Šta smo naučili od koronavirusa i šta čovječanstvo uči od velikih bolesti kroz historiju?

Povezani članci

• Denis Bećirović zvanično kandidat opozicije za člana Predsjedništva BiH
• Čačić prešućuje bitno: Nije tema je li hrvatski radnik lijen nego to što radi u lošem sustavu
• Novo ime Makedonije: Dobit za Balkan, primjer za svijet
• Osman Osmanović osuđen na kaznu zatvora od tri i po godine
• Manjegrade, grade… (Hoće li Bristol umeti da peva kao što je slogan pevao o njem)
• Wolfgang Klotz: Srpski razum i evropska vizija

Foto: en.as.com

Covid-19 trenutno izaziva haos po cijelom svijetu.

Dok će biolozi, sociolozi pa čak i teolozi imati o čemu puno reći, cijelu ovu stvar u narednim godinama nemoguće je predvidjeti u punoj mjeri utjecaj virusa. Sve što zaista znamo je da će svijet najvjerovatnije izgledati drugačije kad se i ako se sve ovo stabilizira. To je zato što je svaka epidemija ili pandemija u historiji, od crne kuge preko tuberkuloze do HIV-a, ostavila znatan trag na čovječanstvo. Očito je da je tu tragičan broj poginulih. Ali bolesti su se također promijenile, oblikovale i preoblikovale tok društvene i političke historije. Ponekad su paralele vrlo jednostavne: pretpostavlja se da je tifus uništio Aleksandra Velikog, čini se da je crna kuga ubrzala pad Bizantijskog carstva, a ospice ili velike boginje vjerojatno su učinile isto s Rimskim carstvom. Ali bolesti su takođe pokrenule sve, od zakona o seksističkom moralu do infrastrukture javnog zdravstva, strogog vladinog nadzora, toliko da nije teško reći da su bolesti stvorile modernu državu kakvu poznajemo.

Danas pišemo o bubonskoj kugi (crna kuga) zbog jedinstvenog načina na koji je oblikovala savremeni svijet. Bubonska kuga je užasno smrtonosna bolest koja se uglavnom širi preko buha koje partijaju na pacovima dok ne dobiju priliku da skoče na ljude. Kuga je zahvatila razne zemlje, pa čak i čitave kontinente, od Bizantijskog carstva do Indije sredinom 19. vijeka pa do Madagaskara u 21. vijeku. Fokusirat ćemo se na drugu pandemiju kuge, poznatu kao Crna smrt, koja započela sredinom 14. vijeka. Kao i problematična ljubavna veza vašeg mlađeg kolege iz kafane, bila je prisutna oko 500 godina, pored toga je ubila i do 50% stanovnika u Evropi. Naravno, kuga je stvorila teror, paniku, masovno nasilje i porast religioznosti. Ljudi su očajno bježali iz zaraženih gradova. Poznata mudrost tog vremena, koja je smatrala da su uzrokovane kuge i druge bolesti širile mijazmom ili “bolesnim” zrakom i svim mirisima koji su pratili gradski život. Društva su bila nespremna, a liječnici su bili nemoćni pred ogromnim uticajem bolesti, često i sami obolijevaju. Povećana urbanizacija iz tog doba značila je da više ljudi živi u skučenim, često nehigijenskim četvrtima, što je olakšavalo buhama skakanje sa pacova na ljude i tako lakše širenje bolesti. Takođe, povećana međunarodna trgovina dovela je do toga da mnogi brodovi zaraženi štakorima, koji prevoze začine, tekstil i naravno bubonsku kugu iz zemlje u zemlju učestvuju u tome. Ekonomije su desetkovane, društveni poredak srušen. Uzmimo za primjer Napoli, kojem je kuga 1656. izbrisala gotovo polovinu stanovništva.

