Strah

Živimo u kulturi straha.

Strah te za posao, strah te za djecu, strah od banke, strah od kartice, minusa, gladi, mraka bez struje, strah od budućnosti. Strah od fašista u crnim majicama, strah od njihovih terenaca i glisera što gaze ljude, strah jer si mali i beznačajan. Strah te  jer nemaš potporu, nikog iza sebe, strah od njihovih parada i balada, lenti i inauguracija, strah od njih, licemjera koji žive na tvojoj grbači i još ti prijete, strah, strah, strah, strah.

Strah od novog rata. Strah od luđaka na vlasti kojima je izgleda bilo malo krvi, klanja, spaljenih kuća. Strah te jer ih tvoji sunarodnjaci biraju, dolaze im na proslave na kojima opet zveckaju oružjem. Strah te za Hrvatsku, strah te za Bosnu, strah te za Srbiju. I njihova će djeca ginuti.

Strah te bojovnika, strah te gromovnika, strah te vrhovnika, dužnosnika, bojiš se poreznika, prolaznika, strah te navijača, strah te utjerivača, strah te debilizma, fašizma, nacionalizma. Strah te onih što bacaju bombe na vrtiće, strah te paralizira, strah te organizira. Strah te za tvoju i tuđu djecu. Strah te da i tvoje dijete ne nestane. Strah ima crnu boju. Strah te minusa, strah te anonimusa, strah te onih što prijete, strah te ostaviti trag, a onaj koga nije strah ti je jebiga drag. Strah te komentirati, strah te konzumirati, strah te jer se žeste, strah te ulice, grada, ceste.

Bojiš se divljaka po društvenim mrežama, bojiš se divljaka na internetu, bojiš se pravovjernih u svojoj školi, fakultetu. Strah te ispunjava nelagodom, strah te ukopa elementarnom nepogodom, vrištiš na nedužne i slabije od sebe, krotko se mičeš jačima od sebe, u redu, u uredu, u dvoredu, četveroredu. Strah te što si jak samo u svoja četiri zida. Strah te što vičeš jedino na ženu, strah te što si vani ponizan, proziran, strah te da svi to vide. Strah te kukavica, strah te bolesnika, strah te onih koji imaju moć. Strah te kada padne noć. Strah te ispunjava paranojom. Strah te za egzistenciju, i ne znaš što bi bilo gore doživjeti ili ne – penziju. Strah te što mladi odlaze, što ti godine prolaze. Strah te ovih trideset u ovoj šugavoj zemlji, strah te novih trideset.

Strah te što su besramni, što su nesposobni i bez morala. Strah te na što su sve spremni.

Strah te branitelja. Znaš da je to kontradiktorno, no njih se bojiš najviše. Strah te parazita kojima se klanjaš, strah te kurvinih sinova kojima se s puta sklanjaš. Strah te domoljuba, rodoljuba, strah te svećenika koji veličaju zločince, strah te zločinaca koji veličaju svećenike. Strah te najviše novog rata. I prije trideset godina se mislilo da ga nikad više neće biti.

Strah te što majke još traže svoje sinove, a oni bi novi rat. Strah te što ih nema tko zaustaviti, strah te što kupuju tenkove, avione dok ljudi nemaju krova nad glavom. Strah ti je u kostima, kao led ga osjećaš, strah te jer smo sve ove parade već gledali i ti znaš kako je završilo. Strah te novog ludila, strah te histerije, strah te onih žednih osvete i krvi, strah te da ne opali metak prvi.

Pozdravljaš zastave, šutiš na besramne nastave, šutiš što ti revidiraju, šutiš što te skidaju, šutiš gol dok se smiju, šutiš gladan i ponižen. Šutiš jer su te prevarili, dok su se bogatili. Šutiš i gledaš ovu nakaradu što je zemljom zovu. Strah te kazati da si jednom imao život, zemlju. Pa su ti rekli da ta zemlja ne valja. I ti si im vjerovao.

Da ti treba još manja i još bolja.

Zato šutiš i čekaš da te pospreme pod nju. Da te umotaju u njenu zastavu. Da održe govor kako si bio pravi Hrvat. Da se nikad nisi dirao u nikog.

A ti bi da živiš.