Kako sačuvati državu od njenih zločina

Povezani članci

• Samoubistvo konja
• Članovi Ravnogorskog četničkog pokreta u BiH osuđeni na po pet mjeseci zatvora
• Orwellov svijet sa špricom u ruci
• Predložak za priču o ljudima i radosti
• GRAĐANI PONOVO PLAĆAJU TUĐI NERAD: Da bi odbranio direktora Misiraču, ministar krivicu prebacuje na Aluminij
• Naša stranka: Podrška Organizacionom odboru Povorke ponosa

Sinan Alić predsednik je tuzlanske fondacije ‘Istina, pravda, pomirenje’, posebno angažovane u sudskim procesima u Srbiji. Fondacija se oglašavala povodom slučaja ratnog zločinca Novaka Đukića, generala VRS koji živi u Beogradu, na slobodi, iako je u Sarajevu osuđen na 20 godina zatvora, zbog toga što je naredio ispaljivanje granate na tuzlansku Kapiju. Ubijena je tada, 25. maja 1995, 71 mlada osoba. Ova nevladina organizacija pružala je pomoć Iliji Jurišiću, besmisleno optuženom za navodni napad policajaca na kolonu vozila JNA koja je napuštala Tuzlu.

Za Remarker govori o ovim slučajevima, kao i o političkoj atmosferi u BiH i Srbiji.

Razgovarao: Bojan Tončić- Remarker

“U poslednjoj godini, između obeležavanja masakra na Kapiji, završili smo važan posao, evidentiranje svih civilnih žrtava koje su živote izgubile u granatiranju grada. Utvrdilo je da je živote, osim na Kapiji, gdje je stradao 71 civil, izgubilo 112 civila. Toliko je ljudi poginulo u granatiranju gradskog jezgra, od 12, maja 1992. do kraja rata. Kada su išli u školu, na posao, čekali autobus… Među njima i dve trudnice. A nacionalna struktura žrtava je ista kao što je bila pre rata, a slična je i danas. Sada na svaku zgradu najbližu mestu stradanja stavimo memorijske pločice. Na njima će biti samo faktografija, ime, prezime, datum pogibije, konstatacija da su ubijeni granatom ispaljenom sa srpskih položaja. Da ljudi ne zaborave”, kaže naš sagovornik.

Nešto poput sarajevskih ruža?

Da, s tim što u Sarajevu nema imena ljudi, u Tuzli će ih biti. To je projekat koji ima naziv “Niko ne sme biti zaboravljen”. Pločice će biti postavljene tek nakon još jedne detaljne provere u razgovoru sa porodicama. To će biti podsjećanje na jedno divljanje, jer ne znam kako bih drugačije nazvao granatiranje gradskog jezgra i ubijanje civila.

Nakon toga ćemo podneti krivičnu prijavu protiv komandanata tri majevičke brigade VRS, onih koji su davali naređenje.

Fondacija je članica REKOM-a?

Da, mislim da je to ozbiljan posao, ideja, međutim, koja se teško realizuje sa ovakvim političarima na vlasti.

Vaša organizacija uputila je predsedniku Srbije otvoreno pismo u kojem apostrofira slučaj generala Novaka Đukića, ratnog zločinca koji je naredio ispaljivanje granate na tuzlansku Kapiju?

Reč je o nečemu što svi znaju, zna i Vučić, i ovi naši u Sarajevu, o eklatantnom primeru nefunkcionisanja ove dve države. Ili funkcionisanja po principu nezameranja. Dakle, “ja ću štitit svoje zločince, ti štiti svoje, javnost ćemo zavaravati nekim saopštenjima”. Pisao sam Vučiću znajući da, kao pravnik, zna šta znači potpisivanje međunarodnih ugovora dve države. Ove države su potpisale međudržavni papir i otvorile mogućnost da osuđeni ratni zločinac može kaznu da izdržava u jednoj od njih. Podsetio sam Vučića na to; ako te ugovor obavezuje na to, a hoćeš da pokažeš Evropskoj uniji da si “lider na Balkanu” u uspostavljanju novih odnosa, korektno je da to Srbija razreši. Želeo sam da na to podsetim i političare u Sarajevu, da država ne čini ništa da zaštiti svoje žrtve.

Novak Đukić gostuje na televiziji, živi uobičajenim životom?

A bolestan je da se pojavi pred sudom! On ovde ima status, kao i svi ratni zločinci, ugled nacionalnog heroja, što nije ništa neobično. Ali je neobično to što zvanično Sarajevo nije iskoristilo mehanizme međunarodnog pritiska. Srbija je otvorila poglavlje 24 u vezi sa međunarodnim pravom. Pošaljite informaciju kako se ponaša u tretiranju međudržavnih ugovora.

Mi smo napravili analizu slučaja i uputićemo je Evropskom parlamentu čim bude konstituisan i kada budu izabrani ljudi za odnose sa Srbijom. Sarajevo to nije koristilo, Novak Đukić udobno živi ovde, uživa penziju. A mogao bi da izdržava kaznu u Sremskoj Mitrovici, Požarevcu.

