Sjećanje na italijanske novinare ubijene na zadatku u Mostaru

Piše: Ibrahim Sofić –  Al Jazeera

Kako bi svijetu prenijela strahote koje doživljavaju mostarska djeca tokom rata u Bosni i Hercegovini, jedna ekipa italijanske televizijske kuće RAI došla je prije gotovo 24 godine u grad na Neretvi. Dugo su pokušavali doći u taj bh. grad, a to im je na kraju pošlo za rukom 28. januara 1994. godine.U istočni dio grada uspjeli su doći zajedno s humanitarnim konvojem UN-a kad je bio garantovan prekid vatre. Marco Luchetta, Alessandro Saša Ota i Dario D’Angelo željeli su prenijeti patnje djece Bosne i Hercegovine u okviru napora TV-stanice RAI u podršci prijedlogu nominovanja najmlađih iz Bosne i Hercegovine za Nobelovu nagradu za mir.

Smrt i pored pancira

Kao i mnogo puta širom Bosne i Hercegovine, ni tada primirje nije poštivano i počela je pucnjava dok je ekipa RAI-ja snimala stanovnike istočnog dijela Mostara van skloništa. Brzo su pobjegli u sklonište, ali s obziom na to da unutra nije bilo svjetla da se snima, čim se napolju malo stišalo, izašli su ispred.

Za njima je potrčao mali Zlatko kad je nekoliko metara od vrata skloništa pala minobacačka granata. Samo je Zlatko preživio, a trojici novinara s pancirkama, koji su ga okružili da ga snime i zaštite, nije bilo spasa. Dva mjeseca kasnije tršćanski snimatelj Miran Hrovatin, koji je dotad neprestano snimao ratna zbivanja po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, biva ubijen u Somaliji, u Mogadishuu, zajedno s kolegicom Ilarijom Alpi s RAI-ja.U čast i znak sjećanja na ubijene osnovana je Fondacija “Luchetta Ota D’Angelo Hrovatin” u Trstu.”Fondacija je nastala iz boli zbog gubitka Marca, Saše i Darija, i onda Mirana, te iz želje da se ta ogromna tragedija pretvori u nešto korisno i trajno i na takav način da se realizuje to što su oni počeli”, govori za Al Jazeeru Daniela Luchetta, supruga ubijenog Marca i predsjednica Fondacije. Jedan od prvih zadataka te fondacije bila je evakucija dječaka Zlatka iz Mostara.”Izbaviti i prihvatiti dijete koje se spasilo, zaštićeno njihovim tijelima, bilo je normalno i jako lijepo. To je bio prvi opipljivi dokaz da, ako ujedinimo snage, možemo realizovati nešto veće, što može pomoći i drugoj djeci. Zbog toga meni Fondacija znači jako mnogo. Ispočetka je bila jedan način da se sačuva sjećanje na Marca, a danas je to nešto izvanredno što mi omogućuje da pomažem ljudima, znajući da u tome nisam sama nego mogu računati na fenomenalnu ekipu i strukture”, ističe naša sagovornica i dodaje kako smatra da je “biti predsjednica Fondacije stvarna privilegija”.

Porodični korijeni

Luchetta ističe da je fondacija nastala kako bi prihvatila i liječila djecu koja ne mogu biti liječena u vlastitim državama jer su one ili siromašne ili zahvaćene ratom.”U 24 godine aktivnosti primili smo približno 700 djece i 1.000 roditelja, braće, rođaka. Za sve njih Fondacija se pobrinula sa svoja dva prihvatna centra. Danas Fondacija raspolaže i trećim prihvatilištem, za tražioce azila (jedini takav primjer u Italiji), koje je namijenjeno porodicama izbjeglica s bolesnom djecom kojima je potrebna zdravstvena podrška. Imamo i sporazum s Općinom Trst za pomoć siromašnim porodicama s maloljetnom djecom i imamo jedan centar za sakupljanje i redistribuciju polovne odjeće u kojem se opskrbljuje približno 1.000 osoba.”

