Tama i vrelina augustovskog Blagaja

Autor/ica 👤Haris Jašarević 2.2.2022. u 16:29

Povezani članci

Foto: Arhiv

Nebo prošarano oblacima krije poneku pticu. Buna huči kao da pravi uvod u najveću bitku koju je svijet vidio. Blagaj je čitav u augustu. Temperatura zraka danas ide i preko četrdeset šest stepeni. Tako bar kažu meteorolozi, a oni nikad ne lažu. Vrućina izbija iz svake blagajske čestice. Tope se sladoledi i ljudske želje. Tope se jeftine cipele i znojni prsti. Topi se marka na stolu i nervoza bijesnih taksista. Blagaj u budućnost klizi kroz znoj i pokoju suzu. Čaršija je gotovo pusta. Na ulici nema nikoga osim lijenih lutavaca. Pasje i ljudske vrste. Neutralnog posmatrača, taj bi prizor nesumnjivo podsjetio na poprište nekog vesternovskog obračuna. Vrući valovi vjetra stvaraju napetost u zraku. Sitne čestice prašine bijesno trče kroz vrelinu. Posvuda lete kaubojski šeširi. Pištolji su ostali napunjeni, dok vjera u hlad i bolje sutra curi kroz pokvarenu klimu.

Blagajci proklinju vrijeme, ali ga u isto vrijeme i hvale. Njegov protok donosi vrelinu, ali je i odnosi. Mokrih gaća i suhih džepova, zbunjeno bulje u kazaljke, moleći se Bogu da sekundara ubrza makar i za trenutak. Vrijeme u Blagaju nosi odoru dželata i spasitelja. Poneka od tih molbi, očigledno bude i uslišena, jer u jednom trenutku dana, na opće čuđenje svih domaćih i stranih duša, Sunce smanji svoju vrelinu. Zastane za trenutak, i u maniru brižnog oca, pogleda na svoju djecu sažaljivo. Naćulivši vatrene uši, plamteća kugla shvati da svoju čeljad muči pogledom, pa spuštenih kapaka lijeno krene prema zapadu. Svoje veliko užareno tijelo, dostojanstveno podređuje ljudskoj ljubavi, bježeći od njihovih pogleda. U brdu pronalazi svoga prijatelja. Ulazi u njegova njedra, tražeći molbe smrznutih i usamljenih.

Kako Sunce odlazi iz šehera, tako Blagajci mile iz svojih kuća. Otvaraju vrata odlučno, pa stoje na pragu zbunjeno, razmišljajući može li se vani ili ne može. Nakon teško skupljene hrabrosti, izlaze na ulice, otpuhujući duboko, žaleći se na Sunce i turiste. Stranci donose novac ali i tegobu, no bez njih se ne može. Blagi gaj to shvaća. Prihvata i sreću i tugu kao konstante koje se smjenjuju po zakonu neshvatljivom ljudima. Blagajci ne vole zakon a onaj neshvatljivi preziru, pa mu se prepuste, kao što se razbojnik prepušta policiji, shvativši da je uhvaćen u klopku koja nema izlaza.

Polako ali sigurno, ulice se ukrašavaju ljudima i zvijerima. Po, još uvijek mlakom asfaltu, gaze jeftine starke i dječija kolica. Čaršija je puna ljudi. Kockari pune kafane a konobari prazne čaše. Svi su žedni, kako vode, tako i novca. Graja se kao vrućina širi zrakom. Poput virusa ulazi kroz nosnice, pa opsjeda mudraca i razbojnika. Žamor potpomažu i dugokosi stranci, koji zbunjeno tumaraju svijetom, postajući predmetom kafanskih ogovaranja. Sve je u pokretu. Sve teče. Heraklit je porijeklom, sigurno iz Blagaja. Rijeka ljudi, osmijeha, vike i zaostalih čestica vrućine protiče plodnom dolinom. Sve živo, trči ka rijeci, bilo onoj sastavljenoj od urbane vreve, bilo onoj zelenoj, što hrani pastrmku i čovjeka. Svi traže nešto. U napuštenim kućama čuju se molbe za oprost. Sokacima odzvanjaju zapomaganja davljenika, dok trotoarima hode bijednici, tražeći cigaru ili prijatelja. Neko postavi i pokoje pitanje, koje uglavnom zbunjeno ostane visiti u zraku. Ljudi smrdljivih pazuha, obučeni u bijele istrošene potkošulje, začuđeno bulje u prazne pivske čaše. Mjesec iznad njih, blješti u punom sjaju. Od Sunca uzima svjetlost ali ne i vrelinu. Samilosno, poput kakve brižne i mudre majke, smijehulji se griješniku i živini.

Kako noć postaje mračnija, tako vjetar ubrzava svoj ples. Tjera oblake negdje dalje, ostavljajući sjajne zvijezde kao jedine čuvare noćnog neba. Iz bujnih krošnji, svojim lahorom tjera ptice, koje ne mogu bez liskaluka i pjesme. Po sokacima bijesno nosa kese i lažne selame. Vjetar proždire i poglede, koji okruženi prašinom, ništa ne vide. Blagaj postaje kolektivno slijep. Za trenutak, svi gledaju u crno, dok neki neugledni prolaznik ne pošalje iskreni selam. Tada, kao nekim čudom, mir preuzima kormilo grada. Suvereno i dostojanstveno vlada prerijom. Prožima sve živo i smiruje, smiruje. Šalje spontane osmijehe i savršena rukovanja. Osvaja tišinom i dječačkim šarmom. Ljubi mirno i predano, kao što majka ljubi junaka svog, okovanog ožiljcima. Gdje god da lice okreneš, tama i mir. U šta god da srce odjeneš, tama i mir. Augustovski dan, pomiješan sa noći, bliži se kraju. Mir, posvuda mir. Nadolazeće boje i pijani šišmiši slute na novi početak. Tek rođeno svjetlo, stiže sa istočnih visoravni. Zvijezde polako gube svoj sjaj. Svoju ulogu čuvara noćnog neba, tužno predaju horozu, koji nadobudno najavljuje novi dan. I opet, sve ide ispočetka. Tamu zamjenjuje vrelina, koja u dosluhu sa žamorom, tjera mir iz doline, stvarajući tako savršeni krug sreće i nesreće. U Blagaju, sve živo okupano je u pokretu i promjeni. Panta rei- sve teče.