Frank Snouden u svojoj knjizi Epidemije i društvo piše: “Svaka aktivnost normalnog života prestaje usred zatvorenih trgovina, nezaposlenosti i gladi”. Snouden depresivno primjećuje da je nakon nekog vremena premalo ljudi ostalo živih da bi sahranili sve mrtve. Širom Evrope optuživani za “grešnike” su pretežno Jevreji i drugi vjerski neistomišljenici, stranci, vještice i prostitutke. Protjerivali su ih ili čak ubijali vrlo uplašeni, vrlo glupi zemljoradnici (da ne kažem seljaci). Državni sistemi znali su da moraju brzo djelovati. Tako je počelo ono što Snouden naziva “Prvi oblik institucionaliziranog javnog zdravlja”. U sjevernoj Italiji iz 15. stoljeća, u doba gradova-država (city states), to je značilo pisanje “propisa o kugi” koji su predstavili novo “javno zdravstvo”. Magistrati koji su dobili pune zakonodavne, sudske i izvršne ovlasti po svim pitanjima vezanim za javno zdravlje. Do 16. stoljeća, u nekim gradovima, to su bila u početku privremena radna mjesta koja su prerasla u stalne agencije, odnosno Odbore za zdravstvo. Ovi napori bi, prema Snoudenu, označili veliko proširenje državne moći u sfere ljudskog života koja nikada prije nije bila podložna političkoj vlasti. Takva proširenja su se odnosila na regulaciju mesarskog mesa do prisilnog stavljanja karantene cijele populacije. U Veneciji je kabinet za zdravstvo stvorio dva “lazzareta” (ostrva), gdje su brodovi koji su dolazili iz istočnog sredozemlja dovedeni radi istovara i dezinfekcije, jer su mislili da se bolest širi putem lošeg mirisa. Stotine putnika je potom izolovano i čuvani su 40 dana, što će postati poznato kao “Karantin“, po talijanskoj riječi za 40. Taj je broj, usput rečeno, odabran jer je u Kršćanskom pismu 40 povezano s pročišćenjem. Mojsije je bio na planini Sinaj 40 dana prije nego što je primio 10 zapovijedi, Isus je bio u iskušenju 40 dana itd itd. Super solidne naučne stvari. Koliko god ovo glupo bilo, djelovalo je zato što je period inkubacije bubonske kuge bio kraći od 40 dana. Kada su shvatili da su mjere bile očigledno efikasne u suzbijanju širenja u Veneciji, uslijedile su i druge evropske luke sa istim mjerama.

Naravno, još uvijek je postojala prijetnja širenja kuge od strane putnika na kopnu, što su grupe upornih ljudi pokušavale zaustaviti nasilnim patroliranjem gradskih zidina. Ova praksa je na kraju postala regulirana, a trupe su raspoređene da formiraju “sanitarne kordone”, tj. vojsku. Barijere koje su zaustavljale ulazak robe i ljudi u gradove i prisiljavale ih na karantin od 40 dana. Jedan kordon u Austriji bio je dugačak čak hiljadu kilometara, što je bilo obavezna služba uglavnom svih muških zemljoradnika (da opet ne kažem seljaka) i trajala je 161 godinu. Mi se danas čudimo zašto Austrija reaguje kako reaguje na Covid-19. Kao što učenjak Mičel Hamond rezimira u svojoj knjizi Epidemije i moderni svijet, te vrste mjera postale su integralne za moderni pojam funkcionalne države koja preuzima odgovornost za zaštitu granica i očuvanje zdravlja među svojim građanima. Naravno, to nije bilo dovoljno samo da ljudi zadrže unutar granica. Postojala je i prijetnja širenja kuge unutar gradova, gdje stvari postaju fascinantno mračne. Sanitarne vlasti su povukle drakonske mjere kako bi spriječile širenje bolesti. Zaposlili su tone opštinskih zvaničnika da lociraju žrtve kuge, prevezu ih u lazarete te takođe prevezu leševe za sahranu. Kao što smo vidili na početku pandemije Covida, kolektivni izolatoriji te masovne sahrane. U Veneciji oko dvije trećine pacijenata sa lazareta umrlo je, pa je to gledano vjerovatno kao smrtna kazna. Ako biste preživjeli, naplatit će vam se boravak. Masa drugih pravila prošarala je razne gradove, uključujući prisiljavanje vlasnika kućnih ljubimaca da ih ubiju, na koje se gledalo kao na potencijalne izvore bolesti. Ostala ograničenja kretala su se od zabrane prodaje ljudima odjeće do zabrane svih javnih okupljanja. Ponekad su se koristile metode “izolacije”, pri čemu je kuća bolesne osobe označena s crvenim krstom, u Engleskoj je ispod krsta dodatno pisala fraza “Bože, smiluj nam se.” Onda, bolesna osoba i cijelo njihovo domaćinstvo bili su prisiljeni na zatočenje bez ikakve mogućnosti za medicinsku njegu i ostavljeni su da umru.

