Suljagić: “Čović traži srbijansko miješanje u BiH da bi opravdao Zagreb”

Povezani članci

• Bh. vlasti još prije mjesec mogle da krenu u nabavku vakcine Sputnjik po cijeni 9,95 dolara
• Nermina Zaimović-Uzunović: BiH ne finansira nauku, mi samo „štancamo“ diplome
• Kad nitkovi lupetaju
• Balkan: Najviše nezaposlenih na Kosovu, Makedoniji i BiH
• BALET MAJSTOR BAHRAM JULDAŠEV U BEOGRADU
• Predrag Kojović: Na ekstremizam odgovoriti otvorenim društvom

Razgovarala: Vildana Selimbegović za Novi magazin

Na prošlim izborima u Bosni i Hercegovini osvojio je gotovo 115.000 glasova u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, no politiku ne smatra svojim životom, jasno mu je zapravo da u današnjoj Bosni i Hercegovini nema mnogo izbora – ako se ti ne baviš politikom, bavi se ona tobom. Na čelu je Političkog savjeta Građanskog saveza, stranke koja je nastala prije dvije godine i koja za svoj moto bira golu istinu. Ovo bi, u najkraćem, bio profil sarajevskog univerzitetskog profesora sa doktoratom iz Hamburga. Emir Suljagić je rođen 1975. godine na samoj granici Srbije i Bosne i Hercegovine. Rat ga je zatekao u Bratuncu, odakle bježi u Srebrenicu: oca je izgubio 1992, a golgotu srebrenice preživio je zahvaljujući radu za UN. Nakon Daytona dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Fakultet političkih nauka. Bio je novinar magazina Dani, izvještač iz Haaga, objavio je Razglednice iz Srebrenice, knjigu koja je prevedena na više jezika, a u politiku je ušao kao član SDP-a BiH. Ostao je vjeran ideji socijaldemokracije i na ministarskim pozicijama koje je obavljao, a bio je ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo, a potom zamjenik ministra odbrane BiH. Sa obje funkcije sam se povukao.

Predsjedništvo BiH se u Beogradu ponašalo kao i kod kuće, demonstrirali su potpuno nesuglasje. No, zar je zaista rečenica “Spoljna politika BiH vodit će se u Sarajevu, a ne u Beogradu” zaslužila toliku podršku Bošnjaka, tim prije što je i Bakiru Izetbegoviću nesumnjivo jasno da BiH ne može priznati, Kosovo bez suglasnosti srpskog člana Predsjedništva BiH?

Vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, prema našem ustavu, vodi Predsjedništvo BiH i u važnim pitanjima, kao što je priznanje Kosova, odluke se i trebaju donositi konsenzusom. Bosna i Hercegovina ima svoje razloge da ne prizna Kosovo, kao što je suludo da barem u ovom trenutku, za razliku od Srbije, ne priznaje, recimo, ni dokumente Kosova. Sa druge pak strane, ovdje nije zapravo riječ o Kosovu nego o uvjerenju Beograda i Zagreba da je Bosna i Hercegovina talac njihovih ratnih politika, koje sada putem svojih klijenata provode mirnim sredstvima. Niti je Dragan Čović u tom slučaju ovako blagonaklon i blagoglagoljiv zbog Kosova. Čović zaziva srbijansko miješanje u unutrašnja pitanja BiH da bi mogao objasniti, opravdati i pozvati miješanje Zagreba u one stvari koje su Zagrebu važne, prije svega Izborni zakon.

Bosanski aparthejd: Duboko se ne slažem s politikom koju je Bakir izetbegović vodio, posebno u odnosu na popuštanje HDZ-u, kao i SNSD-u, međutim, u ovom slučaju je po mom dubokom ubjeđenju postupio pravilno.

