Što je dno dalje, gluposti i gurua je sve više

Zanima me živa lova
Reče mi da on privatno ulaže samo u indeks, rekoh da to poništava smisao i Harvarda koji je završio, i svih profesionalaca. Za uvod u osvrt na dane gluposti prošlog tjedna, koji su podsjetili na histeriju prije četiri i pet godina, još samo: menadžer je ponudio okladu, ne mora ni znati koja je moja strategija ulaganja, ništa ne mora znati, ali tvrdi da će za trideset godina on, koji ulaže samo u indeks, imati više novca nego ja, što god ja radio. Kako je oklada bila sitna, o večeru, iz štosa sam ponudio okladu da ću, čak odrekavši se detaljnije analize, imati više novca od njega budem li kupovao nakon što Fed konačno poveća kamatu, a prodavao nakon što je napokon spusti. Recimo da smo bili dvojica koji razumiju što onaj drugi želi reći, pa je debata, jer problem ulaganja sugerira rješenje, usmjerila temu u “sveti gral” investiranja, procjenu budućih dobiti, to jest…Neću spominjati ni dionice ni ljude, no utorak i srijeda prošlog tjedna razveselili su me više od trženja LinkedIna na P/S 48. Gledajući histeriziranja na burzi, i čitajući ih na forumima, sjetio sam se Al Pacina u ulozi savjetnika za klađenje na ishode sportskih utakmica i njegove rečenice, otprilike: “Ne traže oni da im kažeš tko će pobijediti, oni vape da im kažeš bilo što, da ne moraju sami odlučivati”. Tako nekako je on to rekao. I, bilo da se radi o vjerskoj, sportskoj, ili burzovnoj sekti, tako to i je, i izgleda da će biti, ako ne još dvije tisuće godina, bar do idućeg “bubblea”. U buci “ide to gore”, “mora to dolje”, “ti si genij”, “kretenu jedan!” i – vrhunac debate – “moj guru je bolji od tvog gurua!”, nitko se nije bavio, čisto moje privatno mišljenje, suštinom iz nastavka priče s menadžerom “private equityja” nove generacije.
“Što je to firma?” pitao je, i sam odgovorio. “Firma je ‘cash flow’. Firma je ono odakle taj ‘cash’ dolazi, i firma je odgovor na pitanje tko vodi posao.”
Složio sam se. Mislim, obojica smo iz Hrvatske, znamo da odrađen posao ne znači i naplatu, nagledali smo se kompanija koje su kupili, preuzeli upravo oni koji su im dugovali novac za pošteno obavljen posao. Ni prihod ni dobit ni knjigovodstvena vrijednost ne zanimaju me koliko živa lova. To jest, ima već neko vrijeme kako kupujem udjele samo u kompanijama koje bih, da imam toliko novca, želio kupiti cijele, biti jedini vlasnik.

Tko bolje procjenjuje?
I, hoću reći, Amerikanci su, što se tržišta kapitala tiče, daleko odmakli od svih; ipak su oni to izmislili. I, servisi što se na webu agresivno reklamiraju na stranicama, teško je reći uglednijih, ali svakako razvikanijih kuća, servisi se reklamiraju tvrdeći da bolje od konkurenata procjenjuju buduće dobiti. A ključna značajka histerije i brojki uz “tickere” i histerije i riječi uz tekstove debatnih klubova je da se gotovo nitko ne bavi procjenama budućih dobiti, malo tko se bavi dividendama, buka je nekako najbliža tretiranju kupnje vreće brašna za lipu manje od tržišne cijene povijesnim događajem za pekaru, a ako pekara još otvori dućan u najmanjoj ulici, prema tome se treba odnositi kao da je riječ o ulasku u Kinu s nekoliko desetina tisuća prodajnih mjesta. Od te buke, koja osnažuje nadu u prodaju mog paketića možda i po cijenama kojima se razum ne bi nadao, jedva se čulo da premijerka Kosor sad stvarno treba Milanoviću podići spomenik u prirodnoj veličini (a mogao bi, ima razloga za to, i Darinko Kosor), jedva se čuo Kinclov glas da su Hrvatima stanovi još trideset posto preskupi, što se, usudim se reći, vidi i u oglasniku. Reći ću još samo da ne vjerujem da “private equity” menadžer nove generacije ulaže samo u indeks, ali vjerujem da privatno zahtijeva veću marginu sigurnosti nego što to čini u ime svojih klijenata.

* Ovaj tekst nije nagovor na kupnju ili prodaju ni na bavljenje dionicama. Autor posjeduje HDEL-R-A, IPKK-R-A, TUHO-R-A, KODT-P-A, HBAS-R-A, LURA-R-A, STTB (Makedonija), PLNM (Srbija) i HLF (NYSE).