Tako je istaknut primjer gradova zaraženih kugom, na kojima se rađaju moderne strukture moći. Filozof Mičel Fokaul, grad pod kugom nazvao je “izuzetnim disciplinskim modelom”. Drugim riječima, to je bilo poput laboratorija za vladino vršenje socijalne kontrole. Pozivajući se na francuske arhive iz 17. vijeka, Fokauliznosi detalje o načinu razdvajanja lokalnih samouprava, svaki kugom zaražen grad u okruge, a ti okruzi u četvrti, te četvrti u ceste, u novom procesu segmentiranja javnog prostora. Zatim je postojala doslovna organizacija i segmentiranje ljudi: Svaka osoba u gradu morala je da se prijavi u centralnu službu za evidenciju. Zatim su morali po nabavku i krenuti u “zaključavanje” (lockdown), što je u osnovi značilo da nikada ne napuštate kuću, čak ni da prošetate svog psa. Mnogo prije nadzornih kamera ili UDBA-e, Fokaul tvrdi da je ovdje vlada nadzirala sve što je bilo moguće. U svakom gradu cestovni nadzornik, koji se naziva sindikom, prikupljao je ključeve svake kuće u svom bloku i zaključavao je vrata sa vanjske strane, poput zatvorskog čuvara. Sindike svakodnevno bi provjeravale sve kuće. Dozivali bi ime svakog stanovnika, koji su jedan po jedan prilazili prozoru da opišu svoje trenutno zdravstveno stanje. Bilo je najbolje biti iskren jer laganje o vašem stanju može vam presuditi smrtnom kaznom. Probijanje karantene je bilo, i ne mogu ovo dovoljno naglasiti, kažnjivo smrću! U ovim izvanrednim okolnostima, inspekcija neprestano funkcionira. Privatnost je nestala pod ovim uvjetima, sve se zavodi u centralnu službu grada. Kao što Fokaul primjećuje, kuga se rješava po nalogu. U toku su takve krajnje mjere da je svaki pojedinac podložan sveprisutnoj i sveznajućoj moći. Dakle, prema Fokalu, napori u oblasti javnog zdravstva na kraju su rođeni i održani kao sredstvo kontrole urbanog prostora i životne sredine, te drastično se proširila političku moć. Fokal primjećuje da bi se neke prakse koje se koriste u gradovima sa kugom mogle povezati sa načinom na koji su se odnosili prema ljudima sa gubom kada su protjerani u kolonije gubavaca. Ipak je velika razlika u tome što se, umjesto da progone nekolicinu odabranih nesretnika, bubonska kuga značila je segmentirati čitavog društva, što je vjerojatno značilo sa mnogo većim širenjem moći, stvarajući ono što je Fokault nazvao „utopijom”, savršen grad, što ovdje znači savršeno kontrolirano društvo.