Slučaj Đukić i slučaj Ilije Jurišića bacaju senku na srbijansko pravosuđe?

Pa, i na domaće, bosanskohercegovačko, samo su različiti gresi. Kada je tadašnji srbijanski tužilac Vladimir Vukčević pokrenuo postupak protiv Bešlagića (Selim, ratni gradonačelnik Tuzle, prim. aut.) i šestorke, dosije je punio podacima koje je dobijao od bh. tužilaštva, tužilac je bio Marinko Jurčević. Ako je Jurčević imao podatke da je neki građanin BiH počinio ratni zločin, trebalo je da pokrene istragu. I da mu se sudi u BiH. Ne, on prećutkuje i servisira Vukčevićevo tužilaštvo. A nesrećni Ilija Jurišić ne zna o čemu je reč, upada u mrežu i nastaje klasični politički proces, gde je suđenje pretvoreno u istragu. Fascikl sudije Dilparića (Milan) koji smo mi gledali nekoliko dana nakon hapšenja Jurišića sadržavao je naredbu o sprovođenju istrage, hapšenju po poternici Interpola i turističku mapu Tuzle, na kojoj se ni ja ne mogu snaći. I istraga je, protivno srbijanskom zakonu, sprovođena paralelno sa sudskim postupkom. Ta farsa je trajala tri i po godine i na kraju je obraz pravosuđa spasio Vrhovni sud koji je poništio presudu. Nije bilo nijednog dokumenta, zastupnik optužnice je kazao da je izgoreo u bombardovanju NATO. I sad, kad čovek pročita optužnicu, vidjeće da nema pravnih kvalifikacija, nego su sve kvalifikacije političke.

Očito da se ovakvim suđenjima ne može graditi poverenje?

Ne može, jer je u Srbiji još primetna nacionalna opijenost s kraja osamdesetih godina prošlog veka. Većina se nije osvestila i to se nastavlja. Šta bi falilo da priznaju kako je neki luđak iz Beograda, Kragujevca, bilo kog grada, radio to što je radio po BiH. Zbog mladih ljudi koji hoće neki normalan život. Ne, svi su oni heroji, generali sa kolajnama, predaju na univerzitetima, akademijama, zločini nisu počinjeni, ako su počinjeni, oni se minimiziraju. Recimo, Milorad Dodik za Srebrenicu kaže “nepotrebni zločin”. Znači da ima i potrebnih zločina?! Ako su u funkciji nacionalnih interesa. I tu su svi isti, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, nema zločina, med i mlijeko!

Kako žrtve doživljavaju glorifikaciju zločinaca?

To su za njih traume. Često razgovaram s njima, objašnjavam, recimo, to da će, sa ovakvom vlašću, Đukić verovatno ostati na slobodi. Oni su potreseni, ne žele da znaju pravne regule i ne treba da ih znaju. To su ljudi koji su izgubili oca, majku, sina, kćer. Za njih je svaki 25. maj, dan pogibije njihovih najbližih, nova trauma. I sve žrtve, to sam video i u Prijedoru i Srebrenici, kad osjete da nešto ne štima u pravosuđu, razočarane su i teško mogu to prihvatiti. I pitanje je koliko bi ko od nas u takvoj situaciji ostao normalan. Zato je teško prihvatljivo da države i institucije koje treba da stvore mehanizam kažnjavanja to ne čine.

Zar nije mogla ona Tadićeva (Boris, nekadašnji predsednik Srbije) Skupština, bez obzira na to da li će upotrebiti riječ genocid, da kaže da Srbija osjeća odgovornost. I da zatraži spisak djece koja su ostala bez roditelja, da im država Srbija plaća školovanje. To je moralno priznanje – ubijali su u moje ime. Dakle, nema takve empatije.

Ni empatije, ni pravičnog suđenja?

Tužilaštvo za ratne zločine je pokrenulo postupke prema podacima koje je dobilo od bh. tužilaštva. Vruć krompir. Sada ima problem: kako voditi proces, a osloboditi državu odgovornosti. Pa, ne može čovek imati privatni tenk, iza toga stoje sistemi. I mislim da je Tužilaštvo za ratne zločine formirano da se procesuiraju neke “žute ose”, “beli orlovi”. Da nema države u počinjenim zločinima. Da je namjera bila iskrena, gotovo čitav Generalštab bi završio u nekom od zatvora.

Pogrešan je, dakle, stav da se prikrivanjem država štiti?

Brane se političke oligarhije, kriminalne grupe, pod firmom odbrane srpstva. Ako bismo analizirali imovinske kartone političara iz bivše Jugoslavije, pogotovu onih koji traju od početka rata, videli bismo da su ušli su u pravosuđe, ministarstva, rezidencije imaju u elitnim delovima Beograda, Zagreba, Sarajeva. Svaka istinska promjena podrazumevala bi pitanja – odakle ti to, kolika ti je plata bila!

I teško je mirnim, demokratskim putem, isterati Dodika, Izetbegovića i slične sa njihovih pozicija.

Kako bi izgledale promene?

