Tegeltija, uprkos presudi, porodicama ubijenih vojnika Armije RBiH ne želi isplatiti po 1.000 KM?!

Izdvajamo

• Mati Aničiću, Erhardu Pozniću i Ivanu Škutoru, optuženima u predmetu “Vranica”, još davne 2000. godine je u Kantonalnom sudu u Mostaru počelo suđenje za ratni zločin nad zarobljenim pripadnicima ABiH. Nakon skoro 20 godina, predmet je okončan oslobađajućom presudom.

Povezani članci

• Demokratska stranka zbog fondova osniva nevladine organizacije
• Darko Cvijetić gost pjesnik na “Slovu Gorčina” u Stocu
• Kult vode, kupanje i javna kupatila u srednjem vijeku
• Građanska Rezolucija o Ustavnim promjenama kreće iz Bihaća, zgrade AVNOJ-a
• Podignuta optužnica za zločine nad Srbima s područja Konjica
• Zapošljavanje u Opštini Gacko: Procedure spotakle konkurs

Ustavni sud: Vijeće ministara ne odgovara na dopise da plati odštetu porodicama ubijenih vojnika iz predmeta „Vranica“. Spis proslijeđen Tužilaštvu BiH

Zbog činjenice da se Vijeće ministara BiH koje predvodi Zoran Tegeltija (SNSD) potpuno oglušilo o presudi Ustavnog suda BiH kao i o nekoliko urgencija da porodicama ubijenih pripadnika Armije RBiH u Mostaru u predmetu „Vranica“ isplati po 1.000 KM naknade štete zbog kršenja ljudskih prava, Ustavni sud je prije nekoliko dana odlučio cijeli spis uputiti Tužilaštvu BiH, saznaje Fokus.ba.

Piše: Amil DUČIĆ – Fokus.ba

Naime, Ustavni sud BiH donio je rješenje u kojem je konstatovao da Vijeće ministara BiH nije izvršilo njegovu odluku od 16. decembra 2021., po kojoj je usvojio apelaciju porodica ubijenih vojnika Armije RBiH u maju 1993. godine u zgradi Mašinskog fakulteta u Mostaru.

U toj presudi Ustavni sud je pozivajući se na dotadašnju praksu odredio pojedinačni iznos nematerijalne štete, te je Vijeću ministara BiH u ime Bosne i Hercegovine naredio da u roku od tri mjeseca plati odštetu porodicama ubijenih pripadnika Armije RBiH.

Zoran Tegeltija – Photo: Armin Durgut/PIXSELL 

– Predmetna odluka je Vijeću ministara dostavljena 4. januara 2022. godine, što znači da je rok za dostavljanje obavijesti o preduzetim mjerama u skladu sa predmetnom odlukom istekao 4. aprila 2022. godine. Vijeće ministara nije u ostavljenom roku obavijestilo Ustavni sud o preduzetim mjerama. Ustavni sud je dopisom od 7. juna 2022. godine zatražio od Vijeća ministara da obavijesti ovaj sud o preduzetim mjerama u cilju izvršenja predmetne odluke, najkasnije u roku od pet dana od dana prijema dopisa. Vijeća ministara je dopis primilo 7. juna 2022. godine. Vijeće ministara nije odgovorilo na dopis Ustavnog suda. Ustavni sud je, ponovo, 21. juna 2022. godine zatražio od Vijeća ministara da obavijesti ovaj sud o preduzetim mjerama u cilju izvršenja predmetne odluke, ali Vijeće ministara nije obavijestilo Ustavni sud o preduzetim mjerama – stoji u najnovijem rješenju Ustavnog suda iz kojeg je evidentno da je Vijeće ministara odnosno njegov čelnik koji je adresa za komunikaciju sa Sudom potpuno ignorisalo Ustavni sud BiH!

Zanimljivo u ovom slučaju je to što i samo Tužilaštvo BiH, kojem je proslijeđen ovaj spis, na određeni način doprinijelo agoniji porodicama ubijenih vojnika Armije RBiH odugovlačeći sa istragom.

Naime, kako stoji u presudi Ustavnog suda BiH od 16. decembra 2021. porodice su apelaciju podnijeli zbog toga što Tužilaštvo nije provelo i okončalo istragu (T20 0 KTRZ) koju vodi već dugi niz godina.

