Srbovanje, ludom radovanje

Povezani članci

• Što se ne vijori BiH zastava nisi Ti kriv nego mi!
• ZA BH INSTITUCIJE NEMA NI KRIZE NI PANDEMIJE: Planiraju stotine hiljada KM za avionske letove
• Ono čega se nisu htjeli (ili smjeli) sjetiti
• Američka ambasada: Republika Srpska će pričom o nezavisnosti uništiti samu sebe i one oko sebe
• Srbija na liniji konfrontacija sa Zapadom, posebno sa Nemačkom
• Blagoslov i prokletstvo granica

Eh, jbg… kada mi đavoli ne daju mira da u subotu 16 marta 2019 god. pogledam dnevnik RTRS-a.

Ovaj ogavni i suludi srpski medij, izvor gnusnih i permanentnih laži sa tematikom srbovanja i velikosrpstva koji je poodavno nadmašio i Gebelsov, fašistički informativni izvor laži i samo laži.

Ako je ponavljanje, kako to naši stari vele, majka znanja po istome zaključku bi se moglo naslutiti da i ponovljene laži bezbroj puta možda, mogu preći u istinska događanja prema svakodnevnoj programskoj matrici četničko- fašističke ideologije, kao izvora informacionih laži, koje su sadržane u radio- televizijskim emisijama RS-a.

Osvrćući se na samo dva inserta aktuelnih događanja koje bih detaljnije obrazložio, riječ je o egzodusu sarajavskih Srba i intervjuu uglednog doktora Ninkovića u prostorijama Univerzitetskog medicinskog centra u Banja Luci.

Kao mostarski sarajlija, građanin grada Mostara i njegov neposredni živi sudionik i svjedok nemilih događanja u ovome gradu, u periodu dvostruke agresije sa istoka i zapada, sa ponosom ističem da sam Bosanski Srbin.

Ovo ističem iz razloga prisjećanja u periodu agresivnih dejstava devedesetih godina, na zidovima kuće tzv. porodice Peško, na centru Rondoa u Mostaru, crnim grafitom je stajalo ispisano „ Hvala  ti majko, što me nisi rodila Srbinom“.

Da, bilo je to ispisano u periodu prvobitne srpske agresije na Mostar početnih devedesetih godina ali nastupom i djelovanjem i drugoga agresora još žešćeg i ubojitijeg sa hrvatske strane, tada je već vrlo malo Srba ispod broja od tisuću ostalo  u ovome gradu. Ostali su i dijelili sudbinu sa svojim komšijama Bošnjacima, koji su nemilosrdno postali žrtve i logorski kunići svojih susjeda u zajedništvu pod istom vezanom zastavom. SDA- HDZ-a.

Kada je riječ o egzodosu sarajevskih Srba, istina mora izaći na svjetlo dana bar dok smo mi sudionici događanja, još u životu i sa ličnim saznanjima.

Kao rođeni Sarajlija, odgajan i vaspitavan u duhu patrijahalnih principa, uz poštovanje i svoga komšije i susjeda, sa svim različitostima i neposrednim nacionalnim vrijednostima, nisam se mogao preko noći mijenjati posebno sa nedoličnim i nakardnim nakanama i ponašanjima.

Slušao sam i gledao medijske poruke od Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić i brojnih njihovih saradnika, o uputama i nužnosti poslije Dejtona napuštanja lokaliteta Sarajeva i prostora, koje treba da preuzme Armija BiH. U tim uputama sadržane su i preporuke veoma morbidne ali istinite da se čak i mrtvi iz njihovih grobnica ekshumiraju i prenose na srpski teritorij.

Nije li to egzodus sarajevskih Srba prema uputama i direktivama veliko srpskih agresorskih elemenata inače, budućih stanovnika Haških sudova?

Tokom egzodusa koji je počeo u decembru 1995. godine, a završen početkom marta 1996. godine, na Vojničko groblje na Sokocu preneseni su posmrtni ostaci 500 sarajevskih Srba.

Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Nenad Vuković istakao je i naglasio da se sjećanjem na egzodus sarajevskih Srba mora ukazati na istinu zbog koje su stanovnici Ilijaša, Ilidže, Hadžića, Vogošće i Grbavice bili prisiljeni da napuste vjekovna ognjišta. Svakako, nužna je istina i samo istina.

Danas se isto slavi i veliča uz lažna prisjećanja i demagošku profašističku retoriku njihovih sljedbenika, uz polaganja vijenaca i cvijeća, da bi lažna koloritna ceremonija nacionalističkih poriva bila što vjerodostojnija.

Evo ovim povodom, iznosim u javnost i moja neposredna saznanja i doživljene događaje.

Po saznanju ovih preporuka, odmah sam otišao iz Mostara sa jednom od mojih snaha, koja je stanovala na Otoci u ulici Džemala Bijedića, kod rođenog brata, uglednog sarajevskog arhitekte i studenta prve generacije arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, rođenog Sarajlije i bivšeg direktora velike firme u Sarajevu. Stanovao je cijelo vrijeme agresije na Grbavici u Lenjinovoj ulici, sa suprugom. Povod moga odlaska u posjetu bratu, bio je moj neposredni razgovor i sugestija, da ne napuštaju Sarajevo, jer im se neće ništa loše dogoditi dolaskom Armije na te prostore. Nije bilo nikakvog razloga, niti povoda, da se moj brat i njegova porodica optuže za njihova bilo kakva loša ponašanja u toku agresije na Sarajevo i njegove građane.

