U vučjoj koži

Izdvajamo

• Banjaluka nije grad u Šumadiji da bi je Vučić mogao svojatati iz Beograda već bosanskohercegovački grad iz koga je, u periodu '92 -'95, protjerano više od 80 hiljada nesrpskog stanovništva te uništene brojne džamije i katoličke crkve iako na njenom području nije bilo većih ratnih okršaja.

Povezani članci

• Bekim Fehmiu na kosovskoj poštanskoj markici
• U Srebrenici otvorena Spomen-soba “Životi iza polja smrti”
• Franjo Habulin: Sutjeska, baš kao i Neretva bile su pobjede Narodno-oslobodilačke vojske na čelu s Josipom Brozom Titom
• Predstavljanje najboljih bh. korporativnih praksi društveno odgovornog poslovanja
• Uhapšen Abdulah Skaka, bivši gradonačelnik Sarajeva
• Država bez građana

Foto: AFP

Aleksandar Vučić nikada nije dao šansu istinskoj katarzi srbijanskog društva ostavljajući ga slijepim kod zdravih očiju.

Vučićevo povezivanje nabavke ruskog sistema za protivvazdušnu odbranu „Pancir“ sa stanjem iz 1995. „kada je Banjaluka trebala pasti“ je još jedna od brojnih provokacija i priznanja da je Srbija bila agresor u poslednjem ratu ali i direktna poruka da će se Banjaluka braniti ponovo ako to bude trebalo. Banjaluka nije grad u Šumadiji da bi je Vučić mogao svojatati iz Beograda već bosanskohercegovački grad iz koga je, u periodu ’92 -’95, protjerano više od 80 hiljada nesrpskog stanovništva te uništene brojne džamije i katoličke crkve iako na njenom području nije bilo većih ratnih okršaja.

Naravno da ova provokacija nije slučajna jer Aleksandar svoju vučju kožu nikad nije mijenjao. Aleksandar Vučić je personifikacija Srbije u kojoj osuđeni ratni zločinci, „veliki Srbi“ iz regiona te crkveni ratni huškači izražavaju politiku u punom nacionalističkom kapacitetu. Kako vrijeme Vučićevog predsjedničkog mandata odmiče to je vidljiviji karakter pročetničkog režima koji se nikada nije odrekao svojih velikosrpskih ciljeva. Možda je sva tragedija Srbije a i samog regiona odslikana u liku čovjeku koji je pucajući sa Jevrejskog groblja po sarajevskim civilima izabran za predsjednika države iz čijeg su centra i započeti velikosrpski projekti na prostoru Balkana. Politika konflikata, negiranja bosanskohercegovačkog suvereniteta, miješanja u unutrašnje stvari drugih država nikada nije naišla na značajniju osudu srbijanske javnosti, čija se šutnja može tumačiti podržavanjem te iste politike.

I kao što reče moja prijateljica Milica S.; ”Dok svi ne shvatimo da svoju sreću ili velike lične apetite za tuđom državom ne možeš graditi na tuđoj nesreći, nema nama mira, niti reda, niti prosperiteta. Sve ostalo je samozavaravanje i velika prevara naših života. Bosanskohercegovački entitet RS je nagrada za zločin i prljavi rat i zato ona, kao takva, nikad neće biti prihvaćena od ljudi koji žele uljudno i civilizirano društvo na tim prostorima.”

Aleksandar Vučić nikada nije dao šansu istinskoj katarzi srbijanskog društva ostavljajući ga slijepim kod zdravih očiju.