Naveli su i da su najbliži srodnici žrtava koje su nestale ili ubijene kao pripadnici Armije BiH za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Većina žrtava je ekshumirana u masovnoj grobnici u Gorancima, Općina Mostar 2007. godine, a sahranjene su 2008. godine.

Nadalje, apelanti su naveli da su apelaciju podnijeli i zbog toga što nemaju nikakvih saznanja o tome da li se u Tužilaštvu zaista i provodi istraga jer ona nije rezultirala optužnicom niti bilo kakvim drugim rezultatima o kojima bi bliski srodnici žrtava, kao najbliži srodnici i lica s pravnim interesom, trebali biti obaviješteni. Zbog toga kao razlog za podnošenje apelacije navode i to što je Tužilaštvo propustilo apelantima dostaviti informacije da li poduzima i koje radnje preduzima s ciljem utvrđivanja identiteta počinilaca, te pronalaska tijela ubijenih.

Oni su tražili da im se dodijeli naknada štete zbog duševne boli koju trpe već godinama, prvo zbog mučenja, batinanja i nasilne smrti članova njihovih porodica, a zatim i zbog nedjelotvorne istrage Tužilaštva čija pasivnost sprečava da se utvrdi istina o okolnostima nestanka i smrti članova njihovih porodica, te da se krivci primjereno kazne.

Apelanti su zapravo zahtijevali od Bosne i Hercegovine, kao odgovorne u ime svog najvišeg tužilačkog organa, da se obaveže na naknadu štete u iznosu od 25.000 KM za apelante čiji srodnici su ukopani, a 35.000 KM za apelante čiji srodnici još uvijek nisu pronađeni i identificirani, a sve zbog nanesene dugogodišnje duševne boli i patnje uzrokovane nepreduzimanjem odgovarajućih postupaka Tužilaštva, prije svega podizanja optužnice kako bi se izrekla sankcija licima odgovornim za mučenje, smrt i nestanak njihovih najbližih srodnika. Na kraju im je dosuđen iznos od tek po 1.000 KM.

U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana. Istaknuto je da se rješavanje predmeta ratnih zločina, koji su u nadležnosti Tužilaštva, vrši u skladu sa strateškim aktom, Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina. Dodali su da se konkretni predmet u kojem su apelanti podnijeli apelaciju nalazi na listi prioritetnih predmeta i Tužilaštvo radi na navedenom predmetu.

Navedeno je da je Tužilaštvo BiH 1. aprila 2015. godine od Kantonalnog tužilaštva HNK-a, dakle prije sedam godina, dobilo na daljnju nadležnost spis broj T07 0 KTARZ 0010581 15 u kojem se nalazila izjava svjedoka, a u vezi s događajem zarobljavanja i ubistva vojnika Armije BiH u maju 1993. godine u Mostaru. Tužilaštvo je nesporno utvrdilo da je 10. maja 1993. godine u Mostaru zarobljeno 12 vojnika Armije BiH, i to: Alija Čamo, Dževad Čolić, Senad Čehić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Sevko Pobrić, Nazif Sarančić i Hasan Balić, te da su odvedeni na Mašinski fakultet i predati Vojnoj policiji HVO-a koja ih je zatvorila u podrumske prostorije Mašinskog fakulteta, u kojim su posljednji put živi viđeni 11. maja 1993. godine.

Mati Aničiću, Erhardu Pozniću i Ivanu Škutoru, optuženima u predmetu “Vranica”, još davne 2000. godine je u Kantonalnom sudu u Mostaru počelo suđenje za ratni zločin nad zarobljenim pripadnicima ABiH. Nakon skoro 20 godina, predmet je okončan oslobađajućom presudom.

Tri puta je Vrhovni sud Federacije BiH ukidao oslobađajuću presudu mostarskog Kantonalnog suda i predmet vraćao na ponovno suđenje, da bi četvrti put potvrdio oslobađajući dio presude za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Aničić i Poznić su oslobođeni optužbe za nečovječno postupanje prema civilima u prostorijama Mašinskog fakulteta.

Optužnica je teretila Aničića i Poznića u svojstvu pripadnika Vojne policije u Mašinskom fakultetu, a Škutora na dužnosti u Sigurnosno-informativnoj službi (SIS). S njima je ranije bio optužen i Željko Džidić, ali je postupak u odnosu na njega razdvojen kada je postao nedostupan pravosuđu u BiH.