U petak u NPM-u ‘Ne igraj na Engleze’

Povezani članci

• U Sarajevu predstavljen Nacionalni izvještaj o medijskim slobodama podržan od EU
• Fond za humanitarno pravo: JNA je počela i vodila rat te stvorila vojske Krajine i Republike Srpske
• KORUPCIJSKO-PARTIJSKA HOBOTNICA U BH. DIPLOMATIJI: Radno mjesto se plaća i više od 50.000 KM!
• Htjeli bismo biti “vinska destinacija”, a Austrija ima više vinograda od nas
• HDZ 1990 bez stida i obraza
• AKO JE BOG ZAPOČEO ČUDO, BISKUPI ĆE GA DOKRAJČITI

U Narodnom pozorištu Mostar u petak, 26.1. u 20 sati na Velikoj sceni na repertoaru je predstava “Ne igraj na Engleze” Vladimira Đurđevića u režiji Emira Spahića. Komedija o ovisnosti, kockanju, prijateljstvu i ljubavi. O nadi i našoj iluziji dobitka… Predstava koja na ozbiljan, duhovit i ironičan način progovora o značajnom društvenom problemu i fenomenu, a to su kladionice i igre na sreću.

Trojica najboljih prijatelja iz djetinjstva Paun (Ivan Skoko), Piksi (Emir Spahić) i Bule (Emir Sejfić) čekaju ishod jedne utakmice, posljednje u tom danu na koju su se kladili. Sve utakmice tog dana, na tiketima koje drže kao vizu za sreću, su dobijene i samo čekaju ishod te jedne na koju su se sva trojica različito kladila. Čekajući ishod jedne utkamice u toj jednoj večeri otkrivaju sve svoje strahove i nade, na vidjelo izlaze njihove mračne tajne, njihove nade i snovi o sreći… Njihovi životi su protraćeni, okolnosti su od njih napravile ljude iskidane niskim strastima koji svoje materijalne potrebe nastoje ostvariti putem klađenja. Drži ih zajednička ovisnost. Zajednička iluzija kako jedan dobitak sve rješava, kako jedan dobitak može nadomjestiti hiljade gubitaka, kako zadovoljstvo jednog dobitka poništava sva životna nezadovoljstva, kako taj jedan pogodak briše sve promašaje…

Adaptaciju i dramaturgiju teksta potpisuje Adnan Lugonić, a scenografiju i kostimografiju Sabina Trnka. Igraju: Emir Spahić, Emir Sejfić, Ivan Skoko.

Paun, Piksi, Bule su gubitnici svog vremena. Generalno , ništa novo u književnosti. Junaci su gubitnici. I šta? Ništa!

Ono što je za mene bitno je ta (bar prividna) mogućnost metamorfoze. Kraj starog je važniji od početka novog. (za mene jeste)

Jer smrt je jedina prava konstanta dok je  ljubav najvjerovatnije jedini fenomen koji ruši apsolut smrti. Ljubav dovodi smrt u sumnju… sumnja izaziva strah… (čudna li apsurda)

I čovjek se počinje bojati, i u tom strahu, ne misleći o cijeni, prihvata konformizam… i rado preuzima mislene procese i uvjerenja društva u kojem živi. Pa se živi po pravilima zajednice, porodične tradicije, države, korporacije…!

Ne govorim da pomenuta pravila nemaju svoje mjesto važnosti, ali najprije čovjek mora biti on – Čovjek za sebe – da bi vrijedio drugima. Slobodan!

A nama je ugodnije prihvatiti da smo kolateralna šteta nego se suočiti sa svojim unutrašnjim dilemama i blokadama.

Sveukupnost u kojoj živimo nas ne sili samo u zapovjedani konzumerizam, već nas prisiljava da konzumiramo i sami sebe.  To je naš najveći zločin. Teško dokaziv. Teško se  boriti protiv. Na tom putu čovjek postaje umoran, razdražljiv, tužan… Kome treba borba sa takvim ishodom?

Ali  čovjek na tom putu postaje svoj! Živ. (A možda i nije tako.)

Čudno, da je ljudskom razumu blisko sve što je pravilno, a upravo čarobnost započinje izvan »geometrije«.

U ovisnosti nema »čarobnosti«.   

Vjerujem da se junak ove predstave, duboko razmišljajući o tome šta radi danas i šta želi biti na kraju, sjetio Camusovog opisa Sizifa…

„…Zbilja, gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala?“

Emir Spahić