Demokratska većina u BiH nije i neće biti talac patetičnih fiks-ideja o regionalnoj hegemoniji, bilo zagrebačkih bilo beogradskih. I da, možda se zbog ustavnog ustrojstva BiH neke odluke moraju donositi konsenzusom, ali to znači da ne mogu biti donesene bez onih koji u ovoj zemlji predstavljaju matematičku, građansku i demokratsku većinu. Suština demokratije je vladavina većine. Mi smo zbog mira u kući odustali od suštine demokratije, da bi se ispostavilo da to ne treba da bude mir nego aparthejd. I mislim da je suština reakcije na Izetbegovićevu izjavu u tome što je – vjerovatno i nesvjesno – pogodio nešto što većina građana BiH dijeli: stav, naime, da odbijamo da budemo građani drugog reda u svojoj zemlji. Možda postoje odluke koje ne mogu biti donesene bez klijenata Beograda i Zagreba, ali nijedna, ponavljam nijedna odluka ne može biti donesena bez nas, građana BiH.

Hajdemo pokušati da analiziramo šta je BiH dobila u Beogradu, prvo na spoljnopolitičkom planu, odnosno koliko je zaista demonstrirala kakvu spoljnu politiku vodi?

Između Srbije i BiH je mnogo otvorenih pitanja. I ako treba tražiti razloge iz kojih je skorašnja posjeta Beogradu bila neuspješna, onda je to u tome da nijedno od tih važnih i velikih pitanja nije riješeno, ponajprije pitanje granica, odnosno hidrocentrala na Drini, dugova za potopljeno zemljište, eksploataciju vode, itd. Mislim da za neuspjeh u ovom konkretnom slučaju krivca treba tražiti u Aleksandru Vučiću, koji u posljednje vrijeme ne zna gdje mu završava unutrašnja, a gdje počinje vanjska politika. Bosna i Hercegovina nije zemlja na kojoj će on ili bilo ko drugi u bivšoj Jugoslaviji moći da “namiri” neke unutrašnjopolitičke račune. I sve dok Beograd ne počne BiH razumijevati kao jednaku i ravnopravnu državu, nijedan od tih problema neće biti riješen. Za BiH je pitanje granica od egzistencijalnog značaja i Vučić će se uozbiljiti ili nijedno ozbiljno pitanje koje sada opterećuje odnose između BiH i Srbije neće biti riješeno. A u interesu je srbije da budu riješena, barem koliko i BiH.

Je li moguće da je – kako kaže dio analitičara – Izetbegovićev nastup bio pripremljen i zaista i usmjeren na bošnjačko biračko tijelo, s obzirom na izbornu kampanju koja uveliko traje u BiH iako su izbori tek u oktobru 2018. godine?

Sve je moguće, ali ne vjerujem u to. Ako se danas-sutra ispostavi da
nemam pravo, izviniću se.

Moj je dojam da je najveći dio odobravanja Izetbegoviću zapravo posljedica frustracija zbog ponašanja Dragana Čovića, aktualnog predsjedatelja Predsjedništva BiH. Šta Bošnjaci  zamjere Čoviću ili, bolje rečeno, u čemu je problem sa Izbornim zakonom?

Dragan Čović ne krije ambiciju da bude gauleiter Zagreba u Bosni i Hercegovini. I jedno vrijeme je tako i izgledalo: Izetbegović i SDA su mu dali sve što je poželio. Duboko sam uvjeren da bi Čović, da je bio samo malo manje nasrtljiv, dobio i Izborni zakon jer SDA je od svog osnivanja dosljedna samo u nastojanju da ovdje ponovo uspostavi milet-sistem. I možda je na tome radila drugim sredstvima, ali SDA je, sa ili bez Izetbegovića na njenom čelu, na isti način smatrala prijetnjom građansku državu. Onda su Čovićevi medijski megafoni – valjda su izgubili nerve jer je sve trajalo duže nego što je trebalo – počeli o Bošnjacima pisati kao o “poturcima”, “ISIL-u”, naprosto ne uspijevajući da se suzdrže, i tako pokazali pravu namjeru Izbornog zakona.

