Ubica iz klozeta

Povezani članci

• Zijah Sokolović: Opstanak “Mostarske liske” je veliki uspjeh ljudske prirode
• SFF kroz objektiv Aide Hadžieminagić
• Kod najveće nesreće, ima sreće
• Snežana Čongradin: Izbor EU ili Kosovo ipak lažan
• Zašto Srbija nema antifašistički praznik
• Opštine u Republici Srpskoj odbijaju ukloniti murale sa likom Ratka Mladića

Moje tijelo obuzima nelagoda ko u redu ispred poštanskog šaltera početkom mjeseca, mada je ambijent daleko intimniji. Tragovi svijetle ljudske stolice na šolji. Beskrajno čiste fuge. I muzge na pločicama. Prija mi oštar miris sredstva za dezinfekciju. Istovremeno pokvareni vodokotlić curi ko nahlađeni sinusi.

Ja se obično osjećam dobro u čistom toaletu. Ne znam šta mi je danas. I odakle naviru sumnje i kolebanja. Svemirsko putovanje između nevidljivih svjetova za mene je međugradska linija u dotrajalom autobusu. Zbog mojih predrasuda bosonoga djeca čekaju priučenog majstora sa oskudnim znanjem o montaži ugradnog vodokotlića i njegove tipke za aktiviranje. Američki snovi čekaju online ostvarenje. Podjednako nesretne žene u Poljskoj leže nakon nelegalnih abortusa sklupčane u krvavim spavaćicama na ugaonim sofama na razvlačenje. Svi strpljivo čekaju na moju volju i priučenog majstora za vodokotliće.

Čitava stvar čini mi se u krajnju ruku nevjerojatna. Potpuno odsustvo savjesti i pokvareni vodokotlić sa nagonom psihopate. Vodokotlić je kriv za paljenje mapa sa položajem nagaznih mina. Na snimku sigurnosne kamere u opljačkanom tržnom centru nosio je preko lica inficiranu masku za jednokratnu upotrebu. Na kraju krajeva, pušten je u nedostatku dokaza i u slučaju silovanja tek stasalih djevojčica u školi glume.

U početku samo je nekolicina znala ubilačke sklonosti vodokotlića. Kad se najzad pročulo o njemu na portalima, više niko nije mario za to. Ni ja nisam mario. Nakon par objava regionalnih starleta, prihvatanje nesretnih slučajeva za mene je prešlo u rutinu. Sad dodatno otežava stvar što je vodokotlić pokvaren. Pijuća voda curi u kanalizaciju daleko od žednih i sušne zemlje. Otječe svakog dana. Mada zločin nema granice iza kojih ljudi ponovo žive sasvim normalno, vodokotlić je u stanju svemu da uzme život. Oblaku, cvijetu, novorođenčetu, moru, papagaju, jabuci. Ne mogu mu ništa, jer sam ja spreman da ubijem za njegovu ugradnju. U vrijeme lažnih dojava sve može da se nazove ljubav; zato skup vodokotlić ne pogleda svoje žrtve ravno u oči kad im zarije nož u srce. Nema drugog logičnog obrazloženja osim da je osakaćenom svijetu napokon izdana parking karta za invalide i da vodokotlić svakog trenutka može ponovo da ubije.