“Sjećam se tih dana (kad je poginuo) i svih prijašnjih Marcovih putovanja, prije 28. januara 1994. Bila sam zabrinuta, ali išao je i vratio se barem nekih desetak puta i, iako sam primjećivala koliko ga je sve to pogađalo i mijenjalo, osjećala sam koliko je to njemu bilo važno, da sazna više, da shvati”, objašnjava naša sagovornica i ističe da je to “bio njegov posao”.”Marco ga je jako volio i vjerovao je u to što je radio. Ne, nisam ga nikad pokušala odvratiti.”Luchetta je, naime, često dolazio u bivšu Jugoslaviju zbog porodičnih korijena.”Za mene i Marca bivša Jugoslavija bila je zemlja godišnjeg odmora, opuštenih putovanja, kampovanja, zemlja gdje je Marco tražio svoje porodične korijene. S djecom smo išli do Korčule, odakle potječe porodica Luchetta. Meni, Sicilijanki koja se preselila u Trst, ta zemlja bila je veliko iznenađenje. A jasno je da je Marco već tada pokušavao shvatiti koje su to dinamike zavladale scenom.”U Mostaru je bila jednom i kaže da su je ljudi i vlasti srdačno primili i iskazali zahvalnost i solidarnost.”Mogu reći da su se Zlatkova porodica, roditelji i djedovi, pokazali jako lijepim osobama i mogu biti sretna što sam ih upoznala”, govori Daniela Luchetta.

Zlatko je u Švedskoj

O njenom mužu razgovarali smo i sa Giovannijem Marzinijem, velikim Marcovim prijateljem i kolegom. Marzini je u penziji, a svojevremeno je bio urednik dopisništva RAI-ja u Trstu. Ističe da je Marco i prije 1994. išao u Mostar.

“Prethodno je bio u decembru 1993, ali nije uspio ući u istočni dio Mostara, koji je bio pod opsadom. Mjesec kasnije pokušao je ponovo, jer je TG1 (dnevnik prvog nacionalnog kanala RAI-ja) htio napraviti specijalnu reportažu o djeci koja su zbog rata u Jugoslaviji ostala siročad i u igri je bila njihova kandidatura za Nobelovu nagradu za mir”, govori on za Al Jazeeru.Marzini se prisjeća tog kobnog 28. januara 1994. godine.”Ekipa se već spremala za povratak u Italiju, jer je i tog puta bilo kakav pokušaj ulaska u istočni dio Mostara bio uzaludan. No, malo prije samog napuštanja zapadnog dijela Mostara mirovne snage prisutne u zoni najavile su im da će oko podne nastupiti prekid vatre i da će se moći ući u istočni dio Mostara, te da će ih blindiranim autom otpratiti u taj dio grada”, govori on i nastavlja:”Dok su oni snimali grupu porodica u skloništu, s obzirom na to da je na snazi bio prekid vatre, odlučiše izaći, da naprave i druge snimke. Tek što su izašli pogodila ih je minobacačka granata ispaljena s okolnih brda, sa strane koju su kontrolisale hrvatske snage. Sva trojica su poginula na mjestu. Vijest iz Mostara došla je do redakcije RAI-ja u Trstu dva sata kasnije.”Kako smo saznali od Fondacije, dječak Zlatko Omanović sada je 29-godišnjak s adresom u Švedskoj, živi s porodicom u predgrađu Göteborga. I dalje je u kontaktu s porodicama poginulih novinara, a u jednom rijetkom intervjuu rekao je da se teško izborio sa svim traumama ratnog Mostara i da je jako zahvalan Fondaciji, koja mu je pomogla.

Polaganjem cvijeća i minutom šutnje danas je u Mostaru obilježena 25. godišnjica pogibije novinara italijanske nacionalne televizije RAI, Marija Luchetta, Darija D’Angela i Alessandra Ota. Cvijeće su položili veleposlanik Italije u BiH Nicola Minasi te mnogi građani grada Mostara.