A prava namjera Izbornog zakona je Herceg-Bosna parlamentarnim sredstvima. HDZ-ov prijedlog izbornog zakona vraća nas vremenski, ali i pravno, politički i ako hoćete i moralno, u dan prije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Ono što HDZ želi nije treći entitet nego da stotinjak hiljada birača HDZ-a, stotinjak hiljada hercegovačkih “bijelaca” zauvijek kolonizira ostatak Hrvata koji nisu članovi HDZ-a i nehrvata u Federaciji BiH, nekih dva i po miliona “crnaca”. Koji imaju tu nesreću da su dominantno muslimani. A Čović je taman toliko drzak da misli da to može postići tako što će zakonski predstavnici tih “crnaca” glasati za to da budu roblje u svojoj zemlji. i što je najgore, dio SDA i dio SBB nema nikakav problem da to i uradi.

Dobar ste poznavalac haških prilika. Jeste li bili iznenađeni presudom šestorici bh. Hrvata i preciznim stavom Haaga da je Tuđmanova politika vođena 1993. godine zapravo dio udruženog zločinačkog poduhvata spram BiH? I šta reći na stavove vrha današnje Hrvatske, koji je u prvi mah ustvrdio kako presudu i ne priznaje, pa se premijer Plenković djelimično predomislio?

Nisam bio nimalo iznenađen. Štaviše, bio sam uvjeren i napisao sam to prije izricanja presude. Reakcija zvaničnog Zagreba je iznenađenje samo za one koji zadnjih šest ili sedam godina nisu čitali novine. Počevši od mandata Ive Josipovića i Zorana Milanovića preko Tomislava Karamarka i sada do dvojca Kolinda Grabar Kitarović – Andrej Plenković, ideološka osnova hrvatske politike prema BiH je bio tuđmanizam. Na unutrašnjem planu Hrvatska je već nekoliko godina neoustaška banana republika, desničarska demokratura orbanovskog tipa koja svoje korijene traži u ideologiji koja je ovdje poražena prije sedamdeset godina. Hrvatska koracima od sedam milja odbacuje modernost, na nivou vrijednosti odbacuje zapadnu civilizaciju i pokušava da normalizuje očito rašireno uvjerenje o svojoj istorijskoj misiji “europeiziranja” Bošnjaka i Srba. I jedni i drugi smo to gledali sa unutrašnje strane bodljikave žice, jedni u Dretelju i Heliodromu, drugi u Jasenovcu.

Odvjetnik Anto Nobilo nema problema sa presudom, no i ne krije kako smatra da je i Srbija morala biti prozvana na identičan način. Njegovo je objašnjenje zanimljivo, naime, govoreći o dokazima, kazao je kako Tuđman nije odolio snimati svoje sastanke, pa su ostale zabilježene i njegove vrlo morbidne i uvredljive namjere prema Bošnjacima. Kao neko ko je preživio Srebrenicu, kako reagirate na presudu Mladiću?

Srbijansko rukovodstvo je bez ikakve sumnje bilo dijelom zajedničkog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio da raskomada Bosnu i Hercegovinu i da to učini zločinačkim sredstvima: naime, uklanjanjem nesrpskog stanovništva sa dijelova teritorije naše zemlje koji su bili zacrtani unutar granica te nove srpske države. Srpski projekt u Bosni i Hercegovini nesumnjivo je bio state-building projekt i, nažalost, dominantan dio srbijanskih i srpskih elita bio je uvjeren da je 1992. dobio novu priliku da riješi tzv. istočno pitanje. I to je također izvan svake sumnje utvrđeno na sudu u Haagu, između ostalog i u presudi Milanu Martiću. Tako da teza o tome kako je Hrvatska, eto, proglašena odgovornom za nešto za šta Srbija nije proglašena, ne stoji. Drugo, Haški tribunal nije sudio državama. Srbija je jedina država od kraja Drugog svjetskog rata proglašena za kršenje konvencije o kažnjavanju i sprječavanju genocida na jedinom relevantnom pravnom forumu: Međunarodnom sudu pravde. S punim pravom, naravno.