Nakon ovakvih napora, do 18. vijeka kuga je u osnovi nestala iz Evrope. Dakle, drakonski zakoni su dobro funkcionisali? Možda. Snouden primjećuje da su ove mjere vjerovatno bile samo jedan aspekt onoga što je zaustavilo bolest (s ostalim mjerama uključujući promjene u klimi, higijeni i genetskim mutacijama virusa). Međutim, zato što su ti zakoni obično proslavljeni kao glavni uzrok europskih spašavanja, često su se replicirali. Tokom trećeg vala kuge krajem 19. vijeka, kolonijalna Britanija pokušala je takve mjere provesti u kugom preplavljenom Bombaju, drakonskim mjerama koje su zanemarivale lokalne, vjerske, kulturne i medicinske prakse. Odvojili su bolesne ljudi od njihovih porodica i spalili im zaražene kuće do temelja, što Snouden naziva “Javno zdravlje deložacijom i uništavanjem”. Napor je bio tako brutalan da je izazvao pola stanovništvo da bježi, pa i da širi bolest dalje. Dakle, kuga je izazvala intenzivne zakone koji se, ako se loše izvrše, mogu ozbiljno odraziti na život i slobodu. Šta bismo trebali učiniti s tom činjenicom sada, kad mnogi od nas jesu u potpunom lockdownu/izolaciji?

U vremenima poput ovih, također vrijedi uzeti u obzir činjenicu da kuga nije jednostavno konsolidirala državne ovlasti i omogućila zloupotrebu. Ona je prouzročila i prilično pozitivne promjene u društvu, poput doprinosa prema ustanku niže klase u Engleskoj koji je na kraju označio feudalizma, za poticanje nacionalnog osjećaja u Indiji koji je na kraju doveo do samostalnosti od kolonijalne Britanije. Sve u svemu, teško je znati kakav će biti učinak COVID19. Dok je bubonska kuga jedna vrsta Woodstocka zaraznih bolesti, druge epidemije su također zauzele pošten udio u društvenim promjenama. Sifilis, nekada poznat kao “boginje” stvorio je ogromne stigme oko prostitucije i zakona koji je zabranjuje. Male boginje koje su donijeli Europljani su uništile autohtone stanovnike populacije u Americi, sprečavajući svaki uspješan otpor kolonizaciji. Bolesti poput kolere i tifusa stvorile su zabrinutosti za javno zdravlje koje su dovele do širenja i adaptacija vodovoda u zatvorenim i urbanim sredinama. Tuberkuloza koja se širila kašljanjem, izazvala je strah zbog higijene, što je navelo neke da nagađaju da je bakterija mogla preživjeti u bradi ili brkovima. Kao rezultat, stilizovane brade i brkovi na licu su nestali iz mode, barem na neko vrijeme. Ono što je na kraju toliko fascinantno, a ujedno i zastrašujuće, kod bolesti su nenamjerni načini, oni mijenjaju našu percepciju društva, zdravlja, pa čak i našeg tijela. Još uvijek je prilično čudno to za shvatiti da veći dio načina na koji se država uključuje u naš svakodnevni život proizlazi iz terora i očaja izazvan zaraznim bolestima. Možemo li kriviti bubonsku kugu za sve naše probleme sa vlastima? Koje nasljeđe bismo trebali očekivati ​​da ostavi COVID-19?

Bez obzira kako se osjećate u karantini ili polukarantini, šanse su da smo svi imali jedno zajedničko iskustvo, Zbrku.

Ali među tom zbrkom postoji jedna fraza koja se ponavlja; “samo moramo nešto smisliti i izdržati dok ne bude vakcina”. Mi kao društvo volimo uzdizati medicinu u nebesa. I, ne brinite, ja ovdje nisam da mrzim sve medicinske pomake koji spašavaju milione života, ali postoji jedna stvar koja se gubi u procesu, javno zdravstvo. I dok je ovaj izraz postao kul, nova stvar koju svi mogu naučiti za vrijeme naše apokalipse preplavljene kugom, postoji opšte mišljenje da je to samo ono što radite dok medicina ne sustigne. I da shvatim zašto je to užasna perspektiva, želim razgovarati o jednoj od najsmrtonosnijih bolesti, o tuberkulozi.