Međutim, njegova supruga rođena Banjalučanka, po prirodi svojih gena nacionalistički nastrojena, prišla je meni lično, uhvativši me za vrat u pokušaju davljenja uz riječi, da ona ne želi živjeti u Alijinoj državi.

Dakle, pod njenim uticajem u zimu mjeseca decembra, hladnoći i snijegu, moj brat je morao natovariti svoje stvari i odseliti u Banju Luku. Uskoro se i razbolio, operisan je, te ubrzo je i umro.

Sve ovo nije zasmetalo toj istoj mojoj snahi, da se veoma brzo vrati u svoj stan u Lenjinovoj u Sarajevo i da nastavi živjeti u ovoj istoj Alijinoj državi.

Svakako je i ovo jedan koban i drastičan primjer „egzodusa“  tih sarajevskih Srba koji su samoinicijativno napuštali svoje domove.

Drugi primjer, svakako drugoga brata, diplomiranog ekonomiste i bivšeg zaposlenika Elektroprivrede BiH i docnijeg penzionera, koji je u to vrijeme, odlazeći do Elektroprivrede u neposrednoj blizin,i ubijen je od snajpera sa srpskih položaja preko rijeke Miljacke.

Istina je da su u periodu tih agresorskih dešavanja u Sarajevu, trećeg brata, diplomiranog inžinjera šumarstva i dugogodišnjeg Šipadovog predstavnika u Americi i Njemačkoj, tih dana priveli u zatvor, otuđeni  „bojovnici„ Cace Topalovića, ali ga je u isto vrijeme prepoznao naš prvi komšija Bošnjak sa Vratnika, oslobodio ga je i on je nažalost, odmah sa porodicom otputovao u Ameriku, gdje je i umro.

Sudbine su to naše istinite, o kojima se može još mnogo toga reći i napisati, ali govoreći i pišući o Srbima u Sarajevu ili Mostaru, nužno je jasno i glasno, istinito, istaći suštinsku razliku između ovih Dodikovih i Karadžićevih Srba, kao veliko srpskih nacionalističkih elemenata i Bosanskih Srba, koji su ostali na svojim ognjištima, od kojih je svaki na svoj način dao i svoj doprinos u odbrani jedine nam domovine, naše voljene Bosne i Hercegovine.

Ovi agresorski izvršioci scenarija osvajanja ovih prostora, po direktivama i SANU i njihovog Slobodana, uz stvaranje genocidne tvorevine  Republike Srpske, od Karadžića do Dodika, kumovali su nama Srbima, tzv. „rezervnim„ Srbima, koji smo ostali u Federaciji, Sarajevu, Mostaru i drugim prostorima.

Nažalost, postali smo diskriminirani, ignorisani i građani drugoga reda, bez osnovnih ljudskih prava, da možemo i birati svoje predstavnike u zakonodavnu ili izvršnu vlast.

Nastupila je najezda četničko- ustaške koalicije sljedbnika rvanogorskih i blajburgških sljedbenika, u likovima Milorada Dodika, Nikole Špirića, Staše Košarca, Dušanke Majkić, Sredoja Novića, Nebojše Radmanovića i inih njihovih saradnika, tzv „dodikovaca„.

Ne treba nikako amnestirati ni velikosrpske visoko rangirane  crkvene vjerodostojnike, od Vladika do patrijarha, koji su učestvovali i u kumovanju njihovih „rezervnih„ Srba, kao i u blagosiranju odlazećih  ubojica na razna bojišta u državi Bosni i Hercegovini.

Udružena zločinačka koalicija, SNSD- i HDZ-a, guslara Milorada Dodika i orguljaša Dragana Čovića, do daljnjega nam kroje crnu sudbinu u Sarajevu, Mostaru i državi Bosni i Hercegovini. Dokle li i kako?

Neurohirurg, Prof. Dr. Milomir Ninković

U istom dnevniku RTRS-a, slušajući uspješan operativni zahvat, uglednog Evropskog doktora, pProf. dr. Milomira  Ninkovića, sa doktorima Univerzitetskog medicinskog centra u Banja Luci, nije mi promakla i njegova konstatacija u intervjuu, ovom prilikom.

Govoreći o visokim dostignućima ovoga centra i cijele doktorske ekipe, da li svjesno ili nesvjesno, doktor Milomir Ninković je izjavio (može se preslušati ):

 „Veliki je ovo uspjeh za tako malu državu, svakako misleći na Republiku Srpsku.

Nije valjda, da tako ugledni doktor, profesor i naučni radnik, može iz neznanja promovisati i genocidnu tvorevinu RS u neku „malu državicu„, koja nikada nije bila, niti može biti?

Svakako mu ovo nije trebalo, pa neka se nekom drugom prilikom i izvine našim građanima, ne i „dodikovcima„ šta je to mislio, uvaženi hirurg Ninković.