Šta je rješenje za region, prvenstveno za Bosnu i Hercegovinu?

Već godinama pišem i govorim o tome da su BiH, Srbija, Makedonija, Crna Gora osuđene na svojevrstan civilizacijski karantin i da je vrlo vjerovatno da u najboljem slučaju po nas još dugo – ako ikad – nećemo ući u članstvo EU. I stoga je davno bilo krajnje vrijeme da pokušamo naći neki modus vivendi jer izbor je jednostavan: ili ćemo zajedno trgovati, poslovati, putovati, jednom riječju živjeti, ili  ćemo zajedno nestati. U decembru prošle godine pisao sam o potrebi intenziviranja dijaloga između Beograda i Sarajeva i, zanimljivo, zbog toga doživio salvu napada iz – Zagreba. Mislim da BiH i Srbija nemaju nikog važnijeg – htjeli mi to ne htjeli – do jednu od druge i mislim da dijalog između dvije zemlje treba da se vodi u više pravaca i na više nivoa, ali da bi imao izglede da uspije, Srbija mora odustati od snova o hegemoniji, odnosno ideje da može upravljati Bosnom i Hercegovinom. To nije pošlo za rukom ni mnogo većima.

Koliko je Rusija zaista prisutna na Balkanu i šta tačno radi?

Rusija je nakon invazije i aneksija Krima značajno povećala nivo i intenzitet aktivnosti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Srbija je tu manje-više bila gotova stvar već do 2014. Suština ruskih napora u bivšoj Jugoslaviji je sprječavanje južnoslavenskih država da uđu u punopravno članstvo NATO.

Rusija je došla: Imam, kao bivši zamjenik ministra odbrane, iskustvo iz prve ruke kada je o tome riječ i ne sumnjam da je nakon inicijalnog zamaha početkom i sredinom 2015, trenutni zastoj u integraciji BiH u NATO rezultat ruskih aktivnosti. Tzv. rezolucija o vojnoj neutralnosti koju je usvojila režimska većina Milorada Dodika u banjalučkom parlamentu direktan je izraz tih aktivnosti. Uz to, Rusija je ovdje prisutna ekonomski i medijski, i smatram da se neće ustručavati da izazove nemire, nerede, nestabilnost, ako stvari ne budu išle po planu Moskve.

Na čelu ste Političkog savjeta Građanskog saveza, partije sa čijeg se čela nedavno povukao predsjednik Reuf Bajrović, otvarajući vrata mlađem kolegi. Može li ljevica u BiH napraviti značajniji iskorak, može li se makar ujediniti?

Nažalost lijevi centar je u ovom trenutku talac kriminala iz mandata Socijaldemokratske partije između 2010. i 2014., i sve dok ljudi koji su bili umiješani u kriminal donose ključne odluke u toj partiji, napredak nije moguć. Ono što ne razumijem jeste ponašanje Željka Komšića i Demokratskog fronta, koji se ponašaju kao talac Nermina Nikšića i repova iz perioda njegove Vlade, odnosno talac Zlatka Lagumdžije. U svakom slučaju, trenutno u SDP-u ne vidim ni intelektualni, ali ni moralni kapacitet za vrstu preporoda koji je potreban na ljevici, ne vidim ljude koji su spremni za bilo šta osim da provedu još jedan mandat kao “patriotska opozicija”.

Šta očekujete od narednih izbora? Šta bi bila dobitna kombinacija u BiH?

Ako se nešto radikalno ne promjeni do maja iduće godine, očekujem četiri godine istoga, sa nekim malim promjenama lijevo od centra jer već sada nema sumnje da će poslije idućih izbora Građanski savez također postati parlamentarna stranka.