Stepinac, HDZ, Kaptol i NDH

Izdvajamo

• Pitanje je, također, zašto se cinično - i u čijem to interesu - slične pogubne politike iz tog nesumnjivo najsramotnijeg i najtamnijeg perioda postojanja hrvatskog naroda, sekvencijalno koriste i danas indoktriniraju kao mehanizmi za nacionalni identitet i svijest?!

Povezani članci

• Rade Šerbedžija: Mladi glumci ne igraju s figom u džepu
• Genocid ili etničko čišćenje?
• Sunovrat ljevice
• Komšić od Ustavnog suda traži da odredbe o vitalnom nacionalnom interesu proglasi neustavnim
• Partizan tukao Zvezdu i stigao korak do naslova
• Je li Dragan Čović priznao da je 1993. počinio ratni zločin nad Bošnjacima Mostara?

HDZ ovih dana ponovo upire u proglašenje kardinala Stepinca svetim, prikazujući ga prije svega mučenikom u postratnom razdoblju od četrdeset i pete, pa sve do njegove smrti početkom veljače šezdesete. Stepinca se u političku svrhu, danas kao kleronacionalni projekt, želi prikazati isključivo časnim čovjekom od božje pravednosti i katoličanstva, koji je svojom žrtvom nesumnjivo zaslužio kanonizaciju i proglašenje svetim.

Sekvence iz dokumentacije NDH i tog vremena su dostupne kroz arhivu, pa prosudite sami.

– Odmah po uspostavljanju NDH Stepinac blagosilja osnutak države u proglašenim granicama i već 12. travnja pohodi Kvaternika, uz Pavelića najvećeg NDH političkog i vojnog dužnosnika.

– 16. travnja odlazi Paveliću i izražava odanost novom režimu.

– 28. travnja biskupima šalje poslanicu u prigodi uspostave NDH, te zaključuje da je “zbog uspostave NDH u žilama zakolala krv i življe zaigralo srce…”, te da je “…ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed…”, premda je već 17. travnja donesena odluka o uspostavljanju rasnih zakona i progona Židova, Srba i Roma. Još tri dana prije, 14. travnja, uništena je sinagoga u Osijeku.

– 14. svibnja piše Paveliću da je primio vijest”… da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda 260 Srba…”,”… pa vas molim da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja…”, “…inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojeg moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ…”

– Stepinac je i pored svega na javnim događajima stajao uz ustaške vođe i organizatore progona i zločina najvišeg ranga, a 10. travnja redovno organizirao i mise za NDH.

– U pismu Paveliću 21. srpnja četrdeset i prve protestira protiv “…nečovječnog i okrutnog postupanja protiv nearijevaca…”, pristajući u tom pismu na nacistički kontekst rasnih podjela, arijevce i niže rase, Židove, Srbe, Rome, pri čemu se, ne dovodeći u pitanje progone i deportacije u logore, zalaže da se one provode “na human način…”, i “… da se dozvoli liječnička pomoć, dovoljno hrane i omogući dopisivanje s obitelji.”

– Ustrajavao je na pokatoličavanju Srba.

– U Katoličkom listu pod Stepinčevom kontrolom svejedno se objavljuju rasističke odredbe, zapovijedi i ozakonjenje progonstava od strane ustaškog poglavarstva, a u istom je otisnuta i optužnica nadbiskupa u kojoj se traži da “… svećenstvo proglasi Zakonsku odredbu s propovjedaonice prvi dan, kad se narod u punom broju sakupi u crkvi…”

– Stepinac u svojim obraćanjima, pišući Paveliću i ostalim visokim ustaškim dužnosnicima, progone i ubojstva smatra tek “pogrješkama”, što je u tom kontekstu njegov najčešće korišten izraz za iste, pa u studenome četrdeset i prve piše “… ne krivimo za ove pogrješke Vladu NDH… ne želimo ih prikazati kao sistem nego kao čine neodgovornih činioca, koji nisu bili sviesni svoje velike odgovornosti i posljedica…”

– Katolička crkva i pored ovakvog odnosa Stepinca prema NDH nije bila jedinstvena. Primjer je kanonik Pavao Lončar koji je samo par dana poslije uspostave NDH izjavio da je “… Pavelić duhovna sirotinja… i da svećenici ne mogu biti ustaški oficiri…”. Lončar je prijavljen, ustaški sud ga je osudio na smrt, ali potom – vjerojatno samo zato što se radilo o kanoniku – smrtnu kaznu preinačio u dvadeset godina robije, a zatim je potkraj četrdeset treće bio i pušten.

Župnik Franjo Rihar je 10. travnja četrdeset druge odbio održati svečani Te Deum, te je nakon niza podvala kao “… nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost…” osuđen na tri godine logora, deportiran u Jasenovac i tamo ubijen.

– Tek u propovijedi u listopadu četrdeset i treće Stepinac postavlja pitanje “… a šta su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tom upitamo u doba kada su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja…”, “… svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa…”, pa se zatim “… osuđuje svaka nepravda i nasilje koje se počinja u ime klasnih, rasnih, ili narodnosnih teorija…”

Od ljeta četrdeset i treće mijenja se odnos Crkve i vlasti, pa UNS javlja da predstavnici Svete stolice u NDH “… vrše diskretni nadzor nad javnim životom u NDH… postoji klerikalni pokret na čelu s nadbiskupom Stepincem koji pod firmom vjere obavlja štetne poslove za hrvatsku državu…”

– 12. travnja četrdeset i pete na naslovnici Katoličkog lista objavljena je slika ustaškog poglavnika Pavelića, a u istom se slavi i četvrti rođendan NDH, te se navodi da “…hrvatski narod, hrvatska država i Katolička crkva na veliki i slavni dan 10. travnja 1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu…”, te da je “… po uspostavi NDH u Hrvatskoj prostrujio sveobći narodni preporod u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti…” ali je, eto, ” započeti rad po najboljim nacrtima sprečavan poradi zavisti vanjskih i unutarnjih neprijatelja, koji su se kao gladni vuci i podmukle hijene bacili na hrvatsku zemlju, da ju pale i robe, da kolju i ubijaju…”

Teško je uopće shvatiti da jedan katolički list i nakon četiri godine ustaškog barbarstva i tiranije – od provođenja rasnih zakona, pa sve do masovnih ubojstava i mučenja u koncentracijskim logorima – tako žali nad porazom te tvorevine, koja nije bila ni hrvatska, ni slobodna, a u načelu i po tim vrijednostima i kriterijima – ni katolička.

Pitanje je, također, zašto se cinično – i u čijem to interesu – slične pogubne politike iz tog nesumnjivo najsramotnijeg i najtamnijeg perioda postojanja hrvatskog naroda, sekvencijalno koriste i danas indoktriniraju kao mehanizmi za nacionalni identitet i svijest?!

Naposljetku, sve danas u nekim civilizacijskim normama i progresu vodi ka tom da je katarza u životu živih, kud i kamo potrebnija nego kanonizacija mrtvih – pogotovo iz vremena najvećeg civilizacijskog mraka ovih prostora, provođenja rasnih zakona i ubijanja u ustaškim koncentracionim logorima u projektu NDH.

Prosudite sami.