Tuberkuloza je jedna mnogo gadna bolest. Smatra se da je skočila sa bovida (bovidae tj. goveda ili bizona) prije otprilike 17 hiljada godina i od tada je prisutna. U svoje vrijeme, tuberkuloza je ubila čak dvije MILIJARDE ljudi. Prenosi se zrakom i može pokazati simptome, kod svog domaćina, od par sedmica do nakon čak 10 godina. Kao i Covid 19, simptomi tuberkuloze variraju od “asimptomatskih” do “u pičku materinu, umirem”. Kod ozbiljnih slučajeva bakterija tuberkuloze replicira se oko pluća, uzrokujući upalu pluća, kašalj, znojenje, bol u prsima i iscrpljenost. Takođe može napraviti tako drastičan gubitak kilograma i snage da izgleda kao da “pojede” oboljelog pacijenta, što je i bio razlog što je na kraju nazvana “consumption” (potrošnja, izjedanje, konzumacija), nakon što je u 18. vijeku pogodila svijet furioznom žestinom. Prisustvo tuberkuloze poraslo je u Evropi i Americi na početku industrijske revolucije, kao što Frank Snouden objašnjava u svojoj knjizi Epidemija i društvo. U to vrijeme je to takođe bilo poznato kao “Bijela kuga” zbog načina na koji je isušila sve ljudske boje iz vašeg lica. Medicinske ustanove nisu ništa znale o toj bolesti, pretpostavljajući da je nasljedna. Zato što su mnogi poznati umjetnici oboljeli od tuberkuloze, često pišući ili slikajući ili skladajući sjajna djela dok su bili ozbiljno bolesni, tuberkuloza je postala, i ne šalim se, nekako kul. Rečeno je da sama bolest generira opojne efekte koji pokreću kreativnost, iako naučnik Metju Gandi primjećuje da raširena ovisnost o opijatima (primarno o opijuma) vjerojatno bolje objašnjava ovu mentalnu kreativnost. Za žene se bolest povezala s tjelesnom ljepotom, iscrpljeno tijelo (mršavo), blijedo lice, izgled rumenih obraza izazvan tuberkulozom kod nekih je postao vrhunac mode. Žene bi u osnovi prestajale jesti ili počele vježbati i nosile bi bijeli puder za lice i rumenilo. Međutim, većina žrtava tuberkuloze nisu bili bogati pjesnici, bili su pripadnici urbane sirotinje.

