s Moldovom.

A da ne bi bilo nikakve sumnje da njegova vlada i dalje čvrsto stoji na anti-ruskim pozicijama, odmah je dodao: ‘Ako Rusija svaki skup koji se održava u njezinom bližem susjedstvu doživljava kao neku prijetnju, onda je to veliki problem.’ I precizirao kako je ‘iz tog osjećaja i te posture’ i došlo do današnje situacije. Čime je ne samo optužio Rusiju kao isključivog krivca za rat u Ukrajini (mada već i jedinstveno iskusni Henry Kissinger sumnja u tu postavku), nego i potvrdio da je Ukrajina glavna tema summita.

U međuvremenu rat ide dalje. Prvo kinesko sondiranje terena za početak političkih pregovora o zaustavljanju rata, rezultiralo je tek izjavom kineskog izaslanika kako ‘ni Rusija, ni Ukrajina nisu čvrsto odbile mogućnost pregovora’. Dakle: malo više od ništa. I na kraju poslastica za gurmane koji uživaju u tome da već danas osjete okus sutrašnje nove Evrope u kojoj će Poljska nedvojbeno igrati ako ne ključnu, a ono svakako jednu od glavnih uloga. Poljski predsjednik Andrzej Duda potpisao je zakon o osnivanju posebnog istražnog povjerenstva koje će istraživati ‘ruski utjecaj u Poljskoj’. To će posebno povjerenstvo pojedincima moći uskratiti pravo izbora na javnu funkciju, i to bez sudske odluke i bez mogućnosti sudske revizije.

​Pozdravlja Vas senator Joseph McCharty.