Samoubistvo konja

Povezani članci

• Novinarska nagrada za najbolje istraživanje o korupciji
• Davor Dragičević i Muriz Memić razgovarali s Komšićem: Napunio nam je dušu
• Kosovo i Srbija ‘sigurne zone’ za begunce od zakona
• Igor Kazić i Evald Krnić pobjednici skokova sa Starog mosta
• Rudari prekidaju proteste, ali nema nastavka proizvodnje uglja u FBiH
• Migranti u Krajini se spremaju za proljetnu ‘igru’ ka Zapadu

Ne, zaista to nije istina! Čuj narode i počuj; “Zar je moguće da je pas najbolji čovjekov prijatelj”? Vi morate da se šalite? Godina je 2017 i još uvijek živite u utopiji vjerovanja u vjernost. U vremenu poremećenih vrijednosti. Kada je društvena vrijednost “povjerenje” kulminiralo u svojoj “zerosti”.

Naravno da ne želim da povrijedim psa, kao nedužno bice. I koga je sam Bog stvorio da sluzi tom istom čovjeku! I pas je danas žrtva društva u kome je vrijednost ”psećost” jača od vrijednost ”ljudskosti”. Pse lutalice danas ubijaju po ulici. Metak u ćelo i ostaviš ga da se pati. Da, pas je danas opasnost po nacionalnu bezbjednost. Jer je čovjek izgubio kompas. Jer je svojom lijenošću ga prepustio ulici da se ulica brine o njem. Zato ga se vlast u svojoj nemoći rješava dozvoljavajući Glembajevima da svoju pravdu traže na ulici. I koji u delirijumu niskih strasti uživaju u zadnjim smrtnim trzajima najvjernijeg čovjekovog prijatelja. Pas manje ili više u jednoj zemlji krvi i meda. U kojoj Čovjekov život manje znači nego pseći. Pa zašto bi neko trebao da mari za život jednog psa?

Zašto ovi krvnici ne ubijaju konje? Jeste li možda čuli negdje i katkad da je neko ubio konja? Ne, ja nisam! Možda zato što konji ne šeću ulicama. Nemojte se iznenaditi kad konj u svojoj tuzi što nije ubijen izvrši samoubistvo! Da, dilema je riješena; ”Konj je najbolji čovjekov prijatelj!” Ne vjerujete?

Pitajte Emina Bektića, mudrog čovjeka od sedamdesetak godina iz Jasenove, sela udaljenog nekih dvadesetak kilometara od Srebrenice. Čiju je porodicu konj prehranjivao i vratio na njegovu zemlju. A on mu u znak zahvalnosti napravio grob. Puno toga je prošlo preko leđa ove ljudine. Nije ga spriječio ni genocid da se vrati na svoje ognjište, kućerak smješten u šumarku, nedaleko od sekundarne grobnice strijeljanih srebreničkih Bošnjaka. Ni njemačko blještavilo i lagodnost života na zapadu zaslijepilo ga nije! Provrila uzavrela ponosna bosanska, srebrenička krv, vratio mu se miris livada, okus meda i zuj vrijednih bosanskih pčela. Konj mu omogućio da zasnuje familiju i rodi četiri prekrasne bosanske vile koje jašu na njegovih petnaest konja po srebreničkim vrletima i dolinama. Hej ljudi moji, konj mu pomogao! Vlast u Srebrenici ga zaboravila! I zato ne recite da je čovjekov najbolji prijatelj pas ili sam čovjek već konj! Pitajte Emina koga najbolje razumiju i vole njegovi bosanski konji! Koji uživaju u ljepotama bosanskog raja i koji su najljepši kad ih jašu Eminove princeze i bosanske vile. Ljepote pravih konja najbolje odslikanih u likovnim djelima bosanskog velikana, slikara Berbera.

Neki lažni ”konji” su teški težački život zamijenili asfaltom u gradovima. Lakše im sjediti u parlamentima i dijeliti (ne)pravdu! Nije ih više briga ni za koga. Ni za psa, ni za Čovjeka! Osjetili slast betona pa sad misle samo na sebe.

I tako podcijeniše konja jer umjesto njega ubijaju pse po ulicama. U zemlji krvi i meda gdje Čovjekov život je isto toliko vrijedan kao i pseći. Zato me ne iznenadi vijest da su i konji u svojoj tuzi počeli da se samoubijaju.