Kako se teorija kliconoše širila znanstvenom zajednicom kasnih 1800-ih, tuberkuloza prestaje biti kul bolest bogataša i počinje biti nešto čemu je društvo htjelo objaviti rat. Postaje biti viđena kao bolest koja kažnjava siromašne zbog njihove bijede. Ne samo da su ljudi u prenatrpanim siromašnim četvrtima, kučicama i zatvorima bili vjerovatniji da se zaraze, neuhranjenost i već postojeće bolesti izlažu ih mnogo većem riziku za razvoj životno opasne sorte tuberkuloze. Ovo promijenjeno razmišljanje pomoglo je da se stvori ono što Snouden naziva “rat protiv tuberkuloze”, od otprilike 1880. do 1940., koji se prvenstveno oslanjao na razne javnozdravstvene intervencije kako bi se spriječilo dalje širenje bolesti. Evo gdje nam je korisno da brzo razlikujemo medicinsku intervenciju od zdravstva. Medicinska intervencija je u biti sve što povezujete s odlaskom u doktora, obavljanje pregleda, prepisivanje lijekova itd. Javno zdravstvo je sve izvan te interakcije. Ako je vakcina medicinska intervencija, javno zdravstvo određuje koje vakcine trebaju ljudima, kome ih distribuirati, koje nove vakcine za istraživanje i edukaciju ljudi o prednostima imunizacije. Što je zanimljivo, mnogo prije nego što je liječenje od tuberkuloze stvarno uspjelo, stope tuberkuloze su naglo pale. Počevši sredinom 19. vijeka u Evropi i Americi zbog kombinacije namjernih i slučajnih mjera javnog zdravstva. Jedna od takvih strategija bio je uspon međunarodnog sanatorijskog pokreta, koji se zalagao za izolaciju oboljeli od tuberkuloze. Prvi takav izolatorij je zasluga njemačkog liječnika Hermana Bremera, koji je prebolio tuberkulozu i izliječio se na Himalajima. Oporavak je pripisao svježem zraku, klimi i odmoru. Tako je započeo priču o standardizaciji takvog tretmana. Ali trend se zapravo nije uhvatio do 1880-ih, uspostavljanjem prvog američkog sanstorija Little Red, u saveznoj državi New York, gdje su pacijenti trebali provoditi 8 do 10 sati dnevno vani upijajući sunčeve zrake i svjež zrak. Također su se morali gotovo u potpunosti suzdržati od vježbanja i jesti do 4.000 kalorija dnevno za borbu protiv izjedajučih efekata bolesti. Vjerujući da su negativne emocije poput šoka ili muke poticale bolest, sestre su izolirale pacijente od dobijanja pošte kako bi ih zaštitili od loših vijesti. Takve vrste pravila varirale su od institucije do institucije. U isto vrijeme su takođe efikasno zatvorili pacijente u karantin, one koji su bili zarazni, što je pomoglo da se spriječi širenje bolesti. Ulazak u Little Red bio je izuzetno konkurentan proces, a mnogi ljudi koji su odbijeni ionako su se preselili u gradić gdje se nalazio izolatorij, pa je grad postao vrsta epicentra za liječenje tuberkuloze, kao Dizniled za bolesne. Dok je medicinska intervencija ovdje upitna, strategija je spriječila daljnje širenje tuberkuloze. Obično bi se pacijenti nakon liječenja u izolatorijumu vraćali u njihove urbane kuće. Odatle bi se oslanjali na ambulante ili medicinske centre koji bi im mogli pružuitimedicinsku zaštitu i strategiju javnog zdravstva, poput nuđenja novčanih zajmova ili pomaganje pacijentima da pronađu posao. Važno je naglasiti da su ove ambulante, zajedno s mnoštvom nevladinih organizacija, takođe nudile edukaciju o higijeni u zajednici, upozoravajući na opasnost kihanja bez pokrivanja nosa i usta, te o pomalo manje rizičnim činom pljuvanja. Istodobno, počev od oko 1840. godine, i doduše pomalo etički upitno, bila je segregacija siromašnih koji pate od tuberkuloze u “radne kuće”. To su široko rasprostranjeni pokreti poput ovog što su uistinu pomogli da se bolest dalje širi. Druga društvena kampanja o širenju tuberkuloze preko krava dovela je do pregleda čitavih stada na bolest i kao rezultat je uvedena sada sveprisutna praksa pasterizacije mlijeka. U isto vrijeme pojačanje napora u javnom zdravstvu, poboljšanja u ishrani, gradskom stanovanju i proliferacija (umnožavanje) više bolnica da se istovremeno bore protiv tuberkuloze. Jedan od interesantnijih pokušaja borbe protiv tuberkuloze, umjetni pneumotoraks (djelomičan ili potpuni kolaps pluća), koji je u suštini paralizirao pluća, za koji su mislili da će im omogućiti da zaraste poput slomljene kosti u gipsu. Nepotrebno je reći da ovo nije urodilo plodom. Vakcina je predstavljena 1921. godine, ali nije bila potpuno efikasna i nije štitila od svih oblika tuberkuloze. Dok su se pojavili antibiotici za tuberkulozu, njeno prisustvo se gubi širom Evrope. Naravno, čak i na polju javnog zdravstva postoji rasprava o tome šta je zaustavilo tuberkulozu. Prema nekima, uključujući historičara Thomasa McKeovna, tuberkuloza je izbačen kombinacijom socijalnih i ekonomskih intervencija. Posebno ukazuje na poboljšanja u ishrani, koja je ojačala imunološki sistem ljudi, čineći ih tako manje podložnima njenim izjedanjem. Naučnici su vjerovali da je pad tuberkuloze rezultat uspješne identifikacije i karantiniranjebolesnih pacijenata u odnosu na izolatorijume, kao i širenje zdravstvene kampanje sa dispanzerima i nevladinim organizacijama.