U BiH je teško, ne protestuju građani, kao u Srbiji. U Banjaluci protestuju Srbi, u Sarajevu Bošnjaci, u Mostaru Hrvati. Kada su u Mostaru protestovali studenti zbog izbora Komšića, kao “nelegitimnog Hrvata” (to su ludorije koje samo nacionalizam može izbaciti), protest je bio pod zastavama Herceg Bosne i Hrvatske. Ili, u Banjaluci su zabranili sesiju Histori festa, a pobunila se akademska pamet. Tvrde da to ne treba dozvoliti, jer dolaze žene koje nisu Srpkinje, Latinka Perović, Sonja Biserko… A Fakultet, da bi se izvukao iz te situacije, saopšti da je pukla vodovodna cev. I tu više nije opasan Dodik, stvorila se mašinerija koja funkcioniše mimo njega. To su studenti rođeni posle rata.

Radikalniji su?

Veći katolici od pape. Tu dekontaminacija treba da traje tri puta duže nego što je trajala kontaminacija. U svim sredinma.

To pod idealnim uslovima trostruko duže, da budu pristojni mediji, nastavni programi…?

Univerzitet im usađuje te zablude, Crkva, porodica. I oni sa 19 godina, kad postaju brucoši, govore ko Nikola Koljević, k’o Šešelj.

Dodik ne propušta priliku da ispaljuje ratnohuškačke strele?

Tapšu ga po ramenu Putin i drugi, ali će ga, kad bude prilika, otkačiti bez ustezanja. On je bio demokrata, reformista, ali je shvatio da samo nacionalizmom može da opstane, da se biračko tijelo radije pali na mitove. A kada dođe 9. maj, on je antifašista.

Smatram ga pit bulom srpskog nacionalizma, detaširanog s one strane Drine i zaduženog da tamo pokazuje šta je pravi Srbin. Pa kada se postrojavaju četnici u Višegradu, neće on reagovati, njemu godi, dobija glasove. Paradoksalno je da bude predsednik države, a da sve radi protiv nje.

Kako se u Bosni i Hercegovini doživljava revizija istorije, kako manifestacije četničkog pokreta koji nosi sraman žig zločina, pogotovu u istočnoj Bosni?

Četnički pokret nije zabranjen, jer je registriran u RS, pravnim aktima entiteta. A to se neće uraditi, bar ne u dogledno vrijeme. To se tumači kao najveća vrijednost i nema razloga da se Srbi njega stide. Jer, navodno su četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata branile srpstvo. Pa su nastavile o ovom ratu. I, ako običan čovjek tu retoriku prihvata kao svoju i Dodika smatra pravim Srbinom, šta da činimo mi koji na četništvo gledamo kroz Foču, Gacko, Srebrenicu. Jer, sve što nisu uspjeli Dražini, Maljevićevi, Đurišićevi, četnici, učinili su Mladić, Beara, Krstić.

Danas je, generalno, srpski nacionalni populus u retrogradnoj homogenizaciji, temeljenoj na mitologiji, po principu zaboravi Tucovića i Markovića, guraj Karadžića.

Bošnjački populus je takođe podijeljen, ima dijela koji je okrenut ka lijevim, građanskim idejama, SDP, Građanski savez, Naša stranka.

Ali nemaju značajnijih rezultata?

Iz istih razloga kao u Srbiji, birači su okrenuti nacionalnom. I, kao da nema opozicije, HDZ nema opoziciju, Dodik je sve sakupio pod svoj šinjel, njegov je čak i Čavić koji ga je nazivao kriminalcem. Dobio je sinekure, komad vlasti i – nema opozicije.

Kako je Izetbegović pacifikovao svoje oponente?

Čudno, ali svi koji su pripadali toj zelenoj političkoj ideologiji, napustili su SDA, ili su potisnuti. Sada se u SDA pojavljuju ljudi koji pričaju o građanskoj političkoj opciji. Izetbegović najavljuje zaokret, okretanje prema Srbima. I Hrvatima, sa bilo kojeg područja. Ali, teško da će na kongresu za to dobiti podršku. Jer, to je stranka koja je bila pokret, sa zastavama, sa džamijama.

Priča Izetbegovića o okretanju Srbima i Hrvatima je u potpunoj suprotnosti sa onim što je njegov otac utemeljio u Islamskoj deklaraciji. Parafraziram, da sa televizijskih tornjeva idu iste poruke kao sa džamija, minareta. To je teheranizacija, a ne normalna, građanska država.

I, konačno, hoće li biti rata? Samo da ne kažete kako neće niko da ratuje, ili nema čime.

Ne vjerujem. Ima onih koji bi ratovali i imaju čime. Ima luđaka koji bi odmah zaposeli entitetske granice. Ali, neće se ratovati zbog prisustva međunarodne zajednice i NATO.

Šta može biti opasnost po stabilnost Bosne i Hercegovine?

Eksplozija nekontrolisanog neartikulisanog građanskog nezadovoljstva. Neko može da iskoristi takvu situaciju, pa da bude tri puta gore nego stanje zbog kojeg je izbila pobuna. Nema levice oslonjene na radništvo, levica su u BiH intelektualci, profesori, naučnici, sastavili su već po tri mandata u Skupštini, ne osećaju probleme siromašnih.