Senja Perunović: Protest je ispisana žalba gnjevnih, miroljubivih građana

Autor/ica 👤Senja Perunović 11.7.2020. u 10:05

Povezani članci

Foto: EPA-EFE/ANDREJ CUKIC

Noć protesta u Beogradu, 10. 7. 2020.

Opet sam par sati bila zalijepljena za ekran prateći demonstracije u Beogradu i još nekoliko gradova u Srbiji. Nije bilo mirno kao jučer kada se u Beogradu sjedilo pred zgradom skupštine Srbije (nekad Skupština SFRJ) u znak mirnog izražavanja velikog gnjeva.
Danas su u prvom dijelu „događanja“, show priredili konzervativci, gadni desničari i kompanija i tako pokušali svoj pro-četnički i nacionalistički ton nametnuti protestu.

Došli su ti desničari organizirani (za razliku od normalnih demonstranata, uf): s konsolidiranim grupama, sa zvučnikom i govornikom, s „pjesmama“, onim podzemnim navijačkim brundanjem, ali i jednom miroljubivom, pobožnom koju je pjevala žena. Pljeskali su oni sami sebi, držali se uokrug oko govornika, u više nego nekoliko navrata gromko su zavapili za Kosovom, a u jednom valu svoje nacionalističke orgije svoje bodrenje su k’o ništa posvetili četnicima. Ostali, što je bila većina na protestu, stajali su unaokolo, izvan tog kruga i izvan domovinskog transa i mirnim čuđenju promatrali spektakl.

Ali spektakl nije bio sve od desničarske ruke. Oni, a vjerojatno i još neke njima srodne grupice, ne budi lenji, pripremili su teren i za kasniju akciju, kada su prešli s pjesme na kamenovanje. Njihovi su „ratnici“, uglavnom sve mladići huliganskog odgoja, zaposjeli prve redove pred ulazom u Skupštinu. Bili su naoružani bocama, bakljama, konzervama, limenkama i kamenjem. S kamenjem su se opskrbljivali na terenu, lomeći kamene ploče na licu mjesta. I kad su nakon nekoliko sati iz čistog mira počeli kamenjanje, da ne kažem kamenovanje, policije koja je večeras bila kao neka druga – suzdržana i bez naletavanja i mlaćenja demonstranata – jedno je bilo jasno kao dan, tj. potvrdilo se, crno na bijelo, ono što smo smatrali od početka: na protestu samo je mala manjina nasilna i ona se ne uklapa u ton prosvjeda većine. Agresivci su bili na protestu da izazovu kaos i krv. Bili su tako nasrtljivi i nasilni prema policajcima koji su, za razliku, mirno, gotovo bez pokreta, stajali na stepenicama Skupštine, da sam ja, a mislim i mnogi drugi, odjednom uhvatila sebe kako brinem za policajce, da strepim da ih falšdemonstranti ne pogode. Uhvatih sebe da sam stala na stranu policije. Još jučer bi mislila da ovakvu rečenicu ne bih nikako mogla napisati. Scene divljeg batinanja mirnih ljudi od prekjučer još uvijek me prodrmaju do kosti i uznemire i sklanjam pogled kada ih ponovo prikazuju na tv ili fejsu. Ali večeras je sve bilo drugačije. Večeras je policija bila ta koji su bili ok. I demonstranti – ona većina koja zaista protestira. Ali crna ruka protesta bili su falšdemonstranti. Vidjeli smo falšdemosntrante, mnogi u fantomkama i skoro svi s maskom, kako s udaljenosti od par metara rade „juriš“ s kamenicama na policajce mirne kao kip, a onda nakon ispaljivanja jedne ture agresivci malo pobjegnu pa se vrate s kamenjem, i ponovo vraćaju u ofanzivu – koju su sami izazvali, i vodili – naime, druge strane tu nije bilo. Drugi su večeras mogli biti samo njihove žrtve. I bili su. Osim policajaca, to su bili i novinari – izgleda posebno važna meta falšdemonstranata – prema kojima su bili agresivni (ima ranjenih i novinara) i zahtijevali da ih se ne snima. Ha! I to je zanimljivo, zar nije?

I tako, kako su agresivci napadali, povlačili se i vraćali s novim odvalinama kamenih ploča, u meni se sve više nešto nagomilavalo, i kao kad gledam avanturistički film, uzrujanost se prelivala u navijanje, ovdje, za policajce i novinare. Uskoro sam se potpuno stavila na njihovu stranu; dobro, na stranu novinara je razumljivo, ali sad je to bilo i za oružanu snagu. Sve žešće sam priželjkivala i čudila se zašto ih ne pohvataju i stave u maricu, ako se to tako zove. Nisam mogla dočekati da ih uhvate i zaustave brutalnost. I nije toga bilo odmah, ali ja sam gledala dok god je N1 prenosio. Isplatilo se. Među zadnjim snimkama bile su one koje su pokazivale da se rusvaj smirio (bilo je kasnije tu, čini mi se, i dva istrčavanja policije i protjerivanje prisutnih, ali bez većeg nasilja; druga su priča oni policajci u civilu ili tko je to već); policijski kordon koji je branio ulaz u Skupštinu već je sjedio opušteno na stepenicama, bez opreme, kad su se pojavile njihove kolege koje su privodile nasilnike, falšdemosntrante, jednog po jednog, fino, mirno, bez batinjanja, držeći ih za podlakticu. I odvedoše ih. Valjda gdje treba. Naime, odveli su ih u Skupštinu, što mi je malo neobično. Tj. moglo bi se reći da su mulci došli tamo gdje su htjeli doći. Naime, cijelo vrijeme s kamenicama su navaljivali na ulaz u Skupštinu, naravno, bezveze (jer šta bi se postiglo ulaskom u praznu zgradu?), ali su tako mogli napadati policajce. Cilj je bio krvavi sukob. Nije im uspjelo. Meni se čini da su sasvim drugi ljudi rukovodili policijom večeras, da to ne mogu biti isti oni od utorka i srijede, i čini mi se da su ovi od četvrtka pametno vodili „akciju“. Jedino mi se u tu pohvalu ne uklapa činjenica da je u Nišu policija štitila – od svih mjesta u gradu – štab Vučićeve partije, SNS-a. Bit će da je priča s policijom puno kompliciranija, pa je i moja pohvala samo uvjetna. (Haha, ali kao autorica teksta, mogu sebi dati pravo na takvu pohvalu.)

Ova noć je bila kao odgonetavanje zagonetke tko je tko u protestu. Raščistila je kaos u razumijevanju koji je mogao uništiti potencijal bunta. Bunt je ranjiv, u prvom redu jer kao cjelina još uvijek nema jasno definirane ciljeve. Ali može se reći da ono što protest sada jest je ovo: ispisana žalba gnjevnih, miroljubih građana. A to nije malo.