Nakon antibiotičke revolucije započete četrdesetih godina, doktori su vjerovali da je rat protiv zaraznih bolesti proglašen pobjedničkim. To je 1950-ih godina proglašeno umirućim područjem, samim tim studenti medicine su obeshrabreni da to studiraju. Ali upravo zato što smo tako samopouzdano proglasili pobjedu, sve je otišlo u neku stvar. Krenimo samo s nečim za šta ste možda čuli, rezistencijom (otporom) na antibiotike. 1943. godine. Selman Waksman razvio je Streptomicin, antibiotik koji se testirao na bolesnicima tuberkuloze koji dovodi do potpunog oporavka istih. Prema Snoudenu, ova monoterapija ili liječenje jednim lijekom, zaista se činilo kao “čudotvorni lijek”. Međutim, liječnici su ubrzo shvatili da je bakterija tuberkuloze postajala otporna na lijek, pa su ljudi koji su bili podvrgnuti liječenju ponovo oboljevali, što više, sada su bili imuni na jedini pravi tretman. Tako su doktori razvili dva nova lijeka: Soniazid 1952. i Rifampicin 1963. kao dodatak i započeli su liječenje pacijenata sa sve tri vrste lijeka. Dobrim dijelom zahvaljujući ovim otkrićima, tuberkuloza je opadala desetljećima, sve do sredine 1980-ih. Na osnovu ovoga svi su očekivali da će bolest biti iskorjenjena do 2010. Dakle, uspjeli smo, zar ne? Ne tako brzo, tuberkuloza je na kraju postala otporna na sva tri lijeka. Na globalnom nivou, Snouden također pripisuje ponovnu pojavu bolesti raseljavanjem izbjeglicama koje bježe iz rata, radi ekonomske katastrofe ili radi ekoloških katastrofa, navodeći izbjegličke kampove kao savršen inkubator za širenje bolesti ili samo reaktivaciju neaktivni slučajeva. U južnom dijelu Afrike razorno širenje HIV-a stvorilo je ogroman porast stanovništvo koje je ranjivo, dok je u istočnoj Evropi pad komunizma demontirao medicinske infrastrukture, što otežava traženje načina liječenja od tuberkuloze. Do danas, doktori i naučnici se suočavaju s bolešću koja je često otporna na lijekove i koja, u nedostatku odgovarajuće infrastrukture javnog zdravstva, izgleda da ne pokazuje namjeru da odustane. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da 2017. godine je bilo više od pola miliona slučajeva tuberkuloze otporne na više lijekova. Kao što vidite, bitka protiv tuberkuloze nije bila niti jednostavna, niti u potpunosti uspješna. Tokom 2018. godine 10 miliona ljudi oboljelo je od tuberkuloze, a 1,5 miliona je umrlo.

Povucite paralele između bubonske kuge/tuberkuloze sa današnjim COVID-19, daleko smo od cilja. Negodujemo mjerama sigurnosti iz dana u dan, optužujemo/ignorišemo predstavnike zdravstva kada predlažu mjere i slično. Udruženim snagama jedino možemo pobijediti, tako što poštivanjem mjera utičemo na širenje bolesti, samim tim zdravstvu dajemo više vremena da se fokusira na razvoj infrastrukture potrebne za borbu i na razvijanje oružja za likvidaciju